Hrvatski sabor je izglasao Zakon o izgradnji centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom. Za zakon je glasalo 77 zastupnika, 36 je bilo suzdržano, a 21 protiv. Suština je jasna: Zagreb ovim “lex specialis” rješenjem želi prostorno-planski zaključati lokaciju i otvoriti put da se odlagalište formalno i operativno gradi, uprkos godinama upozorenja iz BiH da se radi o projektu s prekograničnim rizicima.
U Bosni i Hercegovini reakcije su burne, ali prečesto razvučene između struke koja alarmira i politike koja se, po starom obrascu, ne uspijeva okupiti oko minimuma državnog interesa. A ovdje se ne radi o dnevnoj politici, nego o pitanju zaštite teritorije, voda, zdravlja ljudi i budućnosti čitavog pograničnog pojasa.
Šta znači ovaj zakon i zašto je problematičan
Donošenjem zakona Hrvatska šalje poruku da želi “ubrzati proceduru” i unaprijed odrediti prostor za objekat koji po prirodi stvari zahtijeva najstrožiju procjenu utjecaja na okoliš, transparentnost i prekogranične konsultacije. Upravo tu leži ključni spor: BiH, iako direktno izložena mogućim posljedicama, nije adekvatno uključena u proces.
Predsjednik ekspertskog tima za Trgovsku goru Emir Dizdarević već duže upozorava da hrvatska strana ne uvažava stavove bh. institucija, te da rezultati istraživanja i analiza koje je BiH tražila nisu dostavljeni. Ako je projekt bezopasan, zašto se informacije drže pod ključem i zašto se zakonski “trči” prije potpune studije utjecaja na okoliš?
Dodatnu težinu daje i rok koji se spominje u javnosti: plan da odlagalište bude završeno do 2028. godine. U toj dinamici nije teško prepoznati žurbu, uključujući i pitanje koliko dugo će Slovenija u postojećim aranžmanima tolerisati da se dio radioaktivnog otpada drži van teritorije Hrvatske.
Rizik nije apstraktan: okoliš i zdravlje nisu pregovarački čip
Trgovska gora nije “prazna tačka na mapi”. To je prostor čiji potencijalni incident ili curenje ne poznaje granice, niti poštuje entitetske linije. Svaki ozbiljan razgovor mora uključiti hidrološke i geološke činjenice, migraciju zagađenja kroz tlo i vode, seizmički rizik, kao i realnost da bi posljedice prvo osjetile lokalne zajednice s obje strane granice, a zatim i šire slivove i poljoprivredu.
Zato eko-udruženja s pravom poručuju da je ovakav pristup nedopustiv. Predsjednik “Green Tima” Mario Crnković upozorava na apsurd da se zakon donosi kao posebni režim za lokaciju, prije nego se kompletira i javno predoči studija utjecaja na životnu sredinu. U prevodu: pravni okvir se pokušava postaviti tako da kasnije “nema nazad”, a javna rasprava da bude formalnost.
Najveća slabost BiH: razjedinjenost i tišina kad treba govoriti državnički
Ono što posebno zabrinjava jeste izostanak jasnog, jedinstvenog državnog fronta. Izjave domaćih političara idu u različitim smjerovima: od relativizacije i poziva na “manje galame”, do otvorenog nepovjerenja prema namjerama Hrvatske.
Dragan Čović čak sugeriše da se više buke čuje s hrvatske strane oko tog područja nego iz BiH, što je opasna logika. Nije stvar u glasnoći, nego u državnom kapacitetu da zaštiti ljude i resurse. Staša Košarac poručuje da ne vjeruje u dobre namjere Hrvatske i da BiH treba nastaviti borbu. Jasmin Emrić ide korak dalje i tvrdi da je Trgovska gora “istrgovana”, povezujući tajming saborske rasprave s političkim porukama koje su se u isto vrijeme slale kroz susrete i protokole u regiji.
U svim tim izjavama ima politike, ali premalo zajedničkog imenitelja: interesa Bosne i Hercegovine kao države. A to je minimum ispod kojeg se ne smije.
Šta BiH mora uraditi odmah
BiH ne može “pobijediti” ovakvu situaciju tvitovima i saopćenjima, niti je dovoljno povremeno podizati ton. Potreban je hladan, stručan i čvrst odgovor, zasnovan na pravu i dokazima:
-
objediniti državni tim (pravni, ekološki, geološki, zdravstveni eksperti) i dati mu jasan mandat
-
insistirati na punoj prekograničnoj proceduri i dostavljanju svih studija i istraživanja
-
aktivirati međunarodne mehanizme za prekogranični utjecaj na okoliš i pristup informacijama, te tražiti nadzor nad procedurama
-
diplomatski otvoriti pitanje na nivou EU institucija, jer Hrvatska kao članica Unije ima dodatne obaveze u pogledu okolišnih standarda i transparentnosti
-
paralelno pripremiti međunarodni spor, ne kao prijetnju, nego kao alat da se izgradnja uspori i dovede pod strogu kontrolu
Put do potpune zabrane će, realno, biti težak. Ali put do odbrane interesa BiH ne smije biti neodlučan. Ovdje se ne brani “stav stranke”, nego pravo ljudi da žive bez straha da će se uz njihovu kuću, rijeku i njivu odlagati radioaktivni otpad druge države.
Bosna i Hercegovina ne traži konflikt. Traži poštovanje, učešće i sigurnost. To nije maksimalizam, nego osnovno pravo svake suverene države. Ako to sada prešutimo ili relativiziramo, sutra ćemo objašnjavati građanima zašto se na granici države donose odluke koje direktno utiču na njihovo zdravlje, a da ih niko ništa nije pitao.
