Dok Tramp otvara “NLO dosije”, podsećamo da je davne 1972. godine, po lepom vremenu, jedan od najboljih i najpouzdanijih pilota bivše države, pukovnik Suad Hamzić, ugledao nepoznati leteći objekat
Trump. Obama. Vanzemaljci. NLO. Bijela kuća i američka visoka politika u ovom trenutku bave se apsolutno nevjerovatnim temama. “Ima li vanzemaljaca? Oni su stvarni, ali ih nisam vidio i ne drže ih u zoni 51. Nema podzemnog objekta osim ako ne postoji ova ogromna zavjera koju su skrivali od predsjednika.” Ovako je u podcastu odgovorio bivši američki predsjednik Barak Obama, a sada je reagovao i Donald Trump. „Ne znam da li su stvarne ili ne“, kaže aktuelni predsednik. “Ali Obama je napravio veliku grešku. Izvukao je to iz povjerljivih informacija… On to ne bi trebao raditi.” Trump je tada rekao da će narediti saveznim agencijama da počnu objavljivati vladine dosijee u vezi sa vanzemaljcima i neidentifikovanim letećim objektima, rekavši da postoji snažan interes javnosti za te subjekte. I dok se Amerika bavi NLO-ima, mnogo prije Obame i Trumpa, za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, bivšu državu proganjale su priče o NLO-ima. Ovaj tekst o nepoznatim letjelicama u Hrvatskoj objavio je Express 2019. godine povodom pogibije pilota Suada Hamzića.
Suad Hamzić je bio jedan od najboljih pilota bivše Jugoslavije. Svoju letačku karijeru započeo je na elisnim avionima, da bi godinama napredovao kroz generacije bržih i sposobnijih letjelica, ali, kako će potvrditi svi njegovi prijatelji, nikada nije izgubio skromnost koja krasi velike ljude.
Od kada je otišao u penziju, posvetio se porodici i pisanju, a relativno nedavno je izašla i knjiga „Priče o letu“ u kojoj se zorno prisjetio nekih od najvažnijih događaja iz svoje karijere.
Portal Tango Six redovno je objavljivao njegove priče, i ovo je samo jedan od njih.
Obećao sam da ću pisati o ovoj nepopularnoj temi. Nepopularni jer oni koji su doživjeli ovakvu vrstu susreta o tome nerado govore, a posebno pišu zbog nevjerice na koju nailaze, pa čak i sumnjičavih, podrugljivih, skrivenih ili neskrivenih sumnji u njihovu istinitost i sumnji u psihičko zdravlje autora ovih priča.
Zvanične vlasti, tačnije njihove kvalifikovane i ovlaštene institucije koje su zadužene za ovu pojavu, za ovakve pojave su po pravilu suzdržane, nejasne, neodređene pa čak i misteriozne, što dodatno otežava svaku racionalnu raspravu o NLO-ima (Unidentified Flying Objects) ili NLO-ima (Unidentified Flying Objects).
I kod nas je ova tema uvijek bila nekako na marginama javnog interesa, ali i nadležnih državnih institucija. Ipak, o tome se povremeno pričalo i pisalo, a nadležni organi Kopnene vojske, konkretno Vazduhoplovstvo, nisu mogli da prenebregnu činjenicu da je „nešto“ postojalo, pa su krajem 80-ih MiG-ovi ponovo bazirani iz Batajnice u Titograd jer Hawks i Supergaleb G-4 nisu mogli da se izbore sa tim neidentifikovanim avionom Adriatic koji se često pojavljivao.
O tome postoje izjave pilota poput pukovnika Milana Mačeka i general-potpukovnika Blagoja Grahovca, u čiji kredibilitet ne treba sumnjati. Da li NLO postoje ili ne, bilo je i ostaje spekulativno i pitanje ličnih uvjerenja, percepcija ili iskustava. Lično sam uvjeren da nisu optički fenomen, fikcija, halucinacije i slično. I tu dolazi moje uvjerenje.
Prvi put
U proleće 1972. godine, po lepom vremenu, nekako u ranim popodnevnim satima, u prednjoj kabini NL-12 (MIG-21, dvosed) poleteo sam na redovno vremensko izviđanje. U zadnjoj kabini je sjedio zamjenik moje 352. izviđačke eskadrile, iskusni pilot, kapetan I klase Stipić Dušan.
Odmah nakon polijetanja u smjeru 32 sa staze br. 1 aerodroma Bihać, nakon prelaska sa aerodromskog kanala kontrole letenja (AKL) na regionalni kanal kontrole letenja (ObKL), kontrolor ObKL-a Janda, kojeg sam već dobro poznavao po glasu i profesionalnom odnosu prema poslu, pitao nas je da li imamo gorivo i par minuta da nešto provjerimo. Odgovorio sam potvrdno jer je vrijeme za letenje očigledno bilo povoljno za planirane zadatke prema planu leta eskadrile čija prva smjena, tzv. ekskurzija, poleti za oko pola sata.
