Ovogodišnji izbor ‘Nobelove nagrade za arhitekturu’ veliki je korak za svijet, a onda i za sve nas, jer je zaista lijepo moći dobiti nekoga kao što je čileanski arhitekt hrvatskog porijekla Smiljan Radić.
Vijest o dodjeli ovogodišnje Pritzkerove nagrade neobično je propraćena u hrvatskim medijima prošle sedmice. Razlog za to bi, naravno, mogao biti samo jedan, što je najveće priznanje za djelatnost u oblasti arhitekture otišlo u ruke naše top liste, a to je ime koje zvuči toliko poznato da je omiljeno, čileanski arhitekta Smiljan Radić Clarke. Zasigurno je i to malo, silno prepoznavanje dovoljno da nas ova vijest malo razgali na tom lijepo primitivnom nivou, ali ono što nas zaista raduje je činjenica da se takvim priznanjem nagrađuje rijetka, suštinska nenametljivost kojom se može opisati i njegova arhitektura i sam Smiljan Radić. A u obrazloženju žirija stoji i priznanje da sama pisana riječ posustaje prije nego što opiše ovu arhitekturu – to su, kažu, djela koja evociraju iskustva koja izmiču verbalizaciji, kao što je iskustvo samog vremena, neuhvatljivo jednim konceptom. Ono što se nedvosmisleno može reći jeste da je pristup Smiljana Radića drugačiji, da je gotovo kao srećna anomalija u onome što se prepoznaje kao vrhunac savremene arhitekture.
Rođen je 1965. godine u Santiagu, Čile. Otac, od kojeg je naslijedio ime, Smiljan Radić Piraino, sin je Bračana koji je sa jednim od svoje braće došao u Čile 1919. godine. Ostalih osam braće i sestara ostalo je na ostrvu sa svojim roditeljima. Njegov djed se samo jednom vratio u domovinu, a hrvatski je govorio samo s bratom. Njegova majka je britanskog porijekla. Kao dete je voleo da crta, ali o arhitekturi nije razmišljao sve do 14. godine, kada je na času likovnog dobio zadatak da osmisli kuću.
Kuća za pesmu pravog ugla nalazi se u dubokoj osami šume u Vilčesu u Čileu.
Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Katoličkog univerziteta u Čileu, nakon čega je nastavio studije istorije na Istituto Universitario di Architettura u Veneciji. To putovanje, kako je isticao u intervjuima, bilo mu je najvažnije formativno iskustvo. Godine 1994. osvojio je prvu nagradu na međunarodnom takmičenju Platía Eleftería u Heraklionu na Kritu, nakon čega se udružio sa dvojicom lokalnih arhitekata i neko vrijeme radio u Grčkoj. Nakon pobede na konkursu za projektovanje centra grada Koncepcije u Čileu 2000. godine, na kojem je učestvovao sa dvojicom kolega, Udruženje arhitekata Čilea izabralo je Smiljana Radića za najboljeg čileanskog arhitektu do 35 godina. Od svoje 30. godine vodi svoju kancelariju u Santiagu, prvo radeći na projektima stambene arhitekture, a kasnije sve više u oblasti kulturnih i javnih namena. Iako je mogao, nikada nije proširio svoju malu kancelariju sa samo nekoliko zaposlenih i saradnika. Do danas, opseg njegovog radnog okruženja je intiman i tih. Mogao je da razvije veliku korporativnu kancelariju, posebno nakon 2014. godine, kada je Galerija Serpentine napravila ispravan korak ka savremenom arhitektonskom kanonu i pozvala Smiljana Radića da dizajnira čuveni paviljon u Kensington Gardensu u Londonu. Posjetioci su te godine ulazili u prostor okružen biomorfnom, blago zakrivljenom i blago prozirnom omotačem od fiberglasa. Arhitektura kakva se nalazi u prirodi, pomalo i čudesno neljudska, oslonjena na gromade od lomljenog kamena. Po takvom kamenju potrebno je pristupiti unutrašnjosti paviljona, put je kao silazak u rijeku – iz rijeke je Radić sam birao svaki kamen koji treba izvaditi i donijeti na nekada kraljevske travnjake. Nije mogao znati da će četiri godine ranije, kada je savijanjem papira pravio maketu, omaž priči o sebičnom divu Oskara Vajlda, da će u gradu koji je proslavio pisca i dramaturga postaviti paviljon inspirisan tim modelom – paviljon koji će ga kasnije proslaviti. Početak svakog projekta, često je isticao, je sam materijal. Kod njega, pristup oblikovanju svakog materijala s kojim radi fino oscilira između imitacije i asimilacije okoline koju zatekne. Upotreba kamena na mjestu strukturnih elemenata – ono što će obilježiti njegovu intervenciju okruženo engleskim klasicističkim naslijeđem koje se, za razliku od prirode, ne uzdiže nego je u suprotnosti – kao prepoznatljiv način pojavljuje se i u ranijem projektu restorana Mestizio u Santiagu. Tamo, pak, armirano-betonske grede, tanke i obojene u crno kao čelik, počivaju na ogromnim oblucima, tako da između njih prodire tek toliko svjetla, a viseća opna tende visi nad betonskom terasom, kao da lebdi, opet nalik na ono razbijeno riječno kamenje. Utisak lebdećeg, lebdećeg i jedva odvojenog od tla zajednički je čitavoj njegovoj arhitekturi.
