Presuda kojom je Vejsilu Haliloviću za smrt 19‑godišnje Ajle Nuhanović izrečena kazna od tri godine zatvora i tri godine zabrane upravljanja motornim vozilom nije samo blaga; ona je porazna poruka da život mlade djevojke u ovom sistemu vrijedi manje od udobnosti počinioca i komoditeta institucija. Takva odluka Kantonalnog suda u Tuzli, uz ukidanje pritvora odmah nakon objave presude, ne može i ne smije biti shvaćena drugačije nego kao brutalna degradacija žrtve, udar na porodicu i otvoreno ohrabrenje najopasnijim vozačima na našim cestama.
Činjenice slučaja koje sud ponižava
- Vejsil Halilović, tada dvadesetpetogodišnjak iz Kladnja, 5. augusta 2025. oko 3:30–3:45 sati, na magistralnom putu Tuzla–Sarajevo u Živinicama, vozio je VW Passat pod uticajem alkohola i amfetamina, dvostruko većom brzinom od dozvoljene.
- Tom vožnjom, svjestan da nije sposoban upravljati vozilom i da može usmrtiti nekoga, na dijelu puta kod robne kuće “Omega” naletio je na pješakinju Ajlu Nuhanović (19) iz Vukovija kod Kalesije, koja je na licu mjesta preminula.
- Kantonalni sud u Tuzli ga je, nakon prihvatanja priznanja krivnje, oglasio krivim za teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa u vezi s ugrožavanjem prometa zbog omamljenosti i izrekao mu kaznu zatvora od tri godine te zabranu upravljanja vozilom “B” kategorije u trajanju od tri godine, pri čemu se vrijeme izdržavanja kazne ne uračunava u trajanje zabrane.
- Nakon objave prvostepene presude sud je Haliloviću ukinuo pritvor, uz obrazloženje da presuda nije pravosnažna i da postoji pravo žalbe u roku od 15 dana.
U isto vrijeme, majka Ajle Nuhanović poručuje da je “tri godine za 19‑godišnji život mizerna kazna” i da će, ne donese li drugostepena presuda maksimalnu kaznu, “na ulice stati i Vejsilov život”, što je očajan vapaj majke, a ne poziv na linč.
Jezik suda protiv realnosti života
Zvanično saopćenje suda i tužilaštva insistira na tome da “ovo nije krivično djelo ubistva” nego teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa, pozivajući se na članove Krivičnog zakona FBiH i na “dosadašnju praksu Vrhovnog suda FBiH”. Time se javnosti šalje dvostruko opasna poruka:
- Prvo, da je dovoljno reći “nije ubistvo” kako bi se obesmislila moralna težina činjenice da je pijani i drogirani vozač, vozeći duplo brže od dozvoljenog, usmrtio pješakinju.
- Drugo, da “praksa” – serija ranijih blagih presuda – služi kao alibi, umjesto kao dokaz da je kaznena politika u ovoj oblasti već godinama sistematski zakazala.
Takvo saopćenje ne objašnjava javnosti ništa; ono samo hladno poručuje: naviknite se, ovako vam izgleda pravda.
Dok sud citira zakonske odredbe, građani čitaju sasvim drugu rečenicu: “Pijan i drogiran možeš ubiti dijete na cesti, pa izaći sa tri godine zatvora i tri godine zabrane vožnje.” To nije pravna edukacija, to je normalizacija saobraćajnog kriminala.
Presuda koja ohrabruje ubilačku bahatost
Ova presuda zaslužuje najstrožu osudu upravo zato što dolazi u kontekstu u kojem:
- Građani širom BiH protestuju ispred Kantonalnog suda u Tuzli, tražeći “pravdu za Ajlu” i nazivajući ovakvo djelo onim što jeste u realnom, a ne formalističkom smislu: “klasično ubistvo, a ne nesreća”.
- Na protestima se jasno poručuje da “časno društvo ne štiti ološe i zločince”, te da tri godine za ovakvu kombinaciju alkohola, droge, brzine i smrti šalju signal da država ne štiti pješake nego one koji ih gaze.
Sud je, prihvatajući priznanje krivice i istovremeno izričući minimalnu kaznu u okviru blagog raspona, pretvorio priznanje iz elementarne obaveze počinioca u efektivnu valutu za “popust na život”. U slučaju kada je vožnja objektivno bila najteži oblik saobraćajnog bezobzira – pijanstvo, droga, dvostruko prekoračenje brzine, noćni sat, magistrala – bilo kakav popust je moralno neprihvatljiv, pa makar bio formalno “dozvoljen”.
Tri godine za ovakvo djelo ne djeluju kao kazna; djeluju kao kalkulacija. Poruka koja ide na cestu glasi: “Ako te uhvate pijanog i drogiranog, i ubiješ nekoga, priznaj, sačekaj, izvući ćeš se ‘podnošljivo’.” To je poruka koja ubija – danas Ajlu, sutra nečije drugo dijete.
Ukidanje pritvora: pravno moguće, društveno skandalozno
Odmah nakon objave prvostepene presude, sud ukida pritvor Vejsilu Haliloviću, obrazloženjem da presuda nije pravosnažna i da postoji pravo žalbe. To jeste pravno moguće – ali je politički, društveno i moralno skandalozno u trenutku kada:
- U gradu traju protesti, porodica i javnost su uznemireni, a povjerenje u institucije je već na ivici pucanja.
- Sam slučaj je paradigma pijane i drogirane vožnje koja godinama odnosi živote širom BiH, dok kazne ostaju na nivou koji više liči na saobraćajni prekršaj nego na brutalno oduzimanje života.
Pritvor nije kazna, ali je poruka o ozbiljnosti. Ukidanje pritvora odmah nakon čitanja presude u ovakvom slučaju izgleda kao institucionalno dizanje ruku od bilo kakve simbolike pravde. Poruka porodici i javnosti postaje: “Presudu smo pročitali, sad svi mogu svojim putem.”
To je udar ne samo na osjećaj pravde, nego i na elementarno dostojanstvo žrtve.
Šta ovim činom sud zapravo govori
Kada sud kaže: “ovo nije ubistvo, ovo je saobraćajno djelo”, kada za takvu kombinaciju alkohola, droge, brzine i smrti izrekne tri godine zatvora i istovremeno ukine pritvor, on faktički poručuje:
- da život pješaka u Bosni i Hercegovini nije dovoljno zaštićen;
- da najgori oblici saobraćajnog bezobzira i dalje spadaju u “nesreće”, i kada su rezultat svjesnog ulaska u stanje omamljenosti i ekstremne brzine;
- da se u sudnicama i dalje više štedi sistem, praksa i komoditet, nego život i povjerenje građana.
Ova presuda nije “samo” prva odluka u jednom predmetu. Ona je signal cijelom društvu. Danas su zbog nje na ulici Ajlina porodica, prijatelji, komšije i građani Tuzlanskog kantona; sutra će na toj istoj cesti stajati nova porodica, nad novim bijelim nišanom, jer je neko opet pomislio da mu se može.
Zato se ova odluka mora najstrožije osuditi: kao sramotno blaga reakcija suda na ekstremno opasan saobraćajni zločin, kao presuda koja ponižava žrtvu, razara povjerenje u pravosuđe i ohrabruje najopasnije vozače u ovoj zemlji. Ako drugostepeni sud i tužilaštvo ne isprave ovu nepravdu maksimalnom kaznom i jasnim otklonom od dosadašnje prakse, nosit će punu odgovornost za svaku narednu Ajlu koju ovaj sistem nije uspio zaštititi.
