Hrvatska Kiowa, unatoč MMS senzoru iznad rotora, nema moderno misijsko računalo, nema ozbiljne podatkovne veze, nema integraciju s artiljerijom, dronovima i lancem komandovanja
Rat u Ukrajini nije donio tehnološku revoluciju. Donio je nešto gore: razotkrio je iluzije. Oni o “divnim platformama”, o skupim mašinama koje same po sebi garantuju vojnu prednost. U stvarnosti, fokus ratovanja se nepovratno pomjerio sa platforme na informacije. Danas nije pobjednik onaj koji ima najskuplji helikopter, već onaj koji ranije vidi, brže se poveže i preciznije pogađa, piše stručni tim za Express.
Borište je postalo transparentno. Zasićen senzorima, dronovima, elektronskim ratovanjem. Svaki pokret ostavlja trag, a svaka greška se odmah plaća. U takvom okruženju ono što je jučer bila elita ratišta danas lako postaje – skupa meta. I tu dolazimo do pitanja koje se u Hrvatskoj uporno izbjegava: što je danas helikopter OH-58D Kiowa Warrior u HRZ-u – sposobnost ili relikt?
Odmah da razjasnimo jednu stvar, bez daljeg lukavstva i salonskih mudrosti. Odluka da se kupi Kiowa sredinom prošle decenije nije bila pogrešna. Hrvatska je dobila zapadnu, NATO kompatibilnu izviđačko-borbenu platformu, puštenu u upotrebu relativno brzo i uz niske početne troškove. U tom trenutku Kiowa je imala smisla. Problem nije bio u helikopteru. Problem je bio što se rat, dok su se rotori još zagrijavali, već počeo mijenjati.
CRNA KNJIGA
360°
Slučaj Kiowa: Pet godina ne znamo zašto su poginula dva hrvatska pilota helikoptera
Kiowa Warrior nije loš helikopter. Bio je to simbol doktrine – nisko letenje, borbeno izviđanje i direktan vizuelni kontakt sa bojnim poljem. Ali rat se ne vodi s nostalgijom. Proliferacija MANPADS-a, lagane lične zaštitne opreme i sve gušćeg senzornog prostora pretvorili su nisko letenje iz prednosti u statistički rizik.
Ukrajina ga je ogolila do grla. Dronovi tamo vrše izviđanje. Artiljerijsku korekciju vrše dronovi. Lov na oklop se zasniva na podacima, a ne na pogledu iz kokpita. Jeftini, masovni i potrošni sistemi duže ostaju u vazduhu, gledaju dalje i ne nose pilota. U takvom ratu neoklopni helikopter koji se mora približiti bojnom polju da bi “vidio” više nema taktičku prednost. Postoji samo rizik.
Američka vojska je to prihvatila bez emocija. Kiowa je povučena iz aktivne službe, a njenu ulogu preuzeli su sistemi bez posade i jurišni helikopteri koji djeluju iz daljine, oslanjajući se na mrežu senzora i dalekometnog oružja. Hrvatska je, paradoksalno, u ovaj koncept ušla upravo u trenutku kada ga je njegov tvorac napuštao.
U regionalnom kontekstu situacija je još zanimljivija. Sveukupno, Hrvatska danas ima najveći broj helikoptera na području bivše Jugoslavije. Zajedno, HRZ i MUP čine helikoptersku flotu kakvu nema nijedna država u regiji – ni po količini, ni po raznolikosti, ni po interoperabilnosti sa zapadnim sistemima. Hrvatska je u tom smislu regionalna helikopterska velesila. Ali broj sam po sebi ne znači relevantnost. Ako ovi helikopteri ostanu platforme bez umreženog konteksta, njihova stvarna borbena vrijednost bit će manja nego što brojke sugeriraju.
STRUČNA ANALIZA
360°
Hrvatske Kiowe su totalni promašaj. Pa, običan dron radi bolji posao
Ali priča o Kiowi u HRZ-u ima jedan ozbiljan adut: AGM-114 Hellfire. To nije sekundarno oružje, već standard modernog zapadnog ratovanja. Precizna, pouzdana i dokazana raketa. U stvarnom sistemu, to je najsofisticiranija protivoklopna raketa na teritoriji bivše Jugoslavije. Ali Paklena vatra nije zamišljena da dočara romantičnu sliku helikoptera koji kruži nisko iznad bojnog polja tražeći metu. To je oružje mrežnog ratovanja, dizajnirano da djeluje na podatke koje generiraju drugi senzori. I tu dolazimo do srži problema, piše stručni tim za Express.
Hrvatska Kiowa, unatoč MMS senzoru iznad rotora, nema moderni misijski kompjuter, nema ozbiljne podatkovne veze, nema integraciju s artiljerijom, dronovima i lancem komandovanja. Ako helikopter ne može biti povezan sa podacima sa bespilotnim sistemima ili artiljerijom velikog dometa, onda nije dio sistema. Onda je to samo usamljena platforma. Skupi vrabac u letu.
Iskustvo Ukrajine pokazuje jednu brutalnu istinu: helikopter koji ide prvi – ne vraća se. Zato Kiowa više ne smije biti napadni romantičar. Mora postati relejna stanica, hladni koordinator, proširena antena sistema. Nosač dronova i komandir. Helikopter ostaje skriven, dron ulazi u zonu PZO, a udar dolazi sa najudaljenije i najsigurnije platforme. U ratu zasićenom PZO preživi onaj koji vidi – a ne onaj koji prvi puca.
Možete pročitati cijeli tekst o Kiowi OVDJE.
