Većina lidera postjugoslavenskih polukoloniziranih država, koje sebe smatraju tobože nezavisnim, u posljednja tri mjeseca demonstrira zapanjujući stupanj političke servilnosti prema zapadnim imperijalističkim vođama. Nakon što su Sjedinjene Američke Države u januaru napale Venezuelu i kidnapovale njenog predsjednika Nicolása Madura, a potom zajedno sa Izraelom izvršile brutalnu agresiju na Iran, vladajuće elite u postjugoslavenskim državama, uz rijetke izuzetke, nisu propustile priliku da iskažu lojalnost agresorima i njihovim saveznicima. Pritom one nisu tek pukim diplomatskim akrobacijama nastojale opravdati njihove imperijalističke ratove nego su se do razine groteske utrkivale u tome tko će bolje i jače iskazati svoju naklonost imperijalističkom „tatici“, da se poslužimo rječnikom jednog od brojnih lakeja tog tatice, Marka Ruttea, piše Darko Vujica na portalu Prometej.
Andrej Plenković, Milorad Dodik, Zlatko Lagumdžija, Vjosa Osmani i brojni drugi političari i političarke sa naših prostora zacijelo se neće složiti oko brojnih stvari koje se tiču ovdjašnje politike i povijesti. Ipak, u jednome su bespogovorno suglasni: Sjedinjene Američke Države imaju pravo da napadaju koga god hoće i da zavode svoj imperijalistički red kad god im se to prohtije. Mogu jedni o drugima misliti sve najgore i voditi međusobne političke sukobe, ali nema tog sjevernoatlanskog imperijalističkog zlodjela koje bi njih natjeralo da ga makar malo preispitaju, a kamoli osude. No, umjesto da ostanemo na razini općeg razmatranja, pogledajmo kako ta podanička logika funkcionira u praksi.
Počnimo sa istaknutim poklonikom američke imperijalističke moći, Zlatkom Lagumdžijom. Nekadašnji ministar vanjskih poslova, a sada ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima nedvosmisleno je stao uz Sjedinjene Države i ratnog zločinca iz Bijele kuće nakon što je on napao Venezuelu. Pošto je ustvrdio da je „Maduro svoju zemlju i građane doveo do prosjačkog štapa“, ovaj ekspert za latinoameričku ekonomiju i povijest je kazao: „Maduro sada čeka suđenje zbog upravljanja narko-kartelom koristeći mehanizme države kojom je upravljao“. Riječ je o optužbi koju su odbacile i same Sjedinjene Države, znajući da ne postoje dokazi koji bi upućivali na veze venezuelanske vlade s ugašenom kriminalnom organizacijom Tren de Aragua i kartelom Los Soles. Potom je vazio o problemu ljudskih prava u Venezueli, premda nam nije poznato da je ikada pronašao vremena da ponešto prozbori o stanju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji ili Azerbejdžanu – državama čiji režimi, za razliku od Caracasa, uživaju puno razumijevanje i podršku Washingtona.
Činilo se da poslije njegovog izvještaja da u Sjedinjenim Državama neće više biti droge, ambasadaor BiH pri UN-u nije mogao niže pasti, ali je potom izjavio: „Žal za Madurom dolazi od onih koji su pokazali šta misle po pitanju Rezolucije o Srebrenici“. Jasno je da ovom izjavom Lagumdžija nije pokušao ništa drugo nego vlastitom narodu prodavati jeftinu demagogiju. Formula je jednostavna: ako je Maduro negator genocida u Srebrenici i prijatelj Srbije, onda je on demon protiv čije je zemlje dozvoljeno i kršiti međunarodno pravo.
