Sigurno ste već čuli onu priču o tome kako su klupski i reprezentativni fudbal dva skoro pa različita sporta. Osnovna pravila igre jesu ista, ali tako je bilo oduvijek; još od vremena važnih Olimpijskih igara i početaka Mundijala, kada su nacionalne selekcije imale ogromnu važnost i najveći utjecaj na razvoj fudbala, do modernih vremena u kojima su klubovi gotovo pa sažvakali i ispljunuli ovo što danas igraju reprezentacije.
Sasvim je logično da u takvom stanju stvari, sa takvim razlikama, postoje ljudi, prije svega trenerima, kojima selektorska pozicija u reprezentaciji odgovara više nego bilo kakva u klubu.
Uzmite primjer Sergeja Barbareza.
Kada je u aprilu 2024. imenovan za selektora fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine, Sergej Barbarez je dočekan s ogromnom dozom nepovjerenja. Zanemarite sada lične preferencije i simpatije, navijaštvo, prošlost sa predsjednikom Saveza Vicom Zeljkovićem ili bilo šta što nema veze s terenom – i njegovi najveći zagovornici i njegovi najveći protivnici bili su na istom zaključku, da ne znamo šta može i da tek treba da vidimo.
Barbarez je reprezentaciju preuzeo doslovno bez da je prije toga vodio ijedan ozbiljan trening, i to kao pedesetdvogodišnjak. O njegovom trenerskom znanju mnogo se polemisalo i pričalo, ali do tog trenutka se ništa nije znalo, prosto jer se nije moglo znati. I dok su mu mnogi zamjerali to što se nije priključio “bar kakvoj omladinskoj školi”, iz svakog razgovora sa Barbarezom bilo je jasno da je njemu prioritet bio samo selektorski posao. I to može zvučati egoistično i s pretjerano samopouzdanja, možda i jeste tako, ali isto tako i pokazuje ogromnu želju i posvećenost tome nečemu što želi da radi.
A baš zato što su trenerski i selektorski posao toliko različiti, što u današnje vrijeme skoro da nisu isti sport, to se ispostavilo kao prednost za Sergeja.
Prije svega, ispostavilo se kao prednost jer ga apsolutno nije briga šta mi – navijači, novinari, komentatori, treneri, agenti – mislimo. Ponekad to izgleda arogantno, ponekad opet i egoistično i opet, možda zaista i jeste, ali u isto vrijeme pokazuje ogromno samopouzdanje koje Barbarez imao kao selektor ove reprezentacije. On uporno ponavlja iste stvari o putu i ideji jer djeluje da čvrsto vjeruje u njih, u svoju viziju kako ih realizovati, i nije ga briga kakav će utisak ostaviti, na terenu ili izvan njega.
Naravno da se to, kao uostalom uvijek u životu, moglo vratiti kao bumerang, ali u Sergejevom slučaju – nije. Naprotiv, on je takav stav prenio i na ostatak stručnog štaba, ali i na ovu mladu ekipu koja sada djeluje kao da se zatvorila u neki svoj balon i odvojila od bosanskohercegovačke fudbalske realnosti. Neopterećeni su pričom o baražima i gubitničkom mentalitetu, neopterećeni su pričom o savezu, neopterećeni pričom o tome da li su mladi, stari, nadobudni, lijepi, ružni, da li pričaju jezik dobro ili loše… Ne zanima ih ništa, apsolutno ništa osim igranja fudbala i uživanja u njemu, pobjeđivali ili gubili. Barbarez im, između ostalog, pomaže da imaju takvo okruženje.
Spustimo li se na teren, Sergej Barbarez kao fudbalski trener ima – u Mostaru bi rekli, dobro jutro Kolumbo – svoje prednosti i ima svoje mane. U devetnaest utakmica koje je do sada vodio vidjeli smo neke ozbiljne probleme, neke pogrešne odluke, neke taktičke naivnosti. Ali, u isto vrijeme smo gledali i kako neke njegove odluke i rješenja postaju zreliji, kako on kao selektor sazrijeva.
U fudbalu je uvijek najvažnija zadnja utakmica, a u Sergejevom slučaju ona je završila dobro. I u njoj smo i vidjeli tu zrelost – naravno da je pitanje da li je igrač koji je odlučio utakmicu trebao početi i da li je to pogrešna priprema, ali fudbal je takav da on daje odgovore, a odgovor je na semaforu. Međutim, vidjeli smo i neke jako dobre odluke, koje su na prvu, na površini, djelovale nelogično, ali su na terenu u praksi pokazale da imaju konkretni cilj i konkretnu vrijednost i koje su na kraju krajeva donijele izjednačenje, a onda i prolazak u finale ovog baraža.
Sergej Barbarez se ovoj selekciji nije postavio samo kao fudbalski trener, nego baš kao selektor, vođa jedne selekcije. Na sebe je svjesno preuzeo svu odgovornost i tako (možda nesvjesno) rasteretio ovu ekipu. I to će, to vjerovatno zna i on, trajati koliko traju i rezultati – sampouzdanje i vjera u sebe postanu frustrirajući za navijače jednom kad se ne pretvaraju u rezultate. Pitajte, recimo, Piksija Stojkovića.
Međutim, ništa od toga nije važno danas, kada se Bosna i Hercegovina sprema za Italiju, jer ova utakmica samo je nagrada za ono napravljeno u kvalifikacijama i prilika da Barbarez stvori još čvršći temelj za ideju i put o kojem uvijek priča. I zato su BiH šanse u ovoj utakmici možda i malo veće – ili bolje rečeno drugačije – nego da ima boljeg i iskusnijeg fudbalskog trenera. Jer ima selektora koji je čitav život čekao ovakvu utakmicu.
Skaut Sport
Preuzeto sa: istraga.ba
