Uz gradske bedeme izgrađeni su podrumi i složena mreža podzemnih tunela, a neki od njih pretvoreni su u najmodernije depoe Galerije Klovićevi dvori.
“Prostor između platoa Gradec, Jezuitskog trga, Katarinog trga, Strossmayerovog šetališta i Habdelićeve ulice, u kojoj se nalazila konvikt, premrežen je podzemnim prostorima i tunelima. Ispod nivoa prizemlja nalazi se naš izložbeni sprat – lapidarij. Isti se nalazi i u današnjoj Gornjogradskoj i prostoru Titusa I Brezovačke komunikacije. između brojnih objekata sakralne i profane funkcije“, kaže direktor Galerije. Klović dvori (GKD) Antonio Picukarić. Jugoistočni ugao drevnog brda Grič, gdje se danas nalazi Galerija, svakako je jedan od povijesno zanimljivijih dijelova zagrebačkog Gornjeg grada. Vidljivo na najstarijim prikazima grada Zagreba iz 16. stoljeća, prve kamene građevine na toj lokaciji – srednjovjekovna kula i dio vanjskog obrambenog bedema – podignute su početkom 13. stoljeća, a dominikanski samostan s kapelom sv. Katarine. Skromne građevine od drveta na kamenim temeljima više puta su uništavane požarima, a u jednom trenutku manastir je napušten. Sredinom 17. veka na njegovom mestu je počela izgradnja kompleksa jezuitskog samostana i buduće gimnazije. Uz gradske bedeme izgrađeni su podrumi i složena mreža podzemnih tunela, koji su do danas uglavnom urušeni ili promijenili namjenu, a neki od njih pretvoreni su u najmodernije depoe Galerije Klovićevi dvori. Ispod njih prolazi najpoznatiji podzemni prolaz u Gornjem Gradu, tunel Grič, koji su u tajnosti izgradile vlasti NDH 1943. godine kako bi zaklonile visoke ustaške funkcionere i obične građane od sve češćih savezničkih zračnih napada.
Antonio Picukarić, direktor Klovići dvora
Kako god bilo, današnji izgled jugoistočnog ugla Gornjeg grada nastao je tek posljednjih desetljeća temeljitim preuređenjem antičkog prostora punog povijesnih slojeva. Relativno velika visoravan Gradec mjesto je koje privlači turiste otvorenim pogledom na Kaptol i gdje se danas održavaju brojne manifestacije, a mnogi se još sjećaju da je pod njim krajem osamdesetih otvoren podzemni trgovački centar s trgovinama i kafićima – prvi mikrokompleks te vrste u Zagrebu – koji se, međutim, vrlo brzo urušio. Danas se na ovom prostoru nalaze najmoderniji muzejski depoi Galerije Klovićevi dvori.
“Jako smo ponosni na nove depoe koji su uređeni po najvišim muzejskim standardima, na prostor kojeg se ne bi posramio nijedan muzej na svijetu, a u njima se nalaze naše zbirke i donacije, kao i brojna oprema poput vitrina, kutija za umjetnine, postolja za izložbe i tehničkog pribora”, kaže Picukarić, koji je od godine na čelu najveće hrvatske galerije2015.
“Ovi prostori su uređeni prilikom uređenja platoa i Galerije Gradec krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada je bilo planirano da budu turističko-ugostiteljski. Bio je to prvi trgovački centar u Zagrebu, po zamisli tadašnjeg ravnatelja Muzejsko-galerijskog centra Ante Sorića”, kaže.
Vremenom su – nepažnjom stanara – prostorije sve više propadale i postajale opskurna sastajališta koja su zaista neprikladna za ustanovu kulture, kaže Picukarić.
„Kada sam došao na čelo Galerije Klovićevi dvori, jedan od prvih poduhvata bio je da te prostore vratim Galeriji i uredim ih. Obnova, finansirana sredstvima Fonda solidarnosti Evropske unije i državnog budžeta, trajala je skoro četiri godine, a danas su zbirke trajno i bezbedno pohranjene.