Da Lagumdžija koristi žrtve genocida kako bi ih instrumentalizirao i eksploatirao tuđu traumu, postaje razvidno čim njegovu argumentaciju uzmemo zaozbiljno. Da je ambasador uistinu dosljedan, morao bi potegnuti i neka druga neugodna pitanja. Analogno bi morao osuditi i negatore genocida kojega su u prošlom stoljeću nad Vijetnamcima počinile SAD. Primjerice Obamu, koji je svojedobno kazao kako su se u Vijetnamu američki vojnici „herojski borili kako bi zaštitili ideale koje kao Amerikanci duboko cijene“, ili Clintona, budući da je i on jasno kazao da SAD ne duguju nikakvo izvinjenje Vijetnamu. Zašto ambasador šuti kada Erdogan negira genocid nad Armencima? Šta ima poručiti predstavnicima europskih država koji negiraju izraelski genocid nad Palestincima? Bi li i njih valjalo osuditi i izolirati, ako ne i bombardirati? Ta nećemo valjda pomisliti da je ambasador nedosljedan ili licemjeran! A šta bi tek trebalo učiniti sa onima koji čine genocid, poput Izraela, ostaje otvoreno pitanje koje će, vjerujemo, naši savjesni mediji postaviti Lagumdžiji.
Međutim, Lagumdžijinoj moralnoj eroziji tu nije bio kraj. Nakon što su Trump i Netanjahu izvršili invaziju na Iran, Lagumdžija je odlučio da Bosna i Hercegovina bude kosponzor Rezolucije o akcijama Irana u Zaljevskim zemljama, pravdajući to šibicarskom izjavom kako „ne bismo trebali ostati uz Rusiju“. U nastavku je nabrajao kako su gotovo sve članice NATO-a i EU također kosponzorirale rezoluciju, jer se valjda podrazumijeva da trebamo biti uz SAD i njihove sluge čak i onda kada brutalno krše međunarodno pravo i čine ratne zločine.
Slično razmišlja i Milorad Dodik. On je, naime, kazao da će preko svojih predstavnika u vlasti na državnoj razini inicirati prekid diplomatskih i ekonomskih kontakata s Iranom zbog „agresivne i terorističke prijetnje“ koja iz te zemlje „dolazi“. Stao je također uz Izrael rekavši da Republika Srpska pripada „potpuno drugačijem civilizacijskom krugu od autoritarnog režima u Iranu“. Eto sad, Dodiku smeta autoritarizam! Ali samo ako je iranski. Zbog toga bi Dodiku valjalo postaviti pitanje smeta li mu možda i ruski autoritarizam i treba li, napriliku, prekinuti saradnju sa azerbejdžanskim režimom, jer bi valjda i on – slijedeći Dodikovu logiku – mogao pripadati „potpuno drugačijem civilizacijskom krugu“ od onog kojemu pripada ovaj bosanskohercegovački entitet u njegovom vlasništvu. Paradoks je tim veći što Dodik ne propušta priliku da trubi o „kršćanskom bratstvu”, a upravo je Iran bio taj koji je Armencima (predominantno kršćanima) pružio podršku dok ih je Dodikov prijatelj iz Bakua tjerao sa Gorskog Karabaha.
Nakon što je Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske 2023. godine izvjesilo izraelsku zastavu na pročelje svoje zgrade, Viktor Ivančić je tu odluku okarakterizirao kao „idiotsku“, ali primarno zbog toga jer se na pročelju te zgrade viori i hrvatska zastava. Hrvatska vanjska politika, tumači Ivančić, bez ostatka je vanjska, i to ne samo u teritorijalnom pogledu, nego i u pogledu odlučivanja. Stoga se postavlja pitanje: kakvog smisla ima postavljati hrvatsku zastavu na zgradu Ministarstva vanjskih poslova kada se centar odlučivanja o hrvatskoj vanjskoj politici nalazi u inozemstvu?
