Nedavna studija otkrila je potencijalni sigurnosni rizik u gotovo svakom modernom automobilu: senzori za tlak u gumama (TPMS) emitiraju jedinstveni, nešifrirani signal koji se može koristiti za praćenje vozila. Ova vijest, koja zvuči kao zaplet iz špijunskog filma, pokrenula je pitanja o privatnosti i nadzoru u digitalnom dobu, no mnogi smatraju da postoje i veće prijetnje.
Istraživanje s madridskog Instituta IMDEA Networks, objavljeno krajem veljače ove godine, detaljno je obradilo ovu problematiku. U studiji pod nazivom “Can’t Hide Your Stride: Inferring Car Movement Patterns from Passive TPMS Measurements”, znanstvenici su dokazali da sustavi za nadzor tlaka u gumama, koji su obvezni u SAD-u od 2008. i u Europskoj uniji od 2014., neprestano odašilju jedinstveni identifikacijski broj. Problem je u tome što se ti signali šalju bežično i bez ikakve enkripcije. To znači da bilo tko s relativno jeftinom opremom, poput Raspberry Pi računala s antenom čija cijena iznosi oko 100 eura, može presresti te signale s udaljenosti veće od 50 metara. Na taj način svako vozilo dobiva trajni “digitalni otisak” koji ga prati tijekom cijelog životnog vijeka guma, a to je obično između pet i deset godina.
Više brige zbog registarskih pločica i mobitela
Unatoč alarmantnim saznanjima, mnogi vozači smatraju da je ovakav način praćenja nepraktičan i zasjenjen daleko očitijim metodama nadzora koje su već dio naše svakodnevice. Ističe se kako je podatke o lokaciji mnogo jednostavnije prikupiti putem mobilnih aplikacija koje često zahtijevaju dopuštenje za pristup lokaciji.
Glavni argument protiv panike su, međutim, registarske pločice. Svako vozilo već ima jasno vidljiv i jedinstven identifikator koji bilo tko može jednostavno zabilježiti. Stoga se praćenje automobila pomoću senzora kratkog dometa čini kao nepotrebno kompliciran način nadzora. Usporedbe radi, već postoje tvrtke koje masovno prikupljaju podatke o lokaciji vozila fotografiranjem registarskih pločica. Naravno, neizbježna je i usporedba s pametnim telefonima, za koje mnogi smatraju da su najveći uređaji za praćenje koje dobrovoljno nosimo sa sobom.
Od aluminijske folije do stvarne zabrinutosti
Reakcije na ovakve vijesti često se kreću od humora do ozbiljne zabrinutosti. Neki u šali predlažu rješenja kao iz teorija zavjere, poput omotavanja guma u aluminijsku foliju, dok se drugi hvale kako su imuni na problem jer voze stare automobile bez moderne tehnologije.
Međutim, ispod sloja sarkazma, pojavljuje se stvarna zabrinutost. Iako većina ne strahuje od praćenja na razini tajnih agenata, brine ih komercijalizacija podataka. Glavni strah nije od špijunaže, već od zlouporabe prikupljenih podataka u marketinške i financijske svrhe, primjerice za prodaju osiguravajućim kućama.
Iako je otkriće o praćenju putem senzora u gumama tehnički fascinantno i otvara pitanja o “sigurnosti kroz dizajn” u automobilskoj industriji, čini se da je za prosječnog vozača to samo još jedna kap u moru nadzora. U svijetu gdje su pametni telefoni, kamere na svakom uglu i prodaja osobnih podataka postali normalnost, prijetnja skrivena u gumama mnogima se čini kao sporedan problem. Ipak, ovo otkriće potiče važno pitanje: gdje povlačimo crtu i kada “sigurnosna značajka” postaje prijetnja privatnosti?
