Zvonko Bušić, koji je u Americi odležao 32 godine zatvora zbog otmice aviona i postavljanja paklene naprave koja je ubila policajca, u jednom intervjuu 2010. godine tvrdio je da nije terorista već idealista. On je objasnio okolnosti otmice i smrti policajca izazvane njegovom bombom
Marko Perković Thompson na večerašnjem koncertu u Zaprešiću ponovo nosi majicu sa brojem 03941158 na lijevoj strani grudi. To je zatvorski broj koji je pripadao Zvonku Bušiću. Ovu priču o njemu je Express objavio prošle godine u vrijeme koncerta u Zagrebu.
Moji motivi nisu bili teroristički, niti sam ja terorista. Obično boli ljude kada im se kaže istina, a nema istine u tome da sam ja terorista. Bio sam glumac i sve je to bila predstava, objašnjava on i polako vadi cigaretu ispod stola. Zatim ga stavi naopako u usta, poliže jednu stranu da sporije gori, otkine pola filtera sa crvenog Marlbora, okrene ga i zapali. Pravi ritual. Bušić će reći i da avion nije otet. “Upravo sam ga posudio”, rekao je Zvonko Bušić u ekskluzivnom intervjuu Igoru Alborghettiju za Jutarnji list 2010. On je zatvorenik broj 03941158, njegovu zatvorsku etiketu Thompson je nosio na majici na megakoncertu.
Bušić je 2013. godine počinio samoubojstvo vatrenim oružjem u Rovanjskoj kod Zadra. Proveo je 32 godine u američkim zatvorima, osuđen na doživotnu robiju zbog otmice aviona i postavljanja paklene naprave koja je ubila policajca. Kada je pomilovan, dočekao ga je i Marko Perković Tompson da ga dočeka u Hrvatsku. Hrvatski emigrant Bušić se u septembru 1976. nalazio u grupi otmičara putničkog aviona sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga. Zbog te otmice aviona i pogibije policajca prilikom deaktivacije bombe ostavio je u kupeu njujorške podzemne željeznice 21. jula 1977. osuđen na doživotnu kaznu zatvora u Americi, u julu je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. 2008. godine, nakon čega se vraća u Hrvatsku.
IN intervju s Igorom Alborghettijem za Jutarnji 2010. pokušao je da objasni svoju ulogu u otmici aviona i okolnosti koje su dovele do smrti policajca.
FOTO GALERIJA
Politika i društvo
Papa na ‘Vratima Evrope’. Zapuhao je jak vjetar i odnio mu kapu, zucchetto
– Rado bih to objasnio i Amerikancima. Možete da pričate šta hoćete, ali ja sam sklon da verujem da je to bila sabotaža. Ne mogu da shvatim, a u Njujorku je postavljeno i demontirano milion paklenih uređaja, da je policajac umro baš tada. To je, kažem, bila sabotaža. Nikad se nisam bavio bombama, eksplozivom. Ovo sam sastavio prema uputstvima iz ‘The Anarchist's Cookbook'…
Bez obzira na sve, Bušić je i nakon 32 godine zatvora smatrao da je postupio ispravno.
– Bomba je bila apsolutno neophodna jer sam morao da ubedim Amerikance da mislim ozbiljno i da me pusti da završim misiju. Znate da su bombe koje smo uneli u avion bile lažne. Bio sam oprezan u svakom dijelu. Tokom pregovora rekao sam da ću se vratiti u Njujork i sam demontirati uređaj. (…) Da je situacija danas ista kao i tada, sve bih ponovio. Ali… izuzetno mi je žao i kajem se zbog smrti policajca Briana Murraya. Bilo mi je teško i još uvijek se osjećam odgovornim za ono što se dogodilo njemu, njegovoj ženi, djeci i prijateljima. Sa iskustvom koje imam danas i iz moje perspektive, naravno da to nikada ne bih uradio. Bomba, ponavljam, nije trebala da ubije. Rekao sam NYPD sve o toj bombi. Bio sam siguran da se ništa neće dogoditi. Ona je trebala biti garancija da će nam pustiti da završimo našu misiju, rekao je Bušić u intervjuu za JL.
GODINU OD HIPODROMA
Književnost i kultura
Thompsonovo naslijeđe: Lažni patriotizam, kič i još više lažnog vjerskog žara…
Prema Bušićevoj verziji priče, tokom demontaže je učinjeno toliko nepravilnosti koje su rezultirale tragedijom.
