Najšokantniji aspekt desetljetnog pada talijanskog nogometa jest činjenica da je itko time još uvijek iznenađen. Nakon što mu je posljednji bosanskohercegovački jedanaesterac u utorak prošao ispod ruku, talijanski vratar Gianluigi Donnarumma pao je na koljena, držeći glavu u nevjerici, piše CNN. Ostatak njegovih suigrača, poredanih na centru, srušio se na travnjak ili je ostao stajati u šoku dok je domaća publika u Zenici slavila, a svijet talijanskih nogometaša se rušio.
Kada je Pio Esposito prebacio gredu, a Bryan Cristante pogodio okvir gola, postalo je jasno – Italija neće ići na Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Azzurri su upravo izgubili od 65. reprezentacije svijeta, Bosne i Hercegovine, nakon izvođenja jedanaesteraca. Ovaj poraz znači da Italija propušta treće uzastopno Svjetsko prvenstvo, neuspjeh kakav nije doživjela nijedna druga nacija koja je osvojila naslov svjetskog prvaka.
Gazzetta: Ovo je treća apokalipsa
Ironično, to se događa baš u trenutku kada je turnir proširen s 32 na 48 momčadi. Talijanski list Gazzetta dello Sport nazvao je ovo “trećom apokalipsom”, što dovoljno govori o značenju nogometa za naciju.
To je teško prihvatljiva stvarnost za zemlju koja je svijetu dala neke od najvećih nogometaša u povijesti i čija je reprezentacija četiri puta bila na krovu svijeta, posljednji put sada već davne 2006. godine.
“Još uvijek ne vjerujemo da smo ispali i da se to dogodilo na ovaj način”, rekao je talijanski branič Leonardo Spinazzola nakon poraza. “Ovo je poražavajuće za sve. Za nas, za naše obitelji i za svu djecu koja nikada nisu vidjela Italiju na Svjetskom prvenstvu.”
Odlučujući poraz
Sama činjenica da je Italija morala igrati u doigravanju za Svjetsko prvenstvo pokazatelj je koliko je reprezentacija nisko pala. Dok je ostatak europske elite s lakoćom osigurao svoja mjesta, Azzurri su završili drugi u kvalifikacijskoj skupini, iza Norveške.
To ih je odvelo u doigravanje, gdje su prvo svladali Sjevernu Irsku, a zatim ih je čekala odlučujuća utakmica u Zenici. Istina, Italija je krenula dominantno i povela u 15. minuti golom napadača Fiorentine Moisea Keana, što je trebalo biti uvod u pobjedu.
Međutim, Alessandro Bastoni, jedan od boljih svjetskih stopera, dobio je nepromišljen crveni karton u 41. minuti, što je bio ključan razlog zašto će Talijani prvenstvo gledati na televiziji. S igračem manje i pod teretom ogromnih očekivanja, Azzurri su se raspali. Domaćini su preuzeli inicijativu, a pritisak se isplatio u 79. minuti kada je Haris Tabaković izjednačio.
Reprezentacija BiH imala je čak 31 udarac prema golu, a Donnarumma je morao upisati 10 obrana, od kojih je nekoliko bilo svjetske klase. Unatoč svemu, Italija se uspjela dovući do jedanaesteraca, ali su dva promašaja s bijele točke na kraju odvela Bosnu i Hercegovinu na njihovo tek drugo Svjetsko prvenstvo kao neovisne države.
Dva desetljeća jada
Proći će najmanje 24 godine između dva nastupa Italije u nokaut fazi Svjetskog prvenstva. Nevjerojatno, ali istinito: posljednja talijanska momčad koja je pobijedila u utakmici na ispadanje bila je ona u finalu 2006. godine. Na iduća dva prvenstva na koja su se kvalificirali, 2010. i 2014., Azzurri su ispadali već u grupnoj fazi.
Njihova jedina pobjeda na svjetskim prvenstvima otkako su podigli trofej ostaje ona od 2:1 protiv Engleske prije 12 godina, kada je strijelac bio Mario Balotelli. Gianluigi Buffon, jedan od najvećih vratara svih vremena, proročanski je najavio ovaj pad još 2010. u Južnoj Africi, nakon što su tadašnji branitelji naslova ispali u skupini s Novim Zelandom, Slovačkom i Paragvajem.
“Za nekoliko godina, sam plasman na Svjetsko prvenstvo bit će razlog za slavlje, a kamoli osvajanje”, rekao je tada. Ipak, u ovom mračnom dvadesetogodišnjem razdoblju dogodio se i jedan bljesak – osvajanje Eura 2020. pobjedom protiv Engleske na Wembleyju. Danas se čini da je taj uspjeh samo privremeno prikrio duboke sistemske pukotine.
Ponovno skupljanje krhotina
Legenda talijanskog nogometa Gennaro Gattuso preuzeo je reprezentaciju prošle godine sa zadatkom da prekine crni niz. No, plan jednostavnog trenera, osim glasnog navijanja s klupe, donio je vrlo malo rezultata. Kritičari ističu da srce i trud, koje Gattuso hvali, nisu bili sporni, ali da je Bosna i Hercegovina pokazala jednako, ako ne i više, pogotovo s 40-godišnjim Edinom Džekom u napadu.
