Piše: Ahmet Davutoglu, thebosniatimes.ba
Svaki rat pokrenut kršenjem međunarodnog prava inherentno je opasan jer potkopava poredak izgrađen na tim principima. Samo je još opasniji rat lišen strateške racionalnosti.
Danas američka javnost kao i veći dio svijeta postavljaju jednostavno pitanje: kojom logikom je američki predsjednik Donald Trump slijedio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua u rat s nejasnim ciljevima i potencijalno katastrofalnim posljedicama?
Nije se pojavio uvjerljiv odgovor, jer ovaj rat nije utemeljen na geopolitičkoj racionalnosti, već u obliku teopolitičke iracionalnosti.
Tradicionalni koncepti racionalnog državništva, poput geopolitičke ravnoteže, geoekonomske međuzavisnosti, upravljanja krizama i regionalne stabilnosti, zamijenjeni su drugačijim vokabularom: Armagedon, božanske misije, “odabrani narod” i ideja ispunjavanja svetih sudbina silom.
Iako su takve ideje nekada mogle biti odbačene kao marginalna retorika, njihovo usvajanje od strane državnog rukovodstva signalizira daleko dublju krizu. Kada vjerski simbolizam i apokaliptični narativi utiču na donošenje odluka na najvišim nivoima vlasti, rezultat je iskrivljavanje politike najopasnije vrste – potencijalna egzistencijalna prijetnja globalnom poretku.
Nakon Drugog svjetskog rata, regijom Perzijskog zaljeva upravljao je relativno stabilan strateški okvir zasnovan na tri stuba: geoekonomiji globalnih energetskih tokova, geopolitičkoj stabilnosti neophodnoj za njihovo održavanje i geovojnoj ravnoteži osmišljenoj da zaštiti tu ravnotežu.
Ova struktura stvorila je implicitni konsenzus da se sukobi ne bi trebali preliti u Zaljev. Čak su i rivalske sile prepoznale stabilnost regije kao zajednički interes.
Ovaj okvir se pokazao otpornim. Osmogodišnji iransko-irački rat nije uvukao monarhije Perzijskog zaljeva. Međunarodni odgovor na iračku invaziju na Kuvajt obnovio je suverenitet, a istovremeno očuvao širi regionalni poredak. Čak i nakon napada 11. septembra i američke invazije na Irak, države Perzijskog zaljeva uspjele su ostati izvan direktnog epicentra sukoba.
Danas je, međutim, ova ravnoteža narušena. Suglasje Netanyahu-Trump, podržano cionističkim i kršćansko-cionističkim ideološkim mrežama, zamijenilo je geopolitičku racionalnost teopolitičkom ratnom logikom.
Posljedice su duboke: prijetnje Hormuškom moreuzu ugrožavaju globalnu ekonomiju; imidž Zaljeva kao sigurnog finansijskog centra je narušen; a prisustvo američkih baza više ne garantuje sigurnost. Regija, nekada temelj globalne stabilnosti, postala je epicentar sistemske krize.
Centralno pitanje je da li prekid vatre može vratiti geopolitičku racionalnost. Iskustvo iz prošlih kriza sugerira da prekidi vatre postaju mogući kada sve strane istovremeno osjećaju da slabe i da nisu u stanju postići odlučujuću pobjedu.
Nakon sedmica razaranja, takav trenutak se možda približava.
Ali da bi se prekid vatre materijalizirao, Sjedinjene Države posebno moraju provesti stratešku reprocjenu. To znači odvajanje američke vanjske politike od izraelskih ambicija i ideoloških snaga koje stoje iza nje.
Spajanje vjerske dogme s državnom politikom, prikazivanje historije kao svetog rata i legitimiziranje teritorijalnog širenja i uništenja percipiranih neprijatelja, odražava opasne ideološke obrasce iz prošlosti.
Istovremeno, racionalni izraelski političari i jevrejski intelektualci moraju zauzeti jasan stav protiv trenutnog kursa. Izrael nije sinonim za svoje sadašnje vodstvo, baš kao što se judaizam ne može svesti na politiku bilo koje vlade. Glasovi utemeljeni na etičkoj odgovornosti i strateškom razumu su hitno potrebni.
