Putnici na željezničkoj liniji Sarajevo–Mostar, jednoj od najpromovisanijih i najkorištenijih ruta u Bosni i Hercegovini, jutros su se suočili sa situacijom koja je izazvala ogorčenje javnosti i ozbiljna pitanja o sigurnosti, odgovornosti i odnosu prema putnicima.
Kako navodi čitatelj portala Crna-Hronika, njegove kćerke i njihov prijatelj uredno su kupili karte na šalteru Željezničke stanice u Sarajevu, bez ikakvog upozorenja da u vozu možda neće biti dovoljno sjedećih mjesta. Međutim, po ulasku u voz, ispostavilo se da su sva sjedišta popunjena, te su pojedini putnici bili primorani sjediti na podu, u prolazu i u blizini toaleta, tokom cijele vožnje.
Ovakva praksa, upozorava čitatelj, ne predstavlja samo pitanje komfora, već ozbiljan sigurnosni problem, jer putnici koji sjede na podu nemaju nikakvu zaštitu u slučaju naglog kočenja, kvara ili eventualne nesreće.
Nesreća u Rajlovcu: Lokomotivi otkazale kočnice, tri radnika Željeznica povrijeđena
Nakon što je pokušao dobiti objašnjenje od nadležnih, suočio se sa, kako tvrdi, potpunim izostankom sistema odgovornosti. Rečeno mu je da ne postoji rezervacija sjedišta, da se karte prodaju bez uvida u kapacitet voza, te da niko ne vodi evidenciju o broju putnika u odnosu na raspoloživa sjedeća mjesta.
Posebno zabrinjava, kako navodi, neprimjeren i podcjenjujući odnos pojedinih službenika, uključujući komentar: „Vi k’o da ste u Francuskoj“, čime je problem dodatno relativiziran, umjesto da se rješava.
Prema naknadnim informacijama do kojih je došao, voz ima 232 sjedeća mjesta, ali se, uprkos tome, prodaje više karata nego što ima mjesta za sjedenje.
Čitatelj naglašava da ovdje nije riječ o cijeni karte, već o osnovnom pravu putnika na sigurnu i dostojanstvenu vožnju, kakva bi trebala biti standard u svakoj evropskoj državi.
O ovom slučaju, kako navodi, nije dobio ni izvinjenje, ni konkretno rješenje, niti informaciju kome se može uputiti zvanična žalba.
U nastavku u cijelosti prenosimo poruku čitatelja Crne-Hronike, bez izmjena:
„Poštovani,
obraćam vam se s namjerom da podijelim iskustvo koje smatram važnim za javnost, posebno u kontekstu sigurnosti putnika, odnosa institucija prema građanima i načina na koji se tretiraju svi korisnici javnog prevoza u našoj zemlji.
Jutros su moje kćerke i njihov prijatelj krenule vozom na relaciji Sarajevo–Mostar, na jednu od najčešće promovisanih turističkih ruta u Bosni i Hercegovini. Riječ je o putovanju koje se u javnosti često predstavlja kao atraktivno, sigurno i ugodno, kako za domaće građane, tako i za turiste. Karte su uredno kupljene na šalteru željezničke stanice u Sarajevu, bez ikakvih upozorenja ili informacija da u vozu možda neće biti dovoljno sjedećih mjesta.
Međutim, po ulasku u voz ispostavilo se da u vozu nema dovoljno sjedećih mjesta. Moje kćerke, kao i dio drugih putnika, bile su primorane sjediti na podu, u prolazu i u blizini WC-a, tokom vožnje. Ovakva situacija nije samo pitanje komfora, već ozbiljno pitanje sigurnosti putnika.
Nakon saznanja o situaciji, pokušao sam dobiti objašnjenje i reakciju nadležnih. Na željezničkoj stanici i putem telefonskih poziva dobio sam informaciju da ne postoji sistem rezervacija sjedišta, da se karte prodaju bez uvida u stvarni kapacitet voza, te da se ne vodi evidencija o broju putnika u odnosu na broj raspoloživih sjedišta. Drugim riječima, karte se prodaju, ali se ne zna gdje će putnici sjediti – ili da li će uopšte sjediti.
Pokušaji da dođem do odgovorne osobe završavali su upućivanjem s broja na broj, bez konkretnog odgovora, bez rješenja, pa čak i bez osnovnog izvinjenja. U jednom od razgovora, službenik se obratio podcjenjujućim tonom, uz komentar ‘vi k’o da ste u Francuskoj’, čime je, umjesto ozbiljnog pristupa problemu, dodatno relativizovana cijela situacija. Isti taj službenik kaže da nema pojma koliko voz ima sjedećih mjesta jer ‘nema ko da broji’. Ima 232 sjedeća mjesta, doznajem kasnije.
Posebno želim naglasiti sigurnosni aspekt ovakve prakse. Putnici koji sjede na podu nemaju nikakvu fizičku zaštitu u slučaju naglog kočenja, neplaniranog zaustavljanja, tehničkog kvara ili nesreće. Sjedenje na podu i sjedenje na za to predviđenim sjedištima nije isto iz sigurnosnog i zaštitnog aspekta i ne bi smjelo biti prihvatljivo u bilo kojem obliku javnog prevoza. O zdravstvenom aspektu neću ni pomišljati.
Ovdje nije riječ o cijeni karte. Karte će se platiti. Ovdje je riječ o osnovnom pravu putnika da tokom vožnje sjede na sjedištima, da putuju sigurno i dostojanstveno, kao i u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji. Građani i svi korisnici javnog prevoza imaju pravo na minimum standarda sigurnosti i odgovornosti sistema.
Zamisliti zemlju koja svoje građane i sve korisnike javnog prevoza, koje istovremeno poziva da koriste javne i turističke rute, dovodi u situaciju da sjede na podu voza, bez ikakve zaštite i bez ikakvog objašnjenja. Zamisliti sistem u kojem ne postoji jasno definisana odgovornost, ne postoji adresa za žalbu, ne postoji rješenje, pa čak ni izvinjenje. Ovo nije pitanje luksuza, već dostojanstva, sigurnosti i odnosa prema ljudima koji koriste javne resurse vlastite države.
Smatram da je važno da se o ovome javno govori i da nadležni konačno preuzmu odgovornost.“
Preuzeto sa: crna-hronika.info
