Sudar manjeg broda “Aurora” s izbjeglicama iz Cavtata i velikog putničkog broda “Ilirija” u dubrovačkoj luci Gruž 6. svibnja 1992. bila je najveća pomorska nesreća u modernoj Hrvatskoj.
Četiri osobe su poginule u sudaru katamarana i jedrilice jučer oko 11.40 sati između otoka Šolte i Brača. Sjećamo se jedne od najtežih tragedija na hrvatskom moru. Nesreća u luci Drubovac 1992. godine obilježila je ovdašnju pomorsku povijest i ostala trajno upisana među najveće katastrofe na Jadranu.
Bilo je to 6. maja 1992. godine, 16 sati i 43 minuta. Dok su sirene za zračne napade cijepale zrakom ratom razorenog Dubrovnika, u hrvatskoj luci dogodila se jedna od najvećih pomorskih tragedija u modernoj hrvatskoj povijesti, koja je trebala predstavljati spas i sigurnost. U sudaru Jadrolinijinog trajekta “Ilirija” i Atlasovog turističkog broda “Aurora” drveni trup manjeg broda se rascijepio na pola. Za manje od pet minuta “Aurora” je nestala ispod površine mora. U ovoj neviđenoj tragediji život su izgubili Lucija Mandun, Mato Letunić, Luce Letunić, Senka Kralj i njen osmogodišnji sin Romano Kralj, sestre Andrea Banović (3) i Nikolina Banović (5), Jele Bogišić, Šima Grbešić i Nikola Bulum. Povrijeđeno je još osamnaest putnika.
Tog prolećnog popodneva na “Aurori” je vladala atmosfera iščekivanja i nade. Brod je prevozio devedeset šest putnika i članova posade iz tada još okupiranog Cavtata u sigurnu dubrovačku luku. Konavljani i Župljani, mjesecima razdvojeni od svojih porodica, jedva su čekali da upoznaju svoje najmilije koji su ih čekali na rivi. Među putnicima su bili i radnici Hrvatske elektroprivrede, koji su, pod oružanim nadzorom okupatora, davali struju u hidroelektrani Plat. Uprkos ratnim okolnostima, atmosfera je bila gotovo euforična. Sa magnetofona na ploči čula se pjesma Olivera Dragojevića. Jedan od preživjelih, volonter Crvenog križa Luce Popovićkasnije se prisjetila tog kobnog popodneva.
UMRLI U SARAJEVU
Crni svijet
Slučaj Leđibe Ravlić: Ova žena je svekrva iz pakla
– Bio je lijep i sunčan dan. Toliko sam plakala i pitala se: Šta mi sada znače ove riječi? Bilo je to kao neka vrsta predosjećaja – ispričala je godinama kasnije. Njene slutnje kao da je potvrdio komentar vojnika okupatorske vojske, dok je ona, kao predstavnica Crvenog krsta, insistirala da se što više ljudi ukrca na brod.
– Mora da su se udavile – rekao joj je. Ta kletva, kako je rekla, odzvanjala joj je u ušima svakog 6. maja.
Oba broda, “Aurora” i mnogo veći “Illyria” koji su pristizali iz Rijeke, plovili su neobično velikom brzinom. Kapetani su požurili da isplove u sigurnost luke, bježeći od stalne prijetnje artiljerije Vojske SAO Istočne Hercegovine koja je sa okolnih brda “udarala” na dubrovačko more. Bila je to očajnička trka do luke spasa. Negdje blizu ostrva Daksa, dva broda su plovila jedan pored drugog. Prema izjavama svjedoka, tako su plovili oko stotinjak metara, sve do ulaza u luku Gruja. Tada je kapiten “Aurore”, u nameri da pristane na svoj uobičajeni vez, pokušao da izvede manevar i prođe ispred “Ilirije”. U djeliću sekunde sve je krenulo naopako. Čelični luk diva “Ilirije” udario je u drvenu stranu tridesetak metara dugačke “Aurore” silinom koja ju je, kako su opisali očevici, presjekla poput skalpela. Udarac je bio užasan. Ljudi su vrištali, prtljag i dijelovi broda letjeli su kroz zrak. “Aurora” se bukvalno raspala. Nekoliko trenutaka je plutao na površini, a onda je za samo dva do pet minuta nestao u dubini, na jedva dvadesetak metara od obale. Snažan vrtlog koji je nastao prilikom poniranja povukao je nesrećne ljude za sobom, ne dajući im priliku da se spasu. Očajnička borba za život odvijala se pred očima šokiranih građana na rivi, koji su bespomoćno gledali kako more guta njihove sugrađane. U pomoć su odmah pritekli putnici i posada “Ilirije”, glisera HRM-a, građani sa svojim čamcima i liječnici. Ali bilo je prekasno za deset ljudi.
