Fudbalsku javnost u regionu potresla je vijest o smrti Mladena Bartolovića. Nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine se posljednjih mjeseci liječio od teške bolesti, ali nažalost najvažniju utakmicu – onu životnu – nije uspio dobiti te je preminuo u 49. godini života.
Vijest je duboko pogodila sve koji su ga poznavali, s kojima je dijelio svlačionicu i teren u Dinamu, Hajduku, reprezentaciji Bosne i Hercegovine, ali i brojnim drugim klubovima u kojima je ostavio neizbrisiv trag. Bartolović nije bio samo vrhunski fudbaler, već i čovjek kojeg su svi pamtili po smirenosti, skromnosti i ljudskosti.
Jedan od onih koje je njegov odlazak posebno pogodio je i Dario Damjanović, dugogodišnji prijatelj i saigrač, koji je za Reprezentacija.ba portal govorio s velikom tugom i emocijama.
– Šta da kažem, a da ne zaplačem opet… – bila je prva reakcija Damjanovića kada smo ga kontaktirali, nakon čega je, nakon kratke pauze, nastavio priču.
– Znalo se… Kada se radi o teškoj bolesti, to nekako u podsvijesti i očekuješ, ali bez obzira na sve… Tuga. Ukratko. Prije katoličkog Božića smo se čuli, želio sam doći da ga vidim, a nedugo nakon toga je otišao u bolnicu i već tada je bilo jasno da nema pomoći. Znao je i on to. Čekalo se samo najgore – dodaje Damjanović.
O tome kakav je Mladen Bartolović bio kao čovjek, koliko je živio jednostavno i tiho, najbolje svjedoče Damjanovićeve riječi koje govore više od bilo kakve biografije.
– Volio bih da mi djeca budu poput njega. Nikad se nije predavao niti je govorio o bolesti. Kada god bismo se čuli, u startu bi rekao: “Dobro sam, ništa mi ne treba.” Takav je bio. Nikada nije kukao niti pokazivao da mu je loše. A samo on i njemu najbliži su znali kako mu je zapravo bilo. Bio je pravi porodični čovjek, nenametljiv, koji se nikada nije gurao u prvi plan – govori Damjanović.
Ljetos je zajedno s Emirom Spahićem i Sašom Papcem posjetio pokojnog Bartolovića dok se nalazio na liječenju u Njemačkoj.
– To je bilo kada je krenuo na terapije. Bio je komunikativan, ali kasnije, kada bismo se čuli, osjetilo se da nije toliko prisutan. Ipak, bilo mu je iskreno drago što smo došli. Sjećam se da me jednom Boris Panžda zvao i pitao za njega, a ja sam mu rekao: “Nazovi ga slobodno, stvarno mu bude drago.” Takav je bio Mladen – radovao se svakom pozivu, susretu s dragim ljudima.
Tuga u Damjanovićevom glasu ne krije koliko je ovaj gubitak težak. U kratkom vremenskom periodu ostao je bez dvojice velikih prijatelja – Mladena Bartolovića i Josipa Lukačevića. Ljudi s kojima je dijelio svlačionicu, teren, ali i životne uspone i padove.
Preuzeto sa: reprezentacija.ba