“Sva umjetnička djela koja su privremeno pozajmljena za samostalne izložbe takođe su našla sigurno mjesto, prije postavljanja i nakon demontaže izložbe. To je prostor u kojem se radovi mogu istovremeno istraživati i omogućava nesmetan rad na djelima iz zbirki”, kaže Picukarić.
Uređenje depoa samo je jedan od izazova sa kojima se susreće Galerija koja se nalazi u antičkoj zgradi nekadašnjeg jezuitskog samostana. Povijest jedne od najreprezentativnijih građevina na Gornjem gradu započela je 1606. godine dolaskom jezuita u Gradec, na poziv gradske uprave i uz finansijsku podršku grofa Tome Erdodyja. Redu je dodeljeno zemljište na kome su ostaci napuštenog dominikanskog samostana sa kapelom Svete Katarine, a odlučeno je da se izgradi novi kompleks kao jednospratni četvorokrilni objekat organizovan oko trapeznog dvorišta. Predloženi plan je odobrio tadašnji general jezuitskog reda Muzio Vitelleschiali gradnja sadašnje zgrade počela je tek u junu 1641. pod nadzorom italijanskog graditelja Anton Macetti – kasnije je ostao u gradu i postao punopravni građanin Gradeca, odgovoran za brojne građevinske projekte. Godine 1645. još nedovršeni manastir zahvatio je veliki požar u kome je izgoreo krov, kao i krovovi novoobnovljene crkve Svete Katarine, gimnazija i bogoslovija u Habdelićevoj ulici. Uslijedile su nove obnove, te još dva požara 1674. i 1706. godine. Između 1717. i 1719. godine, drugi kat je nadograđen u svim krilima osim zapadnog, koji je vizualno ostao podređen crkvi Svete Katarine. Nakon što je papa Klement XIV. Godine 1773., kada je ukinut jezuitski red – pokazaće se da je privremen – samostanski kompleks postaje vlasništvo Ugarske dvorske komore, a potom za vrijeme vladavine cara Josipa II. postaje sjedište glavne vojne komande za Hrvatsku i Slavoniju, koja je upravljala područjem Vojne krajine. Zgrada je imala i vojnu namjenu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, te za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su se u njoj nalazili arhiv NDH i ratni muzej. Poslije rata zgrada na Jezuitskom trgu služila je uglavnom kao magacin i poslovni prostor za potrebe raznih gradskih i republičkih institucija. Savremena istorija kompleksa počinje 1973. godine, kada je Ante Topić Mimara odabrao za buduću lokaciju svoje ogromne kolekcije od preko 3.000 umjetničkih predmeta. Izrađen je temeljni projekat obnove, ali su se tokom radova pojavili brojni problemi – od onih vezanih za stanje historijskog objekta, preko dodatnih arheoloških radova, do problema sa finansiranjem zbog ogromnog povećanja troškova – pa ni nakon sedam godina radovi nisu bili ni blizu završetka. Projekat se pretvorio u prvorazredni kulturni skandal, a Mimara je zaprijetila da će povući donaciju, pa je u međuvremenu zgrada gimnazije na Ruzveltovom trgu izabrana za budući muzej Mimara. Kašnjenje radova nije bio jedini razlog Mimarinog nezadovoljstva.
“U to vrijeme novouređeni prostor na kojem je dograđen pod po projektu Igora Emilija, prema donatorima Mimara, imao je preniske plafone i preuske prolaze”, kaže Picukarić.
“prema navodima je bilo presudno što je Mimara odustala od ove zgrade, ali je u nesretnim okolnostima sretna što je Zagreb dobio jedan od najvećih i najreprezentativnijih galerijskih prostora u ovom dijelu Europe. Prilikom renoviranja zgrada je ojačana armirano-betonskom konstrukcijom, što nas čini jednom od rijetkih muzejskih ustanova koje nisu stradale u potresu”, dodaje. Pod nazivom Muzejski prostor, današnja Galerija Klovićevi dvori otvorena je 1982. godine i od tada je organizirala niz reprezentativnih i posjećenih izložbi.