– Bilo je jezivo. Kada sam skočio vidio sam glavu bez kose kako nestaje i činilo se da me privlači. Nestao sam s njom, ali su se nakon nekog vremena pojavili momci iz Odreda naoružanih brodova. Jedan od njih je uspeo da me povuče – priseća se Popović.
Svirepom igrom sudbine, na palubi “Ilirije” našao se i fotograf. Darko Vrbica. Vraćao se iz Zagreba s novim objektivom i, kao i svaki fotoreporter, stajao je na mjestu iz kojeg bi što prije mogao izaći. Kroz prozor malog broda posmatrao je “Auroru” kako plovi pored njih.
– Te ružne 1992. godine, po povratku iz Zagreba, gdje sam bio u posjeti svojoj sadašnjoj ženi, koja je još bila na fakultetu, i gdje sam kupio novi Vivitar zum objektiv za svoj Nikon, ukrcao sam se na nesretnu “Iliriju”. Uvijek volim da izađem što prije, pa sam stajao pored malog okruglog brodskog prozora koji je, na sreću ili nesreću, bio otvoren. Inače, gotovo nikad nisu. Znam da sam sa svih strana bio okružen nekakvim “prtljagom” (ili prtljagom) tako da sam se jedva kretao. Kroz prozor sam gledao “Auroru”, koja nam se pridružila negdje kod Daksa i plovila paralelno s nama sve do negdje malo prije Orsana. Tu je “Ilirija” dosta usporila, a Aurora mi je izmakla iz vida. Od sreće zbog skorog sletanja i što nisam čuo zvukove granata, iznenada me je savladao povik: Pogodili smo je!!! “Illyria” se iznenada zaustavila tako da se cijela stvar zatresla, a zatim ugasila motor. Nakon nekoliko sekundi, moj prozorčić je naišao na prizor koji mi se činio potpuno nestvarnim: “Aurora” je već bila trećina ispod mora, ljudi su vrištali, zrak iz trupa stvarao je zapjenjene vrtloge. Kamera mi je visila oko vrata, a ja sam gledao kroz taj okrugli televizor kao da gledam film – prisjetio se Vrbica.
OPLJAČKANA HRVATSKA
Politika i društvo
Nije vidio rat. Više je volio ‘solarno plaćanje’, naravno. Zagorec se vratio
U prvom trenutku, kaže, njegov mozak je obradio pogrešne informacije. Toplo vrijeme, blizu obale, svi su dobri plivači, neće biti velike tragedije. Počeo je da snima. Ali iluzija se razbila u trenutku koji mu je zauvek promenio život i karijeru.
– Nakon nekog vremena izvukli su ženu na “Iliriju” koja je počela da udara glavom o pod i da vrišti da su joj deca ostala u “Aurori”. U tom trenutku sam prestao da snimam. Iskrcao sam se u šoku i sa osećajem krivice – rekao je fotograf čije su šokantne slike obišle svet, ali je upravo zbog ovog iskustva pobegao iz foto-novinarstva.
Bila je među putnicima “Aurore”. Slavica Banović sa dvije male kćeri, trogodišnjom Andreom i petogodišnjom Nikolinom. Njihov ukrcaj u Cavtatu omogućila je Luce Popović, koja je molila komandanta okupatorske vojske da ih pusti. Majka je preživjela, ali njene djevojčice nisu.
