Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu je ustvrdio da je Zlatan Begić, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, diskriminiran, jer mu je uskraćeno pravo da se kandidira za predsjednika, odnosno potpredsjednika bh. entiteta Federacija BiH. Kako se navodi u objavi suda, presudom je utvrđeno da su povrijeđene odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima koje garantiraju opću zabranu diskriminacije.
Davor Trlin, profesor ustavnog prava komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnoviju presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasborugu, osvrnuli smo se i na selektivnu primjenu presuda ESLJP od strane vlasti u BiH. Tema je bio i lider SNSD-a Milorad Dodik koji je kazao da je srušen ustavni poredak BiH, ali i Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i njegovi istupi vezani za presudu u slučaju Božo Ljubić protiv BiH.
Razgovarao: MARIO ILIČIĆ
Europski sud je presudio da je takva praksa protivna europskim standardima, a Bosni i Hercegovini je naloženo da Begiću isplati 10.000 eura na ime troškova i izdataka u oba slučaja. Što nam, zapravo, govori najnovija presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, treba li Bosna i Hercegovina mijenjati Ustav?
-Najnovija presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Begić protiv Bosne i Hercegovine jasno pokazuje da je Daytonski ustavni sistem duboko diskriminatorski, jer isključuje građane koji se ne svrstavaju u tri konstitutivna naroda iz ključnih političkih funkcija, poput predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH i rukovodstva Predstavničkog doma PSBiH. Ova presuda nastavlja liniju presuda kojim je utvrđena otvorena ustavna diskriminacija, od Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine pa nadalje, potvrđujući da etnička diskriminacija nema opravdanje u suvremenom demokratskom društvu, čak ni pod izgovorom stabilnosti ili mirovnog sporazuma iz 1995. godine.
Sud je jednoglasno utvrdio povredu člana 1. Protokola br. 12 Konvencije, naglašavajući da razlika u tretmanu na osnovu etničkog porijekla nije objektivno opravdana i zahtijeva posebnu budnost vlasti. Bosna i Hercegovina mora platiti 10.000 eura troškova Begiću, ali pravi problem je sistemski: presuda dovodi u pitanje legitimitet etničkih kvota koje favorizuju partije poput HDZ-a i SNSD-a na štetu “Ostalih” i građanske jednakosti. Ovo nam govori da Dayton više nije kompatibilan sa evropskim standardima ljudskih prava, jer perpetuira etničku segregaciju umjesto da gradi inkluzivnu demokratiju. Da, Bosna i Hercegovina apsolutno mora mijenjati Ustav – ne kozmetički, već kroz duboke reforme koje će ukloniti etničke barijere i uspostaviti građanski model, inače će se suočiti sa stotinama novih tužbi i blokadom puta ka EU. Bez političke volje za deetnizacijom, ovakve presude će ostati mrtvo slovo na papiru, a država će ostati zarobljena u postkonfliktnom modelu koji više ne funkcionira u 2026. godini. Ova presuda je prilika za dijalog o novom ustavnom poretku, gdje se funkcije dijele na osnovu kompetencija, a ne etničke deklaracije, kako bi se izbjegle dalje sankcije Vijeća Europe. Trenutno bi najbolje bilo, jer je najrealnije, da slijedeća faza ustavnog razvoja BiH bude konačno usvajanje onog tzv. „Aprilskog“ paketa ustavnih reformi te uz to dodati/ izmijene ustavnog i izbornog sistema u skladu sa odlukama Evropskog suda za ljudska prava kojim je determinirana otvorena ustavna diskriminacija. Bez ustavnih promjena, ovakve presude će se samo nizati. Sud je ovdje bio vrlo jasan i dosljedan svojoj ranijoj praksi.
Svjedočili smo i velikom broju presuda ESLJP koje godinama nisu provedene u praksi od strane vlasti u Bosni i Hercegovini. Može li neprovođenje presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu imati ozbiljne političke, pravne i međunarodne posljedice po Bosnu i Hercegovinu?
-Neprovođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu ima ozbiljne posljedice za Bosnu i Hercegovinu na više nivoa, počevši od pravnih: krši član 46. Evropske konvencije, što dovodi do kontinuirane supervizije Komiteta ministara Vijeća Europe i mogućih sankcija, uključujući suspenziju glasačkih prava. Politički, to erodira legitimitet institucija, jer pokazuje da elite preferiraju etničku partitokratiju umjesto vladavine prava, što pojačava unutrašnje podjele i nestabilnost, kao što vidimo u slučajevima Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine ili Kovačević protiv Bosne i Hercegovine. Međunarodno, ovo blokira put ka Evropskoj uniji, jer EU zahtijeva usklađenost sa standardima ljudskih prava, a izvještaji o napretku u zadnjim godinama jasno ističu neprovođenje kao ključni problem.
Finansijske posljedice su također značajne: država plaća odštete i troškove, a moguće su i kolektivne tužbe koje bi opteretile budžet milijunima eura. Osim toga, ovo podriva povjerenje građana u pravosuđe, što može dovesti do socijalnih nemira i dalje emigracije, posebno među mladima koji vide BiH kao zarobljenu državu. Ustavni sud BiH, koji ne prihvata primat Konvencije nad Ustavom, dodatno komplicira situaciju, stvarajući vakuum u domaćoj zaštiti prava. Ako se nastavi ignorisanje Strasbourga, BiH rizikuje izolaciju u Vijeću Europe i gubitak podrške međunarodnih partnera, što bi moglo eskalirati u diplomatske krize. Konačno, ovo pokazuje duboku krizu političke volje: bez reformi, presude ostaju simbol neuspjeha, a država postaje parija u evropskom kontekstu.
Zanimljivo, da političari na vlasti u BiH, poput lidera HDZ-a Dragana Čovića, često napominju kako nije provedena presuda ESLJP u slučaju Bože Ljubića, ne spominjući kako godinama vlast u kojoj Čović participira već 20 godina ne provodi presude u slučaju Sejdić i Finci. Jesu li političari na vlasti u BiH isključivi krivci za neprovođenje ili selektivno provođenje odluka ESLJP?
-Političari na vlasti u BiH, poput Dragana Čovića, definitivno su glavni krivci za neprovođenje ili selektivno provođenje odluka ESLJP-a, jer koriste presude samo kada im odgovaraju, kao u slučaju Ljubić protiv BiH, gdje je Čović insistirao na implementaciji za jačanje hrvatskog etničkog monopola u Federaciji. Presuda Ljubić U 23/14 iz 2016. godine, koja se odnosila na izbor delegata u Dom naroda FBiH, po mom mišljenju je provedena kroz nametnute izmjene Izbornog zakona od strane OHR-a, ali Čović i HDZ koriste je da blokiraju šire reforme.
Nasuprot tome, presuda Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine iz 2009. godine, koja zahtijeva uklanjanje diskriminacije “Ostalih” u izboru Predsjedništva i Doma naroda, nije provedena već 17 godina, uprkos pritiscima Evropske unije i Vijeća Evrope, jer bi to oslabilo etničke kvote koje održavaju HDZ-ov utjecaj. Čovićeva participacija u vlasti preko 20 godina pokazuje hipokriziju: selektivno citira „Ljubić“ (U 23/14) da opravda etnički inženjering, ali ignoriše Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine jer bi to omogućilo građanski model.
Ovo nije samo krivnja političara, već sistemski problem Daytonskog ustava, ali elite poput Čovića, Dodika i Izetbegovića koriste mehanizme blokade u odlučivanju koje im omogućavaju ustavni i politički sistem da održe status quo. Međutim, odgovornost nije isključiva – Ustavni sud BiH i međunarodna zajednica također nose dio krivnje zbog nedosljednosti i nedostatka pritiska. Selektivno provođenje podriva vladavinu prava i EU integracije, jer pokazuje da se presude tretiraju kao politički alati, a ne obavezujući standardi. Konačno, ovo dovodi do erozije povjerenja u institucije i potrebe za dubokim reformama da se spriječi dalja diskriminacija.
Kada smo kod domaćeg pravosuđa, ne možemo se ne osvrnuti na zahtjev za smjenom glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH Milanka Kajganića. Kajganića se optužuje da je zabranio slanje optužnice na potvrđivanje Sudu Bosne i Hercegovine, a riječ je o optužnici za ratne zločine u Sanskom Mostu i na Manjači u kojoj je osumnjičeno šest osoba. Kako ocjenjute dosadašnji rad glavnog tužitelja Kajganića?
