Špijun koji je priznao Zvonku Bušiću: Pijanstvo, žene i ruska krtica u CIA-i

Skraćivanje vremena u američkom zatvoru – gde “prođe godina, a ne dan” – Zvonko Bušić sa njim je imao duge razgovore Aldrich Amesvrhunski operativac CIA-e, koji je pao kada je otkriveno da radi za Sovjete. Bušić je otišao u zatvor zbog. kako je rekao, “pozajmivši” putnički avion i podmetnuvši bombu koja je ubila policajca. Ovim je, prema vlastitim tvrdnjama, kojih se do kraja života nije odrekao, samo želio upozoriti da se Hrvati bez razloga tretiraju kao teroristi, iako su borci za slobodu. Aldrich Ames nije negirao svoje tvrdnje o bombi. Bušić je, kako je prije 15 godina rekao današnjem uredniku Expressa, spasio život Aldrichu, koji je preminuo 5. januara ove godine, doživjevši 85. godinu, iako su mu život obilježili stres, teški alkoholizam, izdaja i doživotni zatvor – bez mogućnosti uvjetnog otpusta.

“On je pametan čovjek. Žena ga je upropastila. Ona je bila opsjednuta luksuzom, a on postolar. On joj je povlađivao sve. Rusi su mu ostali dužni, a on se još nada da će ga zamijeniti američkim špijunom. Sin mu dolazi u zatvor. Spasio sam mu život. Talijani iz zatvora su htjeli da ga ubiju zbog posla. A sada, prema mafijaškom kodeksu časti, rekao sam im da su oni izdajnici svoje zemlje, on je čitao knjigu Orhana Pamuk jer je Ames dugo radio za CIA-u u Turskoj. Mogao bih reći da je uvjereni komunista”, rekao je Bušić o Oldrichu Amesu.

Da li je bio u pravu?

To pitanje mora da ga nije mučilo Oleg Antonović Gordijevski, koji je u julu 1985. dobio poziv da se vrati u Moskvu iz Londona, gdje je bio dvostruki agent – vrhunski operativac sovjetskog KGB-a i duboko grlo engleskog MI6. Tih godina, a ni danas, nisu zvali u Moskvu na konsultacije. Ljudima koji su proglašeni špijunima davali su čaj sa Novičokom, metkom u glavu ili bi, što je takođe moderna navika izdajnika Ruske Federacije, skliznuli na terasu. Bivši šef jugoslovenskih komunista, Titov prethodnik Milan Gorkić, dobio je takav poziv 1938. – i više se nije vratio. Staljin je 1948. godine pozvao Tita u Bukurešt “na konsultacije” u vezi sa Informbiroom, ali je Zagorac imao mnogo utakmica da odigra, pa se nije odazivao. Gordijevski je to učinio, verujući da će Zapadu biti još korisniji. Iako je njegov otac, baš kao i on, bio sovjetski obavještajac, Gordijevski je, ogorčen izgradnjom Berlinskog zida, promijenio uniformu. Čim se vratio u Moskvu, strpan je u zatvor, gde je doživeo tešku torturu – mučen je i drogiran, ali ništa nije priznao, pa nije streljan niti poslat u Sibir. Umesto toga, postavljen je na nepostojeći kancelarijski posao u neoperativnom odeljenju KGB-a na, kako bismo danas rekli, ljigav posao. Pod sve većim nadzorom, ozbiljno osumnjičen da je dvostruki agent, uspio je poslati unaprijed dogovoreni signal MI6 u julu 1985, nakon čega je pobjegao u Veliku Britaniju. Od tada se stalno pitao ko ga je otkucao – a onda je jednog dana dobio odgovor koji je iznenadio ne samo njega, već i cijeli Zapad. Bio je to Bušićev zatvorski prijatelj Aldrich Ames, ženskar, pijanica i derište, koji je, čini se, više volio žene i hajdučki život od komunizma.

Ejmsov otac, kao i otac Gordijevskog, bio je obaveštajac. CIA ga je poslala u Ankaru, posleratnu Kazablanku, sa njegovom tadašnjom ženom, Nancy Segebarthza regrutovanje saradnika. Ali Bog ga nije stvorio kao izviđača za nove špijune, pa je pozvan u sjedište CIA-e u Langleyju u Virdžiniji na kurs ruskog jezika. Nakon što je savladao ruski, dobio je zadatak da podržava operacije protiv sovjetskih zvaničnika u Washingtonu i New Yorku. Zatim je 1981. poslan u Meksiko da regrutuje sovjetske zvaničnike. Ali onda mu se brak raspao, pa je, kršeći protokol, započeo aferu sa agentom CIA-e u kolumbijskoj ambasadi, Maria del Rosario Casas Dupuy. Imao je više uspjeha sa ženama nego s regrutovanjem novih agenata i pozvan je u Langley, gdje je bio zadužen za osiguranje sigurnosti svih sovjetskih agenata CIA-e, što znači da je imao pregled nad cijelom mrežom saradnika. Dva mjeseca nakon povratka u SAD oženio se novom ženom, koja je u zajedničko domaćinstvo dovela njegovu svekrvu – i oboje su voljeli život u životu, koji Ames, čak ni uz pristojnu CIA platu, nije mogao finansirati, a volio je i da se napije. Kako bi finansirao dvije skupe žene, zadužio se više nego što je mogao podnijeti, pa je u aprilu 1985. smislio “genijalan” plan. Otići će u sovjetsku ambasadu, od koje će uživati ​​50 hiljada dolara, koje će otplatiti smrskanjem sitne ribe. Ali ni Sovjeti nisu bili loši – rekli su mu da informacije koje im je dao ne vrijede toliko novca. Ejms je poznavao više Rusa na liniji – očigledno mnogo imena – i nameravao je da ih isporuči. Tu se slomio i potpisao ugovor sa đavolom, koji, to i djeca danas znaju, uvijek se snađe. Otkucao je sve što je znao o vrhunskom agentu MI6 unutar KGB-a. Nije znao kako se zove, ali ono što je znao ukazivalo je na Gordijevskog, koji je dva dana kasnije pozvan u Moskvu, a potom, nakon mučenja, prokrijumčaren u gepeku automobila u Finsku. Gordijevski je važna ličnost za svetsku istoriju. Spriječio je potencijalni nuklearni sukob sa Sovjetskim Savezom 1983. godine, kada je Moskva pogrešno protumačila NATO vježbu Able Archer 83 kao pripremu za prvi udar. Njena identifikacija nije ništa manje važna Mihail Gorbačov kao prestolonaslednik Kremlja – mnogo pre nego što je “Gorbi” postao poznat. Informacije koje je dao Gordijevski pružile su prvi dokaz o tome koliko je sovjetsko rukovodstvo postalo zabrinuto zbog mogućnosti prvog nuklearnog udara NATO-a.