– Pitala sam se zašto sam ostala živa… Muž mi je mnogo pomogao nakon te tragedije, a utjehu sam našla u crkvi. Bila sam mlada, pa sam posle toga ostala trudna sa sadašnjom ćerkom i malo sam došla sebi, ali devojke su mi i dan danas u glavi – rekla je Slavica.
KOMPANIJA GENERALOV SIN
Politika i društvo
Od kada je počeo da posluje sa državom, Čermakov sin ima milionske prihode…
Sećanje je takođe šokantno Mira Grbešićasin stradalog Šime Grbešića, koji je tragediju posmatrao sa kopna.
– Bio sam tamo kada se to desilo, gledao sam celu scenu. Slika je uvijek ista, dok brod tone i sve pluta, panika i plač. U tom trenutku nismo znali da li se moja majka ukrcala iz okupiranog Cavtata. Taj dan sam otišao u mrtvačnicu i pogledao devet žrtava, a sutradan je pronađena – ispričao je on.
Jedan od preživjelih, putnik “Aurore”, Rado Radić rekao je da mu se čini da se sve dogodilo za deset sekundi.
– Hteo sam da spasem devojke, ali nisam mogao da ih dobijem – rekao je Radić.
Istraga i sudski procesi koji su uslijedili nikada nisu donijeli potpuni mir porodicama žrtava. Okolnosti ostaju nerazjašnjene, a pravni epilog mnogi smatraju kuriozitetom u svjetskom brodarstvu. Vještak je utvrdio da je kapetan “Aurore” Joseph Wagnerdoneo pogrešnu odluku i izveo opasan manevar bacivši se ispred mnogo većeg broda. Međutim, uzimajući u obzir ekstremne ratne okolnosti i faktor stresa stalne prijetnje napadom, oba kapetana su na kraju puštena na slobodu prema Zakonu o amnestiji. Prema pomorskom pravu, krivica je podijeljena u omjeru 70-30 posto, ali je ostala percepcija da niko nikada nije direktno odgovoran za deset izgubljenih života, od kojih su tri bila djeca. Wagner je u kolovozu 2021. poginuo u saobraćajnoj nesreći na Mljetu, kada se njegov automobil zabio u more. Imao je 79 godina.
Usprkos pravnim zavrzlamama, sjećanje na žrtve “Aurore” u Dubrovniku ne blijedi. Za to je najzaslužnija Luce Popović, žena koja je preživela potonuće i decenijama se neumorno borila da se tragedija ne zaboravi. Njena upornost urodila je plodom 2022. godine, kada je, na 30. godišnjicu nesreće, u luci Džordžije konačno otkrivena spomen-ploča sa imenima žrtava.
– Bio sam na mostu kada se sudar dogodio. Bilo je dovoljno da “Ilirija” dotakne “Auroru”, ljudi su plivali, snalazili se, ali je bilo teško u tim izvorima. Najviše su nam pomogli momci iz Odreda naoružanih brodova koji su uskakali u gumenjake i prevozili ljude. U tom trenutku nisam znao plivati, jednostavno sam ga blokirao. Kada sam došla u bolnicu, tamo je bilo oko 50 ljudi – rekla je Popović, koja je godinama nakon nesreće imala noćne more, a posebno joj je bilo teško zbog poginule dece. Uvijek je govorila da neće mirno umrijeti dok se ne postavi spomen ploča kao trajna uspomena na žrtve. Umrla je u martu 2025., dvije godine nakon postavljanja ploče.
– Tužan dan jer mi se vraćaju sećanja, ali sam i srećan. Godinama pričam o tome, da želim da vidim taj zapis pre nego što umrem. Jer sa ovim ljudima sam potonula i istopila – rekla je tada Luce Popović, koja je preminula u martu 2024. godine, ostavivši za sobom trajnu uspomenu na dan kada se luka spasa pretvorila u dečji grob. Svakog 6. maja, polaganjem vijenaca u more, Dubrovnik se prisjeća svojih žrtava, čuvajući uspomenu na tragediju koja je mnogima zauvijek promijenila živote.
