Gvardijan samostana sv. Frane u Zadru objavio je krajem siječnja da je u samostanskim prostorijama ponovo otkrivena najstarija inkunabula u Hrvatskoj
Nije riječ o veličanstvenom bibliofilskom izdanju, naprotiv: riječ je o fragmentima Biblije na latinskom tiskanom na pergamentu, koje su zadarski franjevci koristili kao korice za druge knjige. Latinski tekst dijelova Jevanđelja po Marku iz Novog zavjeta i Amosove knjige iz Starog zavjeta štampan je na četiri lista pergamenta – odnosno ukupno osam stranica. Relativno dobro očuvane stranice, iako savijene poput korica za udžbenike za osnovnu školu, ne dočaravaju najbolje originalno izdanje knjige iz koje su u nekom istorijskom trenutku istrgnute veličanstvene Biblije nastale u štampariji Fust & Schöffer u Mainzu 1462. godine. Poznato je da je objavio prvu štampanu Bibliju Johann Gutenberg sredinom 1450-ih. Međutim, izumitelj štamparije nije bio najpametniji biznismen, pa je ubrzo finansijski propao, a posao je preuzeo njegov finansijer. Johann Fust i glavni tehnolog Peter Schoeffer.
Najvidljiviji rezultat njihovog poslovnog poduhvata bila je takozvana Biblia pulchra (lijepa Biblija), tako nazvana zbog svog prefinjenog grafičkog dizajna. Schöffer je za to izdanje razvio novi gotički-antikva font, koji je knjigu učinio mnogo čitljivijom u poređenju sa sirovom gotikom Gutenbergove Biblije. ‘Pulchra’ je ujedno i prva knjiga u povijesti koja ima tiskarski otisak, te prva eksplicitno datirana Biblija – točan datum je napisan u kolofonu: 14. kolovoza 1462. Danas postoji samo oko 60 primjeraka Pulchre u različitim fazama očuvanja diljem svijeta, od cjelovitih svezaka kao što je onaj u Zadru do malih fragmenata.
Zadarsku inkunabulu – ako je možemo tako nazvati – prvi je zabilježio u samostanskoj biblioteci jedan bečki antikvar. Ernest Goldschmidt 1916, ispravno pripisujući ga radionici Fust & Schöffer. O njoj su kasnije pisali istoričari književnosti Josip Badalićfilolog Šime Jurić I Brat Vatroslav Frkinposljednji put 1990. godine, pa se pretpostavlja da je posljednji put viđena tada. Nakon toga se negde izgubila, o čemu svedoči i zabeleška u inventarskom listu manastira iz 2010. godine u kojoj se navodi da inkunabula „nestaje“. Osim što svjedoči o (ne)brizi Hrvata za vlastitu kulturnu baštinu, nedavno otkriće zadarskih redovnika predstavlja važan dio mozaika hrvatske povijesti – četiri lista iz Schöfferove Biblije najstariji su primjer inkunabule na hrvatskom tlu.
Nije poznato kako su ovi listovi došli u posjed zadarskog samostana, ali se zna da se stotine inkunabula, knjiga tiskanih na tiskari prije 1501. godine, čuvaju u raznim hrvatskim samostanskim i crkvenim knjižnicama, uglavnom duž jadranske obale. Za ovu definiciju – kao i za sam pojam inkunabule zaslužan je njemački plemić Bernhard von Mallinckrodtkoji ga je prvi put upotrebio 1639. godine u svojoj raspravi “O nastanku i razvoju štamparske umetnosti”. On je donekle proizvoljno odredio početak 16. vijeka kao trenutak u kojem se završava najranije djetinjstvo štamparstva i time dao poseban status knjigama koje su prije toga štampane. Kasnije niko nije dovodio u pitanje njegovu diviziju.
Ukupno je štampano oko 30.000 različitih naslova, odnosno inkunabulnih izdanja, od kojih je do danas sačuvano oko 500.000 primjeraka. U zavisnosti od očuvanosti, prodaju se na aukcijama po cenama od desetina do stotina hiljada evra, dok je najveći iznos do sada plaćen za prvo izdanje Čoserovih “Kenterberijskih priča” koje je štampao. William Caxton u Vestminsteru oko 1476. Ta knjiga je na Christie’s-u 1998. donijela 4,6 miliona britanskih funti. Vjerovatno su još vrijednije originalne Gutenbergove Biblije, od kojih je u svijetu sačuvano 49 primjeraka, od kojih je samo 21 potpuna. Uglavnom se čuvaju u najvažnijim svjetskim muzejima i arhivima: niti jedan primjerak Gutenbergove Biblije – cijeli ili u fragmentima – nije stavljen na prodaju u posljednjih pedeset godina.
Prema procjenama, u Hrvatskoj postoji oko 1.500 inkunabula. Najveće zbirke čuvaju se u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, u knjižnicama dubrovačkih samostana – dominikanskim i franjevačkim – te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu. „U Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK ima ukupno 196 ukoričenih tomova inkunabula“, rekao je upravnik zbirke. Irena Galić Bešker. „Najstarija inkunabula u zbirci je teološko djelo ‘Die vierundzwanzig goldenen Harfen’, čiji je autor njemački dominikanski monah. Johann Niedertiskana u Augsburgu oko 1470. godine. Najvažnija inkunabula u zbirci inkunabula NSK je ‘Misal po zakonu rimskog dvora’ iz 1483. godine, jer je to prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku”, kaže Galić Bešker.