Bio je još jedan kapitalista, među njima oko 90, koje je Aldrich izdao Dmitry Polyakov. CIA oficir Jeanne Vertefeuille opisala ga je: “Nije to radio zbog novca. Insistirao je da ostane na mjestu da nam pomogne. Bio je to loš dan za nas kada smo ga izgubili.”

Chris Kleponis

Poljakov je insistirao na plaći od samo 3.000 dolara godišnje i prihvatao je to plaćanje uglavnom u vidu električnih alata, sa opremom za ribolov i lov. Sandy Grimes rekla je da je Poljak “najbolji izvor, barem koliko ja znam, koji je američka obavještajna služba ikad imala i rekla bih, iako sigurno ne mogu biti sigurna, najbolji izvor koji je bilo koja obavještajna služba ikada imala”.

Bivši direktor CIA-e James Woolsey rekao je: “Poljakov je bio dragulj u kruni”, au intervjuu iz 2001. rekao je novinaru: “Ono što je general Poljakov uradio za Zapad ne samo da nam je pomoglo da pobijedimo u Hladnom ratu, nego je spriječilo da Hladni rat postane vruć”.

Aldrich je promijenio tok svjetske istorije, dokazujući da je genijalni Napoleon bio u pravu kada je tvrdio da dobar špijun u pozadini može vrijediti čak 20 hiljada momaka na bojnom polju. Poljakov nije imao sreće. On je upucan. A sve je počelo razvratom dvije žene i alkoholnim agonijama i ekstazama Oldricha Amesa.

Rusi su bili šokirani kada su vidjeli koje im je dragocjenosti dao.

“Istrgao je stranicu i dao mi je. Bio sam šokiran. Bio je to katalog gotovo cijele mreže CIA unutar Sovjetskog Saveza”, rekao je kasnije.i Viktor Čerkašin, Rezident sovjetske službe u Londonu.

Aldrich je tom oficiru KGB-a rekao: “Samo se pobrini da ovi ljudi ne saznaju ništa o meni.”

Tokom narednih 18 mjeseci, američki i britanski agenti nestali su u SSSR-u. Ubijaju ih razmakom, da se stvari ne povežu. Akcija likvidacije će se kasnije zvati “Velika deponija”. Poljakov, najvažniji agent CIA-e koji je pogubljen, uhapšen je tek 7. jula 1986. Pogubljen je u martu 1988. godine, kao i svi ostali, upucan jednim metkom u potiljak.

FBI je stavio Amesa pod nadzor i 21. februara 1994. on i njegova supruga Rosario uhapšeni su u svojoj kući u Arlingtonu u Virdžiniji. Dva mjeseca kasnije izjasnio se krivim za davanje strogo povjerljivih informacija KGB-u i njegovoj nasljednici, ruskoj stranoj obavještajnoj službi, u zamjenu za blažu kaznu za njegovu suprugu, te je osuđen na doživotni zatvor bez mogućnosti uvjetnog otpusta.

Na dan kada je Poljakov ubijen, Ames Oldrich je bio u Rimu, trošeći dio od 10.000 funti mjesečno koje mu je KGB plaćao na polovni Jaguar. Nije bio velike inteligencije niti je imao visok nivo obaveštajne kulture. Pao je kao poslednji pejser. Otvorio je račun u Credit Suisse u Cirihu.

“Kasnije je rekao saradnicima u CIA-i i FBI-u, bez ikakvog osjećaja ironije, da je, dok je vozio Jaguar preko Alpa u Švicarsku, sa suprugom pored sebe, zamišljao sebe kao novog James Bond“, napisao je Guardian u tekstu objavljenom povodom njegove smrti.

Nitko, osim Bušića, ne navodi komunizam kao razlog za promjenu košulje – ali možda je Hrvat znao više. Konačno, proveli su sate i sate razgovarajući. Ames Aldrich nije bio James Bond, više njegova karikatura – što su mnogi ljudi platili glavom. Ali za špijune, smrt je u opisu posla.