„Od samog početka rada Galerije pripremale su se velike izložbe međunarodne i domaće baštine, od riznice zagrebačke katedrale, drevne kineske umjetnosti, preko izložbi nacionalnog karaktera 1990-ih, preko ‘blockbustera’ poput Picassa, Chagalla, njemačkog ekspresionizma, do blaga Zagrebačke-Vijenčanske, izložbe Zagreb-HVienchenary, Bus Hermitage i Hrvatska. Meštrovića, koje je posjetilo i do 100.000 posjetilaca”, rekao je Picukarić. Pored svoje primarne djelatnosti, Galerija je sudjelovala u evakuaciji umjetnosti tijekom Domovinskog rata i povratku umjetnosti nakon završetka rata, u evakuaciji umjetnosti nakon potresa, a izložbe su gostovale u brojnim evropskim i svjetskim muzejima. “Sve je to uradio naš mali tim od 30 zaposlenih. Izložbom ‘U početku je bilo kraljevstvo’ nadam se da ćemo nastaviti ovaj uspješan niz”, naglašava on. Sve što je Mimara smatrao neoprostivim nedostatkom, zaposleni u Galeriji pretvorili su u prednost.
“U povijesnom ambijentu naše zgrade, nekadašnjeg isusovačkog samostana iz 17. stoljeća koji je više puta pregrađivan, vidimo samo prednosti, a nedostatke smo brojnim intervencijama prevladali. Naime, osim prekrasnih umjetničkih djela, posjetitelji naše galerije mogu uživati i u jedinstvenom pogledu na Zagreb. U doba Instagrama naše kulture, ili selfieja ispred crkve Sv. u pozadini nisu zanemarljive investicije u zgradu, a prostor je rezervisan za svaku izložbu.
“Za dom spremni” i “Smrt fašizmu” na istom dokumentu
Odmah ispod Galerije Klovići dvori i crkve sv. Katarinom prolazi najveći i najpoznatiji gornjogradski tunel. Iskopan u jeku Drugog svjetskog rata – u vrijeme kada je prijetnja savezničkog bombardiranja Zagreba postala realna – tunel Grič spajao je Mesničku s Radićevom ulicom u dužini od oko 350 metara. Gradnju tunela započele su 1943. godine vlasti NDH kako bi u samom centru glavnog grada marionetske države izgradile sigurno javno sklonište za najviše funkcionere režima iz obližnjih institucija, ali i za obične građane. Inicijativa je potekla od premijera NDH Nikole Mandića, koji je osigurao značajna sredstva za projektnu dokumentaciju i početak radova, a na nivou grada projekt je vodio tadašnji gradonačelnik Ivan Werner. Tunel je od početka zamišljen ambiciozno: trebalo je da ima veliku centralnu halu, kapaciteta 5.000 ljudi, a u budućnosti da saobraćajno poveže dva dela grada, ali je stručna građevinska komisija kritikovala koncept kao preskup i urbanistički promašaj. Troškovi izgradnje su drastično porasli, pa je gradska vlast na kraju odlučila da realizuje manje ambicioznu verziju bez centralne hale. I pored ratnih okolnosti – završena je tek početkom 1945. godine – sama gradnja je izvedena kvalitetno i objekat je služio svojoj namjeni. Tunel su gradili isti arhitekti koji će nakon oslobođenja Zagreba sudjelovati i u njegovoj tehničkoj reviziji: zanimljivo je da dokumenti na kojima se procjenjuje stanje tunela nakon rata stoje uz parole ‘Za dom spremni!’ i ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu!’. Iz tog doba datiraju i apokrifne priče o navodnom susretu Tita i Pavelića u tunelu Grič, koje nesumnjivo pripadaju ranim pokušajima naučne fantastike na ovim prostorima. U ranom socijalizmu tunel je korišćen kao skladište, ali je kasnije napušten i služio je kao okupljalište beskućnika, pa je konačno zatvoren. Nakratko se vratio u maštu javnosti 1993., kada je tamo održan legendarni ‘Under City Rave Party’, a današnju ulogu jedine zagrebačke podzemne šetnice – i mjesta povremenih izložbi i kazališnih predstava – dobio je 2016. godine, nakon što je nakon renoviranja ponovno otvoren za javnost.