Sluganski karakter hrvatske vanjske politike nedavno je još jednom potvrdio hrvatski šef diplomatije, Goran Grlić Radman, koji je poručio da Hrvatska stoji uz Zaljevske zemlje i da ih je Iran „ničim izazvan napao“. Zanimljiv je fetiš hrvatske vlasti na sintagmu „ničim izazvan“. HDZ je tu sintagmu iskoristio u Deklaraciji o Ukrajini u kojoj stoji da „Hrvatski sabor najoštrije osuđuje ničim izazvanu agresiju na Ukrajinu“. No, bilo bi zgodno da neko Grliću Radmanu objasni da je ovdje Iran žrtva „ničim izazvane“ agresije.
Na sličnom je tragu bio i premijer Hrvatske Andrej Plenković, koji je, šlepajući se za Trumpovim evropskim slugama poručio da je stav „EU o Iranu jedinstven unatoč nesuglasicama“. Poznavajući situaciju, daleko od toga da nas ovakvi stavovi hrvatske autokolonijalne vlasti iznenađuju, ali ono što bode oči jeste bezbrižna lakoća kojom oni iskazuju servilnost prema svojim zapadnim naredbodavcima.
Ni predsjednica Kosova – koje se vanjskoj politici ponaša kao da je 51. američka država – Vjosa Osmani, nije se zadovoljila diplomatskim parolama i geopolitičkim racionalizacijama. Nakon što su Sjedinjene Države i Izrael pobili najmanje 168 djece u Teheranu, Osmani je izjavila da je došlo „vrijeme slobode za narod Irana zahvaljujući predsjedniku Trumpu“. Samo je još falilo da kaže da je vrijedilo, kako je to u slučaju smrti iračke djece kazala ratna zločinka i po Osmaninom priznanju, jedan od njenih uzora, nekadašnja američka državna sekretarka Madeleine Albright.
Od ozbiljne, nezavisne i nesvrstane politike koju je vodila socijalistička Jugoslavija, ostali su – da parafraziramo Miju Aleksića dok u Maratoncima komentira efikasnost spaljivanja mrtvaca u peći – samo dugmići. Umjesto politike države koja je Titovim formiranjem Pokreta nesvrstanih imala ogromnu međunarodnu političku težinu, danas svjedočimo kako politički predstavnici postjugoslavenskih državica odustaju od bilo kakve samostalnosti u vanjskopolitičkom djelovanju. Na mjestu Jugoslavije ostalo je u navedenim državicama puko automatizirano svrstavanje uz imperijalne sile, beskičmenjaštvo, refleksna lojalnost i gotovo ritualno iskazivanje poslušnosti zapadnim centrima moći. Autokolonijalni položaj nove su postjugoslavenske političke karikature internalizirale do te mjere da su se, na vlastito zadovoljstvo, smjestile u ulogu tužibabe, to jest onih koji vlastitu političku relevantnost grade prijavljujući neposlušne đake svojim zapadnim naredbodavcima. Najilustrativniji primjer takvog ponašanja bilo je djelovanje hrvatskog ministra obrane Ivana Anušića, koji se izraelskim vlastima ispričavao zbog izjava predsjednika Milanovića u kojima je osuđivao Izrael.
Napokon, takva politika ne ostavlja prostor ni za minimum dostojanstva. Naprotiv, ono se svjesno žrtvuje zarad sitnog šićara i pohvala iz Washingtona ili Bruxellesa – što je, treba pretpostaviti, za ove ljude sasvim dovoljna nagrada. A kada se vanjskopolitičko djelovanje svede na ulogu revnosnog doušnika i discipliniranog izvršitelja tuđe volje, onda nema mjesta za ozbiljnu vanjsku politiku, nego jedino za dokazivanje vlastite podređenosti – bez ozbiljnog domaćeg stava, bez integriteta i bilo ikakvog osjećaja odgovornosti prema vlastitom društvu.
(TBT)
The post SLUGE IMPERIJALISTIČKIH RATNIH ZLOČINACA: Lagumdžija je istaknuti poklonik američke imperijalističke moći appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