Da stvar bude gora, Gattuso gotovo da i nije imao vremena za rad s igračima. U svojih 10 mjeseci na klupi, imao je na raspolaganju najviše 15 treninga. Talijanski nogometni savez nije uspio pronaći ni nekoliko dana u kalendaru za trening-kamp uoči ključnih utakmica.
Umjesto toga, izbornik je morao organizirati večere s potencijalnim reprezentativcima u Italiji i Londonu. Gattuso tako nastavlja niz neuspješnih izbornika: Giampiero Ventura je promašio plasman 2018., Roberto Mancini 2022. unatoč osvojenom Euru, a Luciano Spalletti je smijenjen nakon neuspjeha na Euru 2024.
Sistemski propusti i kriza identiteta
Postoje li strukturni problemi koji koče talijanski nogomet? Apsolutno, piše The Guardian. Problem leži u sustavnom nepovjerenju prema mladim igračima. Najbolji primjer je Andrea Pirlo, jedan od najcjenjenijih talijanskih nogometaša nakon ere Roberta Baggija. Pirlo za reprezentaciju nije zaigrao do svoje 23. godine.
Usporedbe radi, njegovi suvremenici Xavi Hernandez, Patrick Vieira i Steven Gerrard debitirali su s 20, Juan Roman Riquelme i Bastian Schweinsteiger s 19, a Clarence Seedorf s 18 godina. Inter, koji ga je kupio s 19 godina, nikada mu nije dao pravu priliku, već ga je slao na posudbe prije nego što ga je prodao gradskom rivalu Milanu.
Pirlovu transformaciju iz ofenzivnog veznog u playmakera proveo je iskusni trener Carlo Mazzone u Bresciji, a ne sustav. Iako Italija posljednjih godina ima uspjeha u mlađim kategorijama, igrači poput Luce Reggianija, Samuelea Inacija i Filippa Manea morali su otići u inozemstvo (sva trojica u Dortmund) kako bi dobili priliku za razvoj, što je jasan pokazatelj duboke krize identiteta i sustava u talijanskom nogometu.
Zastarjela infrastruktura
O problemima talijanskog nogometa detaljno je pisao Philipp Lahm u kolumni za The Guardian prošle godine. “Pad ima više razloga. Primjerice, mnogi talijanski klubovi više nisu u rukama domaćih mecena, već američkih investitora. Dok se u Engleskoj strani kapital prihvaća, u Italiji su tom rasprodajom očito izgubljeni identitet i smisao.
To se vidi i na zastarjelim stadionima. To me iznenađuje; ipak govorimo o zemlji u kojoj se nalazi Koloseum. Italija će modernizirati svoje arene za Euro 2032. godine, a postoje i planovi za obnovu San Sira, nekadašnje nogometne Scale”, piše Lahm.
Glavni problem: Nedostatak intenziteta
“Ipak, kriza ima jedan glavni sportski uzrok: na terenu nedostaje inicijative, predanosti i atleticizma. Talijanska liga troši znatno manje od ostale četiri velike lige u Španjolskoj, Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Igrači manje trče.
Prije nekoliko godina pročitao sam statistiku prema kojoj je momčad Bundeslige s najmanje pretrčanih kilometara i dalje trčala više od momčadi s najviše pretrčanih kilometara u Serie A. Italija nije ažurirala svoj operativni sustav; radi presporo.
Problem nije nov. Još se sjećam kako je Mourinho u prvoj utakmici protiv Barcelone 2010. zamijenio dva napadača, a u uzvratu tri, jer su dobivali grčeve. I to u regularnom vremenu, ne u produžecima. Taj manjak dinamike se nastavio i doveo do problema s kvalitetom.
Gdje je pritisak protivnika preslab, nijedan igrač ne može razviti svoje vještine do svjetske klase. Zato danas nema novih Baggija, Del Piera, Cannavara, Maldinija, Baresija, Gattusa ili Pirla”, nastavlja slavni Nijemac.
Oslabljeni Ferrari
“Današnje talijanske momčadi podsjećaju me na Ferrari kojem je snaga smanjena na 200 konja, s polupraznim spremnikom, koji ostane bez goriva 10 krugova prije cilja. Tu ni najljepši dizajn ne pomaže.
Italija je u Ligi nacija bila bolje organizirana od Njemačke, ali se nije mogla nositi s njemačkim intenzitetom. Da posudim izjavu s poznate konferencije za medije Giovannija Trapattonija dok je bio u Bayernu 1998.: Italija je igrala kao “prazna boca”.
Taktički su talijanski nogometaši i dalje dobri, pogotovo u usporedbi s Nijemcima i Englezima. Svi su usvojili obranu orijentiranu na loptu, detalje u duelima i upravljanje rizikom. Reprezentacija od toga redovito profitira. Na turniru od sedam utakmica to može odlično funkcionirati, kao što se vidjelo kod osvajanja Eura 2021. No, to više nije dovoljno”, zaključio je.
Preuzeto sa: www.slobodna-bosna.ba
