Na papiru, koncept u koji su uložili milijarde zvučao je revolucionarno. Umjesto da brod s posadom uđe u opasno minsko polje, on ostaje na sigurnoj udaljenosti i koristi napredne bespilotne sisteme. ali…
USS Tulsa i USS Santa Barbara, dva od tri broda američke mornarice za protuminske protumjere dodijeljena Perzijskom zaljevu, fotografirani su 3.500 nautičkih milja dalje na kontejnerskom terminalu North Butterworth u Penangu, Malezija, 15. marta, ostavljajući strateški plovni put koji nosi 20 posto globalne količine nafte, potvrđuju američki mediji. Oni su dakle oko sedam hiljada kilometara udaljeni od Hormuškog moreuza!
Oba supermoderna ‘minolovca’ napustila su Bahrein uoči američkih vojnih operacija 28. februara, sa bunkerom uz bok i posadom koja radi na palubi, što ukazuje na aktivnosti održavanja, a ne na neposrednu preraspoređivanje. Brodovi su zamijenili borbeno testirane minolovce klase Avenger koji su služili decenijama, ali LCS (Littoral Combat Ship) paket protiv mina ima čitavu operativnu povijest mjerenu mjesecima s poznatim problemima, uključujući nepouzdana bespilotna vozila, sonar koji se bori da detektuje prijetnje i metalni trup koji može ograničiti koliko je bezbedniji od drvenog A koji može biti znatno veći od toga koliko je bezbedniji u unutrašnjosti. minska polja.
Tulsa i Santa Barbara samo su dio projekta koji je progutao desetke milijardi dolara, a čiji su rezultati, prema mišljenju mnogih vojnih analitičara, poražavajući. Ovi brodovi, vrhunci tehnologije namijenjeni osiguravanju najvažnije svjetske rute za transport nafte, sada su u drugom dijelu svijeta, ostavljajući iza sebe ne samo stratešku prazninu, već i gorak okus neuspjeha skupog eksperimenta.
USS Tulsa (LCS-16) i USS Santa Barbara (LCS-32) pripadaju klasi Independence, prepoznatljivoj po svom futurističkom aluminijumskom dizajnu trimarana. Njihov zadatak je bio da zamijene staru, ali dokazanu klasu minolovaca Avenger, čiji su drveni trupovi prekriveni staklenim vlaknima bili idealni za izbjegavanje magnetnih mina. Tranzicija je trebalo da označi ulazak u 21. vek, ali je cena te modernizacije bila astronomska. Svaki LCS brod koštao je poreske obveznike između 360 i 400 miliona dolara, dok su rani modeli zbog nekontrolisanih troškova dostizali cenu od 700 miliona.
GEOPOLITIČKI DOLAR
Politika i društvo
Četiri dana prije polaganja zakletve, Trump je dobio ček od Emirata – 187 miliona dolara
Ali troškovi se tu ne zaustavljaju. Godišnji troškovi održavanja i rada jednog LCS-a procjenjuju se na 50 do 70 miliona dolara. Ta brojka je izazvala bijes u Pentagonu i Kongresu, jer je gotovo identična godišnjim troškovima održavanja mnogo većeg, moćnijeg i borbeno sposobnijeg razarača klase Arleigh Burke, koji iznosi oko 81 milion dolara. Kritičari su program nazvali “Mali usrani brod” od samog početka, a godine operativne službe su izgleda samo potvrdile njihove najgore strahove.
Revolucionarna strategija koja ne funkcioniše
Na papiru, LCS koncept zvuči revolucionarno. Umjesto da brod s posadom uđe u opasno minsko polje, on ostaje na sigurnoj udaljenosti i koristi napredne bespilotne sisteme. Paket protuminskih mjera (MCM) uključuje autonomna površinska plovila (CUSV) koja vuku sonare visoke rezolucije za otkrivanje mina, kao i helikoptere MH-60S Seahawk opremljene laserskim sistemima za detekciju (ALMDS) i neutralizaciju prijetnji. Sa brzinom većom od 40 čvorova (oko 74 km/h), LCS je trebao biti agilan i smrtonosan odgovor na asimetrične prijetnje.
Realnost je, međutim, potpuno drugačija. Interni izvještaji američke mornarice koji su procurili daju sumornu sliku. Jedan od direktora zaduženih za protumjere iznio je šokantne detalje na svom brifingu. Bespilotni sistemi su se pokazali kao izuzetno nepouzdani. Svaka misija zahtijeva više od četiri sata pripremnog održavanja i dodatnih sat i po kalibracije nakon lansiranja. U nekoliko vježbi, sonari jednostavno nisu uspjeli snimiti podatke, a posada nije znala sve do analize nakon povratka drona. Zamislite takav neuspjeh u pravoj ratnoj zoni.
Sistem je pun takozvanih “kritičnih tačaka kvara”. Ako samo jedan dio pokvari, kao što je dizalica za slijetanje drona ili specijalizirani dijagnostički laptop, cjelokupna sposobnost broda za protumjere mina postaje neupotrebljiva. Pomenuti mornarički oficir bio je brutalno iskren u opisu jednog od ključnih mehanizama.
– To je zabrinjavajući sistem. Izuzetno je složen za ono što radi, a kada se pokvari, ja ostajem bez posla, bez misije.
Bijeg iz Bahreina i pitanja bez odgovora
Usred eskalacije sukoba s Iranom, kada su iranske snage počele napadati komercijalne brodove, a američke baze u Bahreinu bile su gađane projektilima i bespilotnim letjelicama, donesena je odluka o povlačenju. Zvanično objašnjenje nikada nije dato, ali vjerovatno postoje dva razloga. Prvi je čisto praktičan: staviti skupe, ali ranjive brodove izvan dometa iranskog oružja. Drugi je mnogo razorniji i vjerovatno bliži istini: u stvarnoj borbenoj situaciji ovi se brodovi smatraju ne samo beskorisnim, već i opasnim problemom. Njihovi nepouzdani sistemi i dugo vrijeme pripreme misije čine ih lakim metama u okruženju visokog rizika.
Njihovo pojavljivanje u Maleziji, hiljadama kilometara od epicentra krize, neki analitičari vide kao dio šireg američkog strateškog pomaka prema Indo-Pacifiku, gdje se Kina smatra najvećom dugoročnom prijetnjom. Ali to ne mijenja činjenicu da je Hormuški moreuz, krvotok svjetske ekonomije, ostao bez namjenskih američkih snaga za protumjere protiv mina u najgorem mogućem trenutku.
Život na brodu sa rotirajućim posadama
Kako bi maksimizirala operativnu dostupnost ovih brodova, Mornarica je uvela inovativan, ali i zahtjevan sistem posada. Svaki brod ima osnovnu posadu od oko 40 (osam oficira i 32 mornara), kojoj se pridružio tim misije od oko 35 stručnjaka koji rukuju specifičnom opremom, kao što su protumjere protiv mina ili protivpodmornički rat. Ukupno je na brodu oko 75 mornara, ovisno o misiji.
Kako bi se smanjilo vrijeme koje brod provodi u luci, takozvani sistem rotacije “Plavo/Zlatno”. Na istom brodu dvije kompletne posade, “plava” i “zlatna”, izmjenjuju se svakih četiri do pet mjeseci. Dok je jedna posada na moru, druga na kopnu odmara, trenira i priprema se za svoju rotaciju. Ovaj model omogućava brodu da ostane na tlu mnogo duže od tradicionalnih ratnih brodova, ali također predstavlja ogroman pritisak na posadu i logistiku održavanja.