Pravougaona raspjevana kuća, crna betonska kreacija, propušta svjetlost samo kroz tri izbočena krovna prozora, svaki pod svojim uglom, svojim oblikom, svojom voljom.
“Ponekad je potrebno proizvesti vlastite korijene”, rekao je Radić na pitanje o nepostojanosti vlastitih porodičnih korijena – ako bismo tumačili možda previše slobodno, ovdje bi se moglo iščitati stalno i kontinuirano povlačenje od utemeljenja uopće, nestabilnost “korijena” kao takvog.
Ovoj je slična zgrada Biobo teatra u Konsepsionu (Čile) sa udubljenim zastakljenim prizemljem i nosačima postavljenim po obodu, ispred kojih se lako može stajati u nevjerici da cijela zgrada opstaje na tim tankim, kosim stubovima. Kostur pozorišta umotan u kovertu fikcije, tako su ga opisali. Plašt je i ovdje proziran, napravljen od PTFE-a i kao takav skriva mnogo racionalniju konstrukciju nego što se na prvi pogled čini. Samo proširena fikcija. Ovako se ponaša autor ličnog favorita ovog teksta među projektima Smiljana Radića, Kuća za pesmu pravog ugla. Smještena u dubokoj osami šume u Vilchesu u Čileu, crna betonska kreacija propušta svjetlost samo kroz tri izbočena krovna prozora, svaki pod svojim uglom, svojim oblikom, svojom voljom. To što njegove građevine izgledaju kao skulpture, cjelovite, nepromjenjive i neprikladne za bilo kakvu arhitektonsku konvenciju, vrlo je vjerojatno zasluga Radićevih svakodnevnih razmjena sa suprugom, kiparicom Marcelom Correom. Upoznali su se tokom studija, nakon čega je Radić projektovao Correinu prvu kuću na čileanskim Andima, a potom se oženio njome. Kuća više ne postoji, stvorena je samo za jedan period života.
Zgrada Biobo teatra u Concepcionu (Čile)
“Kuća je projektovana u određenom trenutku života, nešto poput očuvane ili očuvane nužde: stisnuta, promiskuitetna i pomalo neprijatno prijatna. Ali kada kuća počne da napušta svoju funkciju, javljaju se sumnje šta je zaista vredno sačuvati, šta vredi sačuvati od napuštanja. Ali često su sećanja sasvim dovoljna”, napisao je Smiljan Radić u svojoj kući koja više ne postoji. (Obradoiro, Revista de arquitectura, 33, 2008, str. 196-201).
Misao suprotna tendencijama savremene arhitekture o neospornom i vječnom očuvanju tipa Lacaton-Vassal – a opet negdje sasvim blizu njemu, na blag, a opet kontradiktoran način, jednako tačna. Ništa što se može oduzeti, ništa dodati, nije važilo od Albertija i renesanse, do danas, ako se neko izuzetnog kapaciteta bavi ovom idejom.
A gdje je, pitat će pošten čovjek, gdje je pradjedovina, gdje je Hrvatska?! Bio je gostujući predavač na Sveučilištu u Teksasu, a zajedno s Marcelom Correom održao je brojna predavanja i postavio izložbe širom svijeta: u Meksiku, Argentini, SAD-u, Španjolskoj, Norveškoj, Austriji…i u Hrvatskoj. Nastupao je na zagrebačkim Danima Orisa i u Oris Kući arhitekture, tom malom posljednjem utočištu dijaloga o suvremenoj arhitekturi. 2020. godine, kada se Rijeka neslavno pripremala za Europsku prijestolnicu kulture, na Krku je postavljena instalacija “Kapi” autora Smiljana Radića i Marcele Corree. Uz mrgare, tip suhozida čudnog, cvjetnog oblika, koji su nekada postavljani za kontrolirano čuvanje ovaca. “Kapi” se sastoje od dvije šljunčane skulpture od rastaljenog stakla – izlivene je u kalupe (dugoselska firma Bokart), a skulpture u konačnom obliku dovezene su na Krk helikopterom. Staklene kapi postavljene su uz suhozid jer je, kako su autori rekli, stvarnost umjetničke realizacije važna koliko i njeno iznenadno otkrivanje, a neočekivano pronađeni suhozid, negdje u sredini otočkog krajolika, može se tumačiti kao takav. Kada je pandemija naglo promijenila okolnosti cijelog projekta za EPK, autori su se odrekli tantijema za ovu realizaciju kako bi se instalacija ipak mogla instalirati. Već sljedeće godine je oštećen. Arhitektura kao vječni eksperiment, kao pokušaj dostizanja nedostižnog, premošćavanje iz izgrađenog u prirodni svijet, arhitektura kao da arhitekta nema, arhitektura sama po sebi i samodovoljna… Zbog svega toga, ovogodišnji Pritzkerov izbor je veliki korak za svijet kojem nedostaje takav pristup, pa je svima nama zaista lijepo da možemo nekome pripisati Smiljana Radića.
