Natjecatelji dobiju pismo sućuti, ne znaju kad kreće… To je utrka iz pakla

UTRKA Barkley Marathons (Maratoni Berkley) proteže se na 160 km, ali to nije klasični ultramaraton. Natjecatelji se probijaju kroz blato, traže skrivene kontrolne točke i gmižu mračnim tunelom. No, to nije samo ni utrka s preprekama. Staza je jedva označena i tjera sudionike da se bore s planinama i gustim raslinjem u nepredvidivim vremenskim uvjetima. No, Barkley nije ni pustolovna utrka. Jednostavno rečeno, Barkley Maratoni su utrka neusporediva s ičim drugim.

Obavijen velom tajne i poznat po svojoj ekstremnoj težini, ovaj je ultramaraton posljednjih godina stekao kultni status. Iako je prva utrka održana još 1986., ostala je relativno nepoznata sve do 2014. i izlaska dokumentarca “The Barkley Marathons: The Race That Eats Its Young”. Od tada, interes svjetske javnosti nezaustavljivo raste.

Pa što je točno taj legendarni događaj koji svake godine privuče 40 odvažnih u Državni park Frozen Head u Tennesseeju? Njihov je cilj pokušati savladati stazu s gotovo 20.000 metara ukupnog uspona za manje od 60 sati.

Pitajte bilo koga tko je pokušao i dobit ćete isti odgovor: to je najbrutalnija utrka na svijetu. Od osnutka, tek je šačica trkača uspjela svladati nemilosrdnu stazu, a većina izdanja završi bez ijednog pobjednika unutar zadanog vremenskog okvira.

Kako je sve počelo?

Inspiracija za utrku potekla je iz surovog krajolika Državnog parka Frozen Head i priče o zloglasnom ubojici. Godine 1977., James Earl Ray, ubojica Martina Luthera Kinga Jr., pobjegao je iz zatvora Brushy Mountain smještenog unutar parka.

“Nakon što je James Earl Ray ubio Martina Luthera Kinga Jr., bio je zatočen u zatvoru Brushy Mountain, gdje su držali najgore od najgorih jer je okružen planinama Tennesseeja”, ispričao je suosnivač utrke Gary “Laz” Cantrell.

“Te planine nazivaju ‘trećim zidom’: ako prijeđete prva dva zida zatvora, nećete pobjeći trećem. Kad je Ray pobjegao, bio je na slobodi 54 sata, a pronašli su ga samo 12 km od zatvora.” Tijekom svojih 55 sati slobode, Ray je prešao jedva 10-ak kilometara. “Ja bih mogao prijeći barem 160 km”, podrugljivo je tada rekao Laz. Ta ga je pomisao zaintrigirala.

“Tako smo Karl (Henn, suosnivač) i ja 1985. otišli tamo kako bismo izvidjeli područje. Kad smo rendžerima pokazali našu rutu, rekli su nam da je nećemo moći proći. Sljedeći dan, nakon što smo je cijelu prošli, rekli smo im da imamo prijatelje koji bi željeli trčati tom stazom.”

Prva utrka održana je 1986. godine, a natjecatelji su se suočili sa stazom dugom oko 80 km i vremenskim ograničenjem od 24 sata. “Prve godine imali smo 13 ljudi. Nitko nije završio. Sljedeće godine, opet nitko. Prošle su četiri godine prije nego što je netko konačno uspio 1989. – a to je bila samo utrka od 80 km. Tada smo odlučili produžiti je na 160 km. Trebalo je još šest godina da netko završi tu udaljenost”, prisjeća se Laz. Staza je od 1995. godine postavljena u današnjem formatu od pet krugova po otprilike 30 km.

“Utrku sam nazvao po Barryju Barkleyju, mom starom prijatelju. Barry je ozlijeđen u Vijetnamu pa ne može trčati, ali uvijek je bio entuzijastičan prema sportu. Stalno govori da će jednog dana otići u mirovinu i doći to vidjeti”, objasnio je Laz.

Iskušava granice

Većina ultramaratona osmišljena je da sudionike gurne do njihovih granica. Barkley je, s druge strane, osmišljen da ih natjera na neuspjeh. Utrka koju je stvorio Gary Lazarus Lake Cantrell (mozak koji stoji i iza Backyard Ultra utrka) daje natjecateljima 60 sati da završe pet krugova staze duge otprilike 30 km u Državnom parku Frozen Head.

“Najbolji opis staze koji sam čuo? Netko mi je rekao da svaka staza ima svoje prepoznatljivo brdo, ono gadno koje je potpuno nerazumno i koje odlučuje o utrci – Barkley je kao da ste sva ta brda samo posložili jedno za drugim”, kaže Laz.

Staza je neoznačena, a natjecateljima su dopušteni samo karta i kompas. Ukupni uspon iznosi više od 18.000 metara (što je jednako dvama usponima na Mount Everest), a sve to kroz gustu šumu i u ekstremnim vremenskim uvjetima.