Put ka miru
Povratak geopolitičkoj racionalnosti je neophodan za okončanje rata.
Pretpostavka da će eskalacija razaranja dovesti do brze pobjede, posebno u svjetlu izbornih kalkulacija, duboko je pogrešna. Bez kopnenog rata, promjena režima u Iranu je nerealna; ipak, kopneni rat bi vjerovatno imao mnogo teže posljedice od onih koje su se dogodile u Iraku, potencijalno izazivajući dugotrajnu regionalnu nestabilnost.
Ova realnost stavlja odgovornost na racionalne aktere unutar SAD-a. Dvopartijski lideri, posebno unutar Republikanske stranke, moraju prepoznati opadajuću javnu podršku ratu i osporiti pretpostavku da vojna eskalacija donosi političku prednost. Široko rasprostranjene demonstracije “Bez kraljeva” u većim američkim gradovima odražavaju rastuću javnu potražnju za suzdržanošću i odgovornošću.
Iran također mora preispitati svoju regionalnu strategiju. Oslanjanje na posredničke mreže za projiciranje utjecaja u više arapskih prijestolnica, poput Bagdada, Damaska, Bejruta i Sane, pokazalo se kontraproduktivnim, stvarajući ranjivosti umjesto snage. Prelazak na konstruktivni regionalni angažman, posebno zaustavljanjem napada na susjedne zemlje Perzijskog zaljeva i traženjem međusobnog poštovanja, je neophodan.
Štaviše, istinska nacionalna otpornost ne proizlazi iz nuklearnih kapaciteta, već iz unutrašnje legitimnosti, ekonomske dobrobiti, sigurnosti i dostojanstva građana. Gubici i slabosti otkriveni tokom rata trebali bi potaknuti značajne reforme unutar iranskog političkog sistema.
Za zemlje Perzijskog zaljeva, implikacije su podjednako duboke.
Dugotrajno oslanjanje na vanjske sigurnosne garancije pokazalo se nedovoljnim. Ni američko vojno prisustvo ni povećani izdaci za odbranu nisu spriječili nestabilnost. Slično tome, inicijative za normalizaciju u okviru Abrahamovog sporazuma koje zaobilaze palestinsko pitanje nisu uspjele proizvesti održivi mir, već su umjesto toga stvorile izazove legitimnosti.
Kao rezultat toga, lideri Zaljeva suočavaju se s hitnom potrebom za sveobuhvatnom strateškom transformacijom zasnovanom na četiri stuba: revitalizaciji mehanizama regionalne saradnje kao što je Vijeće za saradnju Zaljeva; izgradnji inkluzivnog regionalnog poretka koji uključuje ključne aktere, uključujući Tursku, Egipat, Irak, Siriju i Iran; održavanju uravnoteženih odnosa među globalnim silama; i prepoznavanju da se trajni mir ne može postići bez rješavanja palestinskih prava.
Prekid vatre postaje održiv kada sve strane priznaju granice svoje moći i prepoznaju da nastavak sukoba donosi sve manje koristi. Trenutni trenutak može predstavljati takav prozor. Ono što je potrebno je okvir koji omogućava svakoj strani da predstavi ishod na domaćem terenu kao prihvatljiv, čak i bez potpune pobjede, uz podršku kredibilnih posrednika sposobnih za premošćivanje podjele.
Neuspjeh u iskorištavanju ove prilike nosi daleko veće posljedice.
Drugi svjetski rat vođen je ideološkim doktrinama usmjerenim na rasu i sudbinu. Budući globalni sukob, oblikovan teopolitičkim narativima, možda se neće pojaviti kao pojedinačni rat, već kao međusobno povezani regionalni sukobi koji zajedno proizvode neviđenu devastaciju.
Izbor je, dakle, oštar: povratak racionalnoj geopolitici utemeljenoj na zakonu, ravnoteži i obostranom interesu ili silazak u fragmentirani i ideološki vođeni globalni poredak s potencijalno katastrofalnim ishodima.
(TBT, MEE)
The post TEOPOLITIČKA RATNA LOGIKA Davutoglu: Da bi osigurale primirje s Iranom, SAD moraju odustati od ideološkog rata appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