Janda nam je dao kurs na sjeverozapad i visinu od 10.000 metara. Imali smo skoro pun rezervoar goriva, pa sam ponovo uključio naknadno sagorevanje i stavio avion u strmo uspon. Na oko 6.000 metara ispod nas je ostalo čak i malo oblaka, a kada smo stigli na zadatu visinu negdje iznad Plaškog, naprijed, malo desno od smjera našeg leta, na velikoj visini ugledao sam vrlo jako osvijetljen objekt poput velike zvijezde srebrnog sjaja.
Saopštili su to Stipiću preko interfona. Potvrdio mi je da i on vidi isti svijetli predmet. To sam prijavio kontroloru ObKL-a, pitajući ga za visinu na kojoj se objekat nalazi:
– Nemam informacije o visini. Možete li produžiti uspon? –
Njegovo pitanje je bilo kompetentno, stručno, jer je Janda znao da smo poletjeli u vremensko izviđanje, odnosno bez plana leta iznad 11.000 metara ili brže od 1,6 maha kada je neophodna oprema za visinski let, VKK odijelo za kompenzaciju visine i kaciga za svemirsko odijelo GŠ-3 ili GŠ-6M, čak i vitalna.
Bili smo svjesni toga, vrlo svjesni, i Stipe i ja:
– Hoćemo Stipu? – pitao sam preko interfona.
– Idemo, Hamzo. – Čuo sam Stipićev odgovor.
– Nastavljamo prema objektu, vidimo ga jasno, približavamo se. Ovo izgleda kao da lebdi. – Zvao sam preko radio stanice.
I zaista, činilo se da blistavi objekat lebdi, da stoji mirno, ali i dalje visoko, mnogo više od nas. Avion je pri punom potisku, pod blagim uglom penjanja, već prešao u nadzvučni let brzinom od oko 1,1 maha i popeo se na preko 11.000 metara negdje iznad Ogulina.
Okrenuo sam se udesno za oko 20 stepeni i uperio nos aviona pravo u objekat koji se sada nalazio na vrhu i sredini prednjeg vetrobranskog stakla kabine. Izgledao je mnogo veći, blještaviji i kao da sam nazirao njegov okrugli oblik, ali nisam mogao ni odrediti njegovu udaljenost i visinu jer nisam imao nikakav orijentir, reper koji bi mi pomogao da odredim dimenzije na čistom tamnoplavom nebu. NL-12 nije bio opremljen radarom koji bi mi pomogao da riješim dilemu i Janda je očigledno ućutao jer nam ni njegova oprema više nije mogla pomoći.
Prolazimo na visini od 13.000 metara, mahmetar pokazuje 1,4.
Približavamo se objektu koji je još dosta iznad nas, na 17, 19, možda 22 ili 24.000 metara!? Ali mi smo mu sve bliže, on je sve veći. Pokušavam utvrditi da li je okrugla ili u obliku diska. U trenutku kada je taj objekat krenuo u suprotnom pravcu, prema zapadu, smanjio se, smanjio se intenzitet blještavila, ugasio se i u sekundi nestao iz mog vidokruga!
Ono što me je impresioniralo je kretanje brzinom od 4, 5 ili 6000 km/h – ova brzina se postiže momentalno! Nije na mestu kako se kaže u slengu. Ne, nije jurio. Taj objekat je poleteo tom brzinom i nestao! Stipe, koji je virio iz zadnje kabine između naslona mog preklopnog sjedišta i okvira kabine, vidio je isto, au kasnijem razgovoru, dok smo upoređivali utiske, to mi je i potvrdio.
– Ovaj je nestao, u trenu, prema zapadu. – Obavijestio sam kontrolora ObKL-a.
– I on je nestao sa mog ekrana. Vaša pozicija je oko 20 km istočno od Delnica. –
Pogledao sam u kabinu. Brzina se približavala 1,6 maha, visinomjer je pokazivao nešto iznad 14.000 metara. Isključio sam naknadno sagorevanje i povukao gas još više unazad, otpustio vazdušne kočnice, uveo avion u ronjenje kako bismo se što pre vratili „goli“, bez adekvatne letačke opreme u tim uslovima, u bezbednu zonu leta koju smo napustili jednoglasnom odlukom da produžimo neplanirano presretanje nepoznatog objekta.
Sleteli smo. Stipe i ja smo malo više pričali o tome, jer ono o čemu smo imali pričali smo to u zraku, preko interfona, a kolege nismo zamarali pričom o onome što smo vidjeli i doživjeli. I niko nas o tome zvanično ništa nije pitao, ni tada ni kasnije. Sa kontrolorom ObKL-a, kapetanom Jandom, nismo ni razgovarali, jer to nije bilo ni predviđeno ni propisano jer je svako od nas samo radio svoj posao.
Pročitajte nastavak na sljedećoj stranici.