“Većina staza izgrađena je sa serpentinama, ali ovdje u istočnom Tennesseeju, vodimo ih ravno uz planine. To može biti uspon od 500 metara, ali je ravno kroz šumu, stjenoviti teren ili draču”, objašnjava suosnivač Karl Henn.

Vrijeme se može promijeniti u trenu. “Prvi krug trčao se u stvarno vrućim uvjetima, a zatim je drugi krug bio suprotan, nevjerojatno hladan s puno kiše”, rekla je britanska trkačica Nicky Spinks nakon utrke 2019. godine. Pritom je korištenje GPS-a zabranjeno; put morate pronaći sami.

Manje od polovice rute zapravo je na postojećim stazama. Ostatak čine životinjski tragovi, čistine za dalekovode i gusto pošumljeni prečaci koji trkače vode kroz potoke, divovske grmove kupina i drenažni tunel ispod zatvora Brushy Mountain, koji osigurava da nitko neće ostati suhih nogu.

“Imena koja su dana usponima su luda. Testicle Spectacle (utakmica testisa) je prvi stvarno strmi uspon. Obično je prilično zarastao, s bodljikavim kupinama. Zatim se spuštate niz Meth Lab Hill (Brdo laboratorija za met). Rat Jaw (Štakorska čeljust) je jedan od najgorih. Oni koji dođu do trećeg kruga uče radost Checkmate Hilla (Šah mat), što je uspon od 400 metara na dionici od samo 6 km”, opisuje dvostruka natjecateljica Beverly Abbs.

Kako bi dokazali da su prošli cijelu stazu, natjecatelji moraju pronaći između devet i petnaest knjiga skrivenih na kontrolnim točkama. Iz svake knjige moraju istrgnuti stranicu koja odgovara njihovom startnom broju i predati je Lazu na kraju svakog kruga.

“Na svakoj kontrolnoj točki nalaze se knjige. Nisu skrivene, ali ih morate moći pronaći u šumi. Svi Barkley brojevi su neparni, što se čini prikladnim”, kaže Laz. “Nekada sam morao pretraživati antikvarijate kako bih pronašao knjige s prikladnim naslovima. Sada mi ljudi šalju knjige koje izgledaju kao da tamo pripadaju. Moj omiljeni naslov ove godine bio je ‘Što učiniti kada se osjećate izgubljeno, samo i bespomoćno’.”

Jedan od najjezivijih dijelova staze je tunel ispod zatvora. “Dug je četvrt milje i kroz njega teče voda. Nema svjetla. Laz tjera trkače da prođu kroz njega”, kaže Henn.

Kako se prijaviti?

Osigurati jedno od samo 40 mjesta na startu Barkleyja jednako je teško kao i sama utrka. S cijenom od svega 1,60 dolara, kotizacija je zanemariva, no proces prijave je zagonetka. “Ne objavljujemo postupak prijave. Ljudi koji pripadaju Barkleyju saznaju kako se prijaviti. Ništa se ne radi da bi im se mentalno olakšalo. Datumi utrke nisu javni. Nema web stranice”, objašnjava Laz.

Uspješni kandidati dobivaju “pismo sućuti” koje počinje riječima: “Moja je nesretna dužnost obavijestiti vas da je vaše ime odabrano za Barkley Maratone…” Pismo se nastavlja u istom tonu, upozoravajući trkače na “produženo razdoblje neizrecive patnje” koje će završiti “neuspjehom i poniženjem”.

Novaci, poznati kao “djevice”, uz kotizaciju moraju priložiti i registarsku pločicu iz svoje matične države ili zemlje. Povratnici donose neki drugi traženi predmet, poput para čarapa ili flanelske košulje. “Ove godine to je bila flanelska košulja, jedne godine par čarapa – stvarno mrzim ići u trgovinu”, kaže Laz.

“A kotizacija za veterane koji su završili utrku je kutija Camel filter cigareta. Tako imam kvalitetnu cigaretu za pušenje tijekom utrke.”

Atmosferu dodatno podgrijava dezinformiranje. “Postoji e-mail lista za Barkley, i kada se nova osoba prihvati i počne postavljati pitanja, veterani će jednostavno lagati. Izmišljat će nevjerojatne priče. Za ‘djevicu’, pola puta do startne linije je probijanje kroz laži”, kaže Beverly Abbs.

Iako se svake godine prijave stotine trkača, Cantrell je startnu listu ograničio na 40. Natjecatelji su uglavnom elitni i iskusni ultratrkači, no jedno je mjesto rezervirano za takozvanu “ljudsku žrtvu” – trkača za kojeg Laz vjeruje da mu “tamo nije mjesto”.

Laz se smiješi kada ga pitaju o tome. Ta osoba dobiva startni broj 1. “To je uobičajena zabluda”, kaže. “Ljudi pišu i kažu ‘Želim biti ljudska žrtva, bit ću užasan!’ Ne. Svi koji su tamo su uspješni trkači. Ljudi koji su ljudska žrtva su ljudi koji to ne žele biti.”