-Dosadašnji rad glavnog tužitelja Tužilaštva BiH Milanka Kajganića može se ocijeniti kao kontroverzan, posebno u pogledu procesuiranja ratnih zločina, gdje se optužuje za opstrukciju, kao u slučaju zabrane slanja optužnice za zločine u Sanskom Mostu i na Manjači protiv šest osumnjičenih. Zahtjev za smjenu, podržan od deset udruženja žrtava u januaru 2026., ističe da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije podiglo dovoljno optužnica za ratne zločine, što dovodi do zastarjelosti slučajeva (ratni zločin ne zastarijeva ali protekom vremena gubi se kvalitet dokaza, npr. svjedoci umiru…) i nepravde prema žrtvama.
S druge strane, Kajganić je imenovan 2022. godine i obavljao funkciju Glavnog tužioca kao vršilac dužnosti prije toga, a Tužilaštvo demantuje optužbe, tvrdeći da su odluke zasnovane na dokazima. Njegov rad u slučajevima korupcije i organizovanog kriminala bio je vidljiviji, sa nekim optužnicama protiv visokih zvaničnika, ali kritičari ga optužuju za selektivnost i političku pristrasnost. Optužbe tužioca Odobašića da je Kajganić naredio brisanje podataka osumnjičenih iz evidencije dodatno kompliciraju sliku, ukazujući na moguće zloupotrebe položaja.
Ukupno, Kajganićev mandat pokazuje nedostatak efikasnosti u ratnim zločinima, što je ključno za tranzicijsku pravdu u BiH, iako je u drugim oblastima postigao određene rezultate. Smjena bi bila opravdana ako se dokažu optužbe, jer Visoko sudsko i tužilačko vijeće mora osigurati integritet institucija. Konačno, ovo ističe širi problem mogućeg političkog utjecaja na pravosuđe u BiH, gdje se tužioci često optužuju za blokade pod pritiskom elita.
Rad glavnog tužioca mora se posmatrati kroz prizmu povjerenja javnosti, a to povjerenje je ozbiljno narušeno. Optužbe da je blokirana optužnica za ratne zločine su izuzetno teške i ne mogu se relativizirati. Javnost ima pravo na jasna i uvjerljiva objašnjenja, a ne šutnju ili proceduralna opravdanja. Tužilaštvo BiH ima posebnu odgovornost kada su u pitanju ratni zločini. Svaka sumnja u politički ili drugi pritisak dodatno urušava kredibilitet institucije.
U pravnoj državi ne smije postojati dojam selektivne pravde. Ako se povjerenje izgubi, teško se vraća. Zato je nužno da se ove optužbe do kraja rasvijetle.
Ipak, istrage za ratne zločine , za korupciju … su kompleksne, a u ovom trenutku , zbog prirode istrage ne možemo znati šta se zaista nalazi u predmetima – kakvi materijalni dokazi, koji su svjedoci saslušani itd.
Kada je riječ o optužbama za moguće zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, koje su, nakon tužioca Pašića došle i od drugog već tužioca, uz određene prijave, treba sačekati odluke o njima i ne treba još uvijek ništa prejudicirati i zaključke donositi. Isto smatram i za Kajganićeve disciplinske prijave UDT-u VSTV-a koje je podnio.
I kada bi eventualno Kajganić bio smijenjen ili premješten na funkciju tužioca zbog npr. miješanja u postupanje tužioca suprotno propisima, s namjerom opstruiranja ili onemogućavanja njegovih aktivnosti ili uticaja na njegov rad, što je disciplinski prekršaj, nastavila bi se „tradicija“ da nijedan glavni tužilac Tužilaštva BiH do sada nije dočekao kraj mandata. Nijedan njihov mandat nije prošao bez kriza povjerenja. To govori da problem nije samo u pojedincima, nego u sistemu. Imali smo situacije u kojima su glavni tužioci podnosili ostavke, bili disciplinski procesuirani, ili su im mandati završavali u atmosferi snažnih optužbi i političkih sukoba. Međutim, nisu svi pravno sankcionisani. To je važna razlika.