– Mislio sam da sam učinio sve da se zlo ne dogodi. Na primjer, niko osim mene nije znao za lažne bombe u avionu. Čak ni moji pomagači. Nisam želio da se dovedem u situaciju da neko od njih, u panici ili pogrešnoj procjeni, aktivira eksploziv i ubija putnike i sebe. Za eksploziju prave bombe, i to zaista mislim, policija je napravila niz neshvatljivih grešaka. Na primjer, bomba, koja se nalazila u odjeljku oko metar i po iznad zemlje, izvučena je nekom vrstom užeta. Zatim je pala na njihov pod. Zatim su ga u specijalnom vozilu odvezli na poligon u Bronxu i pokušali da ga demontiraju presijecanjem žica kliještima na daljinsko upravljanje. Pokušali su nekoliko puta, ali sistem nije funkcionisao. I to je bilo prvi put da se tako nešto dogodilo, prema navodima policije. Konačno, policajac Murray se spustio u rupu u kojoj je uređaj stajao manje od dva minuta nakon neuspjelog pokušaja demontaže. Pravila jasno govore da treba proći 30 minuta. Nije imao čak ni zaštitnu opremu. Došao je u odijelu i onda je bomba eksplodirala. Kada smo to saznali, činilo se da je sva snaga nestala iz svih nas. Potpuno sam se slomio i odmah nakon toga svi smo se predali vlastima.
Bušić je do smrti bio uvjeren da je riječ o sabotaži.
– Bilo je mnogo ljudi na mestu gde su demontirali bombu. Radili su sa opremom za daljinsko upravljanje radio-stanicama koja se mogla ometati i koja nikada, nikad prije nije otkazala. Postoji mnogo načina na koje se to može učiniti. Zašto? Da nas diskredituju. Hteli smo da otmicom aviona prikažemo situaciju u Jugoslaviji. Bila je to politička akcija idealista, fanatika, separatista, ali ne terorista i ubica. Trebalo je da nas pretvore u ubice. Recite mi, da li je potpuno nevjerovatno tvrditi da je među ljudima koji su te noći bili na poligonu bio neko ko je imao znanje, vještine i jasan motiv da nam to uradi?
Zvonko Bušić Taik naivan je vjerovati da će otmica američkog aviona išta promijeniti u Jugoslaviji.
– Hteli smo da upozorimo šta se u to vreme dešavalo u zemlji. Vjerovao sam da će akcija odjeknuti u svjetskoj javnosti i zato sam odlučio da otmem američki avion. Da sam ja oteo Albanca, koga bi bilo briga. Nismo letjeli za Hrvatsku kako smo planirali. Leci su, naime, bačeni po nizu gradova na zapadu, naš proglas je objavljen u američkim medijima.
Henri Kisindžer je rekao da ako odlete u tadašnju SFRJ da će ih njihova vojska zbaciti…
– Ne bi nas srušili. Ne postoji teorija. Američki avion pun putnika? Zbog toga su postavili prepreke na pistu splitskog aerodroma. Bojali su se, ali mi nismo htjeli ni sletjeti u Jugoslaviju, nego baciti letke nad Solin i Zagreb.
Bušić je nakratko pobjegao iz zatvora 1987. godine.
– Pobegao sam iz saveznog zatvora. Tako je. Bio je to protest. Prije svega zato što je Julie dobila produženje kazne. Iskopao sam tunel ispod ograde i pobegao. Pronašli su me nekoliko dana kasnije u drvenoj kući koju su koristili kao magacin za novine. Znam da je bilo strašno hladno i krijem se tamo od novembra. Spavao sam umotan u novine sa svojom slikom na naslovnoj strani i vijestima o bijegu. Policajac koji me je pronašao nije ni znao ko sam. Pitao me da li imam neka dokumenta. Rekao sam mu da nemam, a on je rekao da sam tada bio u malom problemu. „Slušajte, gospodine, ja sam pobjegao iz saveznog zatvora. Mislim da je to mnogo veći problem’. Začuđeno me pogledao, stavio mi lisice na ruke, a ja sam samo provalila: ‘Vodi me na toplo!’ Vraćen sam u zatvor, u potpuno zatvorenom delu, a građevinski radovi na poboljšanju bezbednosti, nakon mog bekstva, koštali su zatvorsku upravu oko 16 miliona dolara.
U zatvoru su, kaže, hteli da ga likvidiraju.
– Hteli su da me ubiju nekoliko puta. Neki crni revolucionari. Novine u Atlanti su napravile veliku stvar od cijele stvari. Napisali su da je stigao hrvatski nacista, rasista, i zbog toga sam im bio savršena meta. Jer da su me ubili, imali bi uslove da napreduju u revolucionarnoj hijerarhiji.
Cijeli intervju Zvonka Bušića možete pročitati u Jutarnjem iz 2010. godine OVDJE.