Štampan samo 28 godina nakon završetka Gutenbergove Biblije, “Misal po zakonu rimskog dvora” prvi je misal u Evropi koji nije štampan latiničnim slovima i najstarija je knjiga štampana glagoljicom. Jedna je od samo šest hrvatskih glagoljskih inkunabula, a sačuvano je samo 11 nepotpunih primjeraka “Misala”. Šest primjeraka pohranjeno je u hrvatskim ustanovama: uz dva u NSK, još dva su u knjižnici Samostana franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu, jedan u knjižnici HAZU u Zagrebu i jedan u knjižnici Dominikanskog samostana u Bolu na Braču. Pet primjeraka “Misala” čuva se u stranim institucijama: dva u Vatikanskoj biblioteci u Rimu, a po jedan u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu, Nacionalnoj biblioteci u Sankt Peterburgu i Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču. Godine 1971. od nepotpunih primjeraka koji se čuvaju u NSK i Vatikanu sastavljen je jedan kompletan primjerak i objavljen kao reprint.
Pitamo Galića Beškera koja je najvrednija inkunabula u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK. „Teško je reći koji je najvredniji“, odgovara. “Za nas su najvrednije inkunabule na hrvatskom jeziku, a postoje samo dvije. Već spomenuto prvo izdanje – ‘Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483.’ – i Baromićev brevijar iz 1493. Vrijedne su i inkunabule koje su, na primjer, opremljene velikim brojem ilustracija ili su u njih uneseni umjetnički vrijedni inicijali.” Koliko ih je tiskano u Hrvatskoj? „U Hrvatskoj su štampane samo dvije inkunabule“, kaže Galić Bešker. “Prvi je ‘Senjski glagoljski misal’ iz 1494. godine: u svijetu su poznata ukupno tri primjerka, jedan primjerak se nalazi u Narodnoj biblioteci u Budimpešti, drugi je u zbirci Berčić u Petrogradu, a treći u Franjevačkom samostanu na Cresu”, dodaje.
Tu knjigu štampao je kanonik pismima donetim iz Venecije u Senju Blaž Baromićbaš kao i druge inkunabule tiskane u Hrvatskoj, “Spovid čečena” iz 1496. “To je prerada poznatog i popularnog djela ‘Confessionale generale’ koje je napisao franjevac Roberto Caracciolo, a jedini poznati primjerak nalazi se u biblioteci franjevaca trećeg reda u Ksaveru. U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nemamo niti jednu inkunabulu koja je tiskana na hrvatskom tlu“, kaže Galić Bešker.
Zanimaju nas na koji način su inkunabule došle u posjed NSK. Inkunabule dolaze u NSK kupovinom ili na poklon, kaže rukovodilac Zbirke rukopisa i starih knjiga NSK. “Također, uobičajena je procedura da našu zbirku inkunabula proširimo primjercima koji se nalaze u našoj redovnoj bibliotečkoj zbirci. Danas to ne činimo, ali prije 60-70 godina to je bilo prilično uobičajeno jer su se mnoge inkunabule nalazile u redovnoj zbirci Državnog arhiva. Inkunabule nabavljamo prema aukcijskim katalozima i ponudama iz naših i stranih antikvarijata koje imamo na popisima hrvatskih i stranih antikvarijata, koje imamo na popisu antikvarijata u Hrvatskoj, prioritet.” Kako se čuvaju? „Inkunabule čuvamo po međunarodnim standardima i po pravilima konzervatorske struke i čuvamo ih u kontrolisanim mikroklimatskim uslovima.“
Zahvaljujući savremenoj tehnologiji i digitalizaciji, inkunabule koje se čuvaju u NSK dostupne su na portalima i u digitalnim zbirkama NSK. “Može ih pogledati i istražiti svaki zainteresovani korisnik koji ima pristup internetu. Rijeđe korisnici posežu za inkunabulama u fizičkom obliku. Inkunabule možemo vidjeti i na izložbama, ako i kada su izložene”, kaže Galić Bešker. Postoje zanimljive skice o načinima nabavke inkunabule za univerzitetsku biblioteku, a postoje i zanimljivi zapisi o primjercima, dodaje. „Pročitali smo jedan takav zanimljiv zapis na kopiji inkunabule sa potpisom RI-16°-3, na kojoj je štampana Biblija. (Biblia. Bazel: Johannes Froben, 27. X. 1495.). Iz rukom pisane beleške čitamo da je kopija bila u vlasništvu Christophorusa Moraleusa, i da ju je kupio za debelu knjigu O. Moraleusa 160. godine. radi – Andreas Osiander bio je protestantski teolog – platio je još osam forinti. Nesumnjivo je riječ o primjerku iz biblioteke isusovačkog kolegija, koji je počeo s radom u Zagrebu 1607. godine, pa možemo pretpostaviti da je Moraleus imao veze sa zagrebačkim isusovcima – da li je i sam bio redovnik isusovac, da li je pohađao nastavu na njihovom fakultetu ili samo učio kod njih”, kaže Galić Bešker. “Za neke kopije kaže i jedan primjerak poruke, nalazimo i primjerak” nalazimo i primjerak prijetnje. inkunabule sa hronikom Hartmana Šedele (signatura RI-2°-3) bivši vlasnik napisao je pretnju svakome ko bi posegnuo za njom: Das Buch ist mein und ist mir lieb wer mir es stilt, der ist ein Dieb. U slobodnom prevodu: Ovo je moja knjiga i ja je volim, a ko god mi je ukrade običan je lopov!”