Ono što je zabrinjavajuće jeste kontinuitet: svaka nova garnitura dolazi s obećanjima reforme, a odlazi s narušenim povjerenjem javnosti. To ukazuje na strukturne slabosti Tužilaštva i sistema nadzora nad njegovim radom. Zato pitanje više nije ko je trenutni ili ko bi mogao biti sljedeći glavni tužilac, nego kako osigurati da institucija funkcioniše nezavisno, profesionalno i otporno na političke utjecaje.
Ako me pitate je li dosadašnji rad glavnog tužitelja Milanka Kajganića bio pozitivan, moj odgovor je – ne u mjeri u kojoj bi to javnost imala pravo očekivati od te funkcije. Tužilaštvo BiH pod njegovim vodstvom nije uspjelo izgraditi povjerenje da djeluje odlučno, transparentno i jednako prema svima. Iako sam rekao da treba sačekati ishode istraga, ipak zabrinjavaju navodi da je zaustavljeno slanje optužnice za ratne zločine na potvrđivanje Sudu BiH.
Čak i ako za to postoje procesna objašnjenja, javnost ih nije dobila na uvjerljiv i jasan način. A u predmetima ratnih zločina ne smije postojati ni najmanja sumnja u selektivnost ili vanpravne utjecaje. Problem nije samo u jednom predmetu, nego u ukupnom dojmu pasivnosti Tužilaštva u politički osjetljivim slučajevima.
Tužilaštvo mora djelovati proaktivno, a ne defanzivno. Kada glavni tužitelj ne komunicira jasno i ne reagira odlučno, ostavlja se prostor za sumnju da pravosuđe popušta pred politikom. To ne znači da se unaprijed može govoriti o ličnoj odgovornosti ili krivici, ali znači da postoji ozbiljan problem upravljanja institucijom. Glavni tužitelj nije samo pravnik, nego i garant integriteta Tužilaštva. Ako tog integriteta nema u percepciji javnosti, onda nešto ne funkcioniše kako treba.
Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, izjavio je da je srušen ustavni poredak BiH. U naletu secesionističkih izjava, koje Dodiku nisu strane, zanimljivo je podsjetiti i na presudu Dodiku izrečenu od strane Suda BiH, a kojom je osuđen na šest godina zabrane političkog rada. No, jesu li ovi Dodikovi postupci materijal za novu tužbu ili produženo krivično djelo?
-Izjave Milorada Dodika o “srušenom ustavnom poretku BiH” i secesionističkim prijetnjama predstavljaju nastavak njegove retorike koja krši Daytonski sporazum i integritet BiH, posebno nakon presude Suda BiH iz februara 2025. godine, kojom je osuđen na godinu zatvora i šest godina zabrane političkog rada zbog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika. Ova presuda je pravosnažna, CIK mu je oduzela mandat predsjednika RS-a u augustu 2025., ali Dodik i dalje djeluje, prijeti referendumima o secesiji, što može biti osnova za novu krivičnu prijavu.
Svaka izjava i postupak koji dovodi u pitanje ustavni poredak mora se posmatrati vrlo ozbiljno. Ne radi se ovdje o političkoj retorici, nego o mogućim pravnim posljedicama. Ako se radi o kontinuiranom ponašanju koje ima isti cilj i pravni smisao uz određene pokušaje da se izmijeni postojeći ustavni poredak (kakvih je, bez obzira što je Tužilaštvo BiH prošle godine zaključilo suprotno), tada se može govoriti o produženom krivičnom djelu. Činjenica da je obustavljena istraga za ono sve što se dešavalo prošle godine ne znači da predmet ne može biti signiran drugom tužiocu (djeluje da tužiteljica Mijović neće promijeniti stav) koji bi uzeo ponovo u razmatranje i te radnje uz nove eventualne.
Pitanje vladavine prava se ne rješava skidanjima sa liste sankcionisanih ili povlačenjem protivpravnih zakona nakon što ih je Ustavni sud Bosne i Hercegovine zapravo već poništio. To je pitanje za pravosudne institucije, a ne za politiku. Problem je što se zakon u ovakvim slučajevima često primjenjuje selektivno ili prekasno. Pravna država mora reagirati pravovremeno i jednako prema svima. U suprotnom, stvara se osjećaj nekažnjivosti. A to je najopasnija poruka za ustavni poredak jedne države.
Preuzeto sa: www.slobodna-bosna.ba