Da biste trčali ovako zahtjevnu utrku, pomaže biti žilav – i pomalo genij. “Potreban je drugačiji mentalitet da se učini nešto u čemu ćete, bez obzira na to koliko ste se dobro pripremili, vjerojatno propasti. Nema mjesta pogreškama. Nema dionica gdje se možete isključiti i samo trčati”, kaže Laz.

“Čini se da su ljudi koje privlači Barkley – a posebno oni koji dobro prolaze – prilično pametni. Do prije par godina, jedini ljudi koji su je ikada završili bili su inženjeri, kemičari i ljudi s naprednim fakultetskim diplomama”, ističe Abbs.

Potrebno je mnogo vještina: snalaženje u šumi, navigacija u gustoj magli i, naravno, sposobnost funkcioniranja bez sna. “Također morate biti u najboljoj formi svog života”, dodaje Laz.

Zanimljivo je da je manje od pet posto prijava od žena. “Javno izjavljujemo da je ova utrka preteška za žene i da je nijedna žena ne može završiti”, govorio je Laz. No, utrka 2024. godine ušla je u povijest. Britanska ultratrkačica Jasmin Paris postala je prva žena koja je završila Barkley, a te je godine postavljen i rekord s ukupno pet finišera.

Na stazi, medicinska pomoć je minimalna. “Utrka ima samo rolu ljepljive trake i staklenku vazelina. Računajte da sve možete liječiti ljepljivom trakom ili vazelinom”, kaže Laz.

Trkači ne znaju kad počinje, cigaretom se označava start

Iako trkači znaju datum vikenda u kojem se utrka održava, točno vrijeme starta ostaje tajna do posljednjeg trenutka. “Bilo kada između ponoći i podneva u subotu, Laz će zatrubiti u školjku, što signalizira jedan sat do početka. Tako nitko ne može spavati jer uvijek postoji briga da će zatrubiti usred noći”, objašnjava Abbs.

Prema tradiciji, Laz pali cigaretu kako bi označio početak utrke. “Obično je to vrlo neinspirativan početak: trkači svi prođu pored žute kapije i odšetaju iza ugla u šumu. Ne vole mi pružiti zadovoljstvo da ih vidim kako trče”, kaže Laz.

Trkači moraju dodirnuti žutu kapiju na početku i kraju svakog kruga. Svaki krug ima vremensko ograničenje od 12 sati. Prva dva kruga trče se u smjeru kazaljke na satu, no treći i četvrti idu u suprotnom smjeru. Ako netko stigne do petog kruga, vodeći trkač bira smjer, a ostali se moraju izmjenjivati.

Odustajanje je čest ishod. “Staza ti slomi srce. Ljudi dođu do točke, popnu se na brdo i znaju da su gotovi. Većinu vremena sami odustaju”, kaže Laz. “Svatko se mora sam izvući. Kažu da je ovo najteža utrka za odustajanje jer vam može trebati sedam sati da se vratite u kamp nakon što ste odlučili da ste poraženi.”

Za svakog tko odustane, svira se melodija “Taps”. “To je posljednja sramota. Ljudi stvarno mrze da im se svira ‘Taps’, ali čini se da svi žele da ga entuzijastično svirate za druge.”

Tko je uspio?

U više od 30 godina otkako utrka postoji u svom trenutnom formatu, završilo ju je samo 20 osoba. Prvi je bio Britanac Mark Williams 1995. godine, s vremenom 59:28:48. Iako je njegov rekord od tada srušen (trenutni drži Brett Maune s 52:03:08 iz 2012.), Williamsov uspjeh ostaje jedno od revolucionarnih postignuća u ultratrčanju.

Jared Campbell ima najviše završetaka – četiri, a Jasmin Paris je jedina žena kojoj je to uspjelo.

Popis svih finišera uključuje: Mark Williams (1995.), David Horton (2001.), Blake Wood (2001.), Ted Kaiser (2003.), Mike Tilden (2004.), Jim Nelson (2004.), Brian Robinson (2008.), Andrew Thompson (2009.), Jonathan Basham (2010.), Brett Maune (2011., 2012.), John Fegyveresi (2012.), Jared Campbell (2012., 2014., 2016., 2024.), Nick Hollon (2013.), Travis Wildeboer (2013.), John Kelly (2017., 2023., 2024.), Aurélien Sanchez (2023.), Karel Sabbe (2023.), Ihor Verys (2024.), Greig Hamilton (2024.) i Jasmin Paris (2024.).

“Nagrada je što smijete prestati trčati”, kaže Laz. “Završiteljima se donosi stolica na cilju. Dugo ostaju tamo, razgovaraju i pričaju svoje priče. U tim trenucima osjećate se uzvišeno samo što ste u blizini. Ono što Barkley čini jest da tjera ljude da idu duboko u sebe. Dođete do granice i otkrijete da postoji još malo.”