Brexit je razbio nostalgiju, a italijanski “mit prije eura” puca na brojkama
U anti-EU propagandi godinama kruži ista priča: Italija je navodno bila “bogata i suverena” prije eura, a sve što danas ne valja pripisuje se Briselu. Problem je što je to više politička bajka nego ekonomska analiza. I što danas imamo svjež primjer države koja je izabrala izlazak, pa se mitovi mogu mjeriti stvarnim posljedicama.
Brexit kao ogledalo: šta znači napustiti jedinstveno tržište
Brexit je predstavljen kao oslobađanje i povrat kontrole. U praksi se pokazalo da izlazak iz jedinstvenog tržišta ne uklanja troškove, nego ih prebacuje na privredu i građane. Nulte carine nisu spasile britansku trgovinu, jer su necarinske barijere uradile ono što carine često rade: usporile robu, poskupile papirologiju i povećale nesigurnost za kompanije.
Brojke koje se spominju u analizama idu u istom smjeru: pad izvoza prema EU, pad uvoza, rast deficita, te procjene dugoročnog gubitka potencijala BDP-a. Uz to, investicije trpe zbog regulatorne neizvjesnosti, a proizvodnja je posebno osjetljiva jer zavisi od brzih i predvidljivih lanaca snabdijevanja. Ukratko, “suverenitet” na papiru lako postane skuplje poslovanje u stvarnosti.
Zašto je nostalgija loša ekonomska politika
Nostalgija je opasna jer obećava povratak u vrijeme koje je često uljepšano selektivnim sjećanjem. Italija je imala strukturne probleme i prije eura: produktivnost, regionalne razlike, sporost administracije, dug. To nisu problemi koje je “stvorila EU”, niti su problemi koji nestaju izlaskom iz EU.
Ono što se, međutim, ne može ignorisati jeste razlika u amortizerima kriza. Kada dođu šokovi, zemlja koja je u velikom ekonomskom bloku ima pristup zajedničkim instrumentima, tržištu i investicionim paketima. Zemlja koja ode, uglavnom ostaje sama sa računom.
Italija i evropski novac: realnost umjesto parole
Italija je u posljednjim godinama prebrodila teške udare uz snažnu evropsku podršku kroz plan oporavka i investicije koje se, po dostupnim podacima, mjere stotinama milijardi eura u periodu 2021–2027. Taj obim sredstava ne rješava čarobno sve, ali pravi ključnu razliku: daje prostor za investicije u infrastrukturu, digitalizaciju, energetsku tranziciju, zdravstvo i obrazovanje, umjesto da se sve gasi rezovima i ad hoc kriznim mjerama.
Da, postoji sporost, komplikovana procedura i kašnjenja. Ali čak i s tim manama, logika je jasna: izvan EU nema tog fonda, nema tog zajedničkog finansijskog okvira, nema tog “jeftinijeg” pristupa stabilnosti.
Jedinstveno tržište: prednost koja se namjerno prešućuje
Anti-EU narativi često preskaču najbanalniju činjenicu: članstvo znači lakši pristup velikom tržištu, predvidljivija pravila i niže frikcije u trgovini. Britanija je nakon Brexita ostala zavisna od evropskog uvoza, ali je dobila skuplji izvoz. U takvim okolnostima nije čudno što London posljednjih godina traži pragmatične načine približavanja Briselu kroz sektorske sporazume i povratak saradnji u programima istraživanja i obrazovanja. To nije ideološki zaokret. To je priznanje štete.
Zaključak: EU nije čudotvorac, ali je okvir rasta
Poenta nije da je EU savršena ili da Italija nema vlastitih slabosti. Poenta je jednostavnija i mnogo važnija: Evropska unija nije uzrok italijanskih problema, nego okvir u kojem se ti problemi lakše popravljaju i u kojem krize manje razaraju.
Ko danas prodaje “zlatno doba prije eura” kao rješenje, prodaje nostalgiju umjesto plana. A Brexit je, nažalost, pokazao koliko takva politika zna biti skupa kad dođe na naplatu.
