Desetljećima su nas pisci znanstvene fantastike pokušavali pripremiti za neizbježan prvi kontakt s izvanzemaljcima. Njihovi su napori stvorili nekoliko dominantnih motiva koji su oblikovali našu maštu: od invazije ratobornih vrsta koje dolaze pokoriti Zemlju, po uzoru na “Rat svjetova” H. G. Wellsa, preko visoko evoluiranih bića koja nas dolaze spasiti od nas samih, pa sve do nestašnih otmičara sklonih medicinskim eksperimentima. No, što ako su svi ti scenariji potpuno pogrešni, piše Science Alert.
Nova znanstvena hipoteza sugerira da bi naš prvi susret s izvanzemaljskom inteligencijom (ETI) mogao biti posve drugačiji, ne samo zato što su spomenuti primjeri nerealni, već zbog prirode signala koji bismo prvi mogli detektirati. Umjesto mirnog i staloženog poziva, prvi signal iz dubokog svemira mogao bi biti izvanredno glasan, anomalan i, u svojoj suštini, tragičan.
Posljednji poziv umiruće civilizacije
David Kipping, astronom sa Sveučilišta Columbia, u svom je radu predstavio ideju koju naziva “Eshatološka hipoteza”. Naziv potječe od eshatologije, teološkog učenja o svršetku svijeta i sudbini čovječanstva. Kippingova teorija polazi od jednostavne, ali moćne premise: u astronomiji, kao i u mnogim drugim znanostima, prva otkrića neke pojave gotovo nikad nisu tipični predstavnici te klase, već ekstremni, “najglasniji” i najlakše uočljivi primjeri.
“Ako nas povijest ičemu uči, onda je to da će i prvi potpisi izvanzemaljske inteligencije vjerojatno biti vrlo atipični, ‘glasni’ primjeri svoje šire klase”, piše Kipping.
Njegova se teorija oslanja na povijesne obrasce. Primjerice, prvi egzoplaneti otkriveni su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kako kruže oko pulsara – iznimno rijetkih i egzotičnih zvjezdanih ostataka koji emitiraju snažne, lako mjerljive signale. Danas znamo da su takvi planetarni sustavi anomalija; od više od šest tisuća potvrđenih egzoplaneta, manje od deset ih je pronađeno oko pulsara. Otkrili smo ih prve ne zato što su česti, već zato što su njihovi signali bili neproporcionalno jaki. Slično je i sa zvijezdama koje vidimo golim okom. Na noćnom nebu možemo vidjeti oko dvije i pol tisuće zvijezda, od kojih je otprilike trećina evoluiranih divovskih zvijezda. No, divovi su zapravo iznimno rijetki u svemiru. Vidimo ih jer su nevjerojatno sjajni, dok je nama najbliža zvijezda, Proxima Centauri, crveni patuljak – najčešći tip zvijezde u galaksiji, ali nama nevidljiv bez teleskopa.
Supernove kao kozmička analogija
Kipping koristi supernove kao ključnu analogiju. Te zvjezdane eksplozije su nevjerojatno sjajni, kratkotrajni događaji koji ponekad mogu zasjeniti cijelu svoju galaksiju. Upravo ih ta ekstremna “glasnoća” čini lako uočljivima, iako predstavljaju terminalnu, kataklizmičku fazu u životu zvijezde. Eshatološka hipoteza primjenjuje isti princip na potragu za izvanzemaljcima. Prvi signal koji potvrdimo najvjerojatnije neće doći od stabilne, miroljubive civilizacije koja diskretno emitira poruke. Umjesto toga, vjerojatnije je da ćemo “čuti” civilizaciju koja je u prolaznoj, nestabilnoj ili čak terminalnoj fazi. Taj “glasan” signal mogao bi biti nenamjerni nusprodukt njihove propasti – poput tehnološkog potpisa nekontroliranih klimatskih promjena, iscrpljivanja resursa ili globalnog sukoba.
S druge strane, mogao bi biti i namjeran, očajnički krik za pomoć poslan u svemir u posljednjim trenucima postojanja. Kipping se u jednom od svojih videa pita nije li slavni “Wow!” signal iz 1977. bio upravo to – glasan poziv u pomoć civilizacije koja se približavala svom kraju.
Kako tražiti takve signale?
Ova hipoteza ima i praktične implikacije za budućnost SETI programa (Search for Extraterrestrial Intelligence). Kipping tvrdi da trenutne metode, koje se fokusiraju na traženje specifičnih i usko definiranih tehnoloških potpisa, možda nisu najučinkovitije.
Umjesto toga, predlaže da prioritet treba dati širokim, sveobuhvatnim pregledima neba koji su optimizirani za otkrivanje bilo kakvih anomalija ili “generičkih tranzijenata”. To su pojave koje se mijenjaju u sjaju, spektru ili prividnom kretanju na načine koje je teško pomiriti s poznatim astrofizičkim fenomenima.
Drugim riječima, umjesto da tražimo iglu u plastu sijena, trebali bismo baciti što širu mrežu i tražiti bilo što što se ne uklapa u sliku. Projekti poput opservatorija Vera Rubin, koji će kontinuirano snimati cijelo vidljivo nebo, idealni su za takav agnostički pristup.
Preuzeto sa: www.24sata.hr
