RASTAO sam u vrijeme procvata novog vala heavy metala, gotovo su svi moji frendovi to voljeli, slušao sam cijelu plejadu bandova od Iron Maidena do Metallice – ali nisam nikada postao metalac.
Svejedno, zahvaljujući svojim online i offline prijateljima, pratio sam jednim uhom i što se zbiva na toj prebogatoj sceni. I sad, nakon više od četrdeset godina slušanja, donosim svoj prilično subjektivan izbor heavy metal pjesama koje su me nekako najviše našle. Ovo nije članak za prekaljene metalce, nego više za one koji baš i ne poznaju taj žanr ili pogrešno misle da je to tek neka neartikulirana buka za nesređene klince.
Black Sabbath – War Pigs
Tony Iommi je vrlo uspješno iskoristio svoj kratki boravak u prog-rock bandu Jethro Tullu da počne skladati složene pjesme, s raznim prijelazima i zanimljivim harmonijama. Probili su se na top liste drugim albumom Paranoid, koji se zapravo trebao znati War Pigs (i omotnica je zapravo načinjena s tom idejom). I upravo je ta nesuđena naslovna pjesma i dan danas formula kvalitete sa svojim tamnim zvukom i moćnim kromatskim rifovima. Uz to, mračni tekst o gospodarima rata, Ozzyjev emotivni glas i Bill Ward koji lupa po bubnjevima kao da mu duguju novac, sedam i pol minuta čistog užitka uživo.
Naravno, oni su velikani koji su napravili barem još desetak pjesama po kvaliteti uz bok ovoj.
Motörhead – Ace of Spades
Točno znam gdje sam je prvi put čuo: “Pazi ovo”, reče mi moj frend Nenad, “zvuk sam stavio tek na jedan, a tresu se prozori”.
U osnovi je to blues riff, ali doveden do ekstremne snage i brzine. Pjesma je postala instant hit, a živi album No Sleep ’till Hammersmith došao je na vrh top liste i prije no što je objavljen. Uz sve to i jedna od tekstualno najjačih heavy metal pjesama, “you win some, you lose some, the pleasure is in to play” prekrasan je uvid u filozofiju života.
Iron Maiden – Phantom of the Opera
Od Maidena sam imao prva dva albuma, ona na kojima je pjevao Paul Di’Anno.
Nema dvojbe da je Dickinson bolji pjevač od pokojnog Paula, samo su meni Maideni u toj prvoj postavi imali su neke svježije i originalnije ideje. Phantom of the Opera je bio njihov ulazak u zahtjevne vode prog-rocka i tom pjesmom dokazali su sviračku i skladateljsku snagu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Steve Harris je s pravom postao prvi heroj bas gitare, a ja sam jako volio i bubnjanje pokojnog Clive Burra, zvučalo je tako punkerski usred rasviranog heavy metal benda. Naravno, duet gitara Murray-Stratton ne treba ni komentirati, jedan od najboljih u povijesti rocka i metala.
Tool – Pneuma
Grupa koju su mi stalno preporučivali moji prijatelji (obično neki informatičari i slični). Zvuči kao heavy verzija Pink Floyda, premda je točnije da su oni nasljednici kompleksnijeg prog-rock smjera. Ovu sam pjesmu čuo kad je u nekom videu Mike Portnoy, fenomenalni bubnjar Dream Theatera, pokušavao odsvirati dionicu svog kolege Danny Careya.
Tih uvrnuto sinkopiranih jedanaest osmina vjerojatno su vrhunski test za svakog bubnjara. I kao kod svih rasnih heavy metal bendova oni i uživo pokažu što znaju i umiju. S ležerno odjevenim Careyem u središtu pozornosti, tako gotovo dvanaest minuta – u kojima uživate svake sekunde.
Metallica – Master of the Puppets
Metallica (i Motörhead) bili su prvi koji su se prestali baviti čudovištima i vragovima i odijevati se pompozno, nego su jednostavno nosili traperice, majice i patike, a za temu uzeli dublje životne teme.
Album Master of Puppets preslušao sam puno kasnije nakon objavljivanja i ugodno me iznenadilo koliko je to stilski originalno djelo. Obično ga se smatra začetnikom trash metala, samo što ćete priznati da je i kod njih u naslovnoj pjesmi vidljiv utjecaj prog-rocka kakav se svirao desetljeće i pol prije Metallice. Shvatite to kao odavanje priznanja bogovima heavy metala.
Meshuggah – Bleed
Pjesma je već punoljetna, a ja je tek nedavno poslušao. Toliko ludi ritam (i poliritmiju) posljednji sam put valjda čuo kod Stravinskog – i gotovo bih se usudio reći da bi tako zvučao heavy metal band kojega bi osnovao valjda najveći skladatelj prošlog stoljeća. Koliko ja brojim, gitara i bas sviraju 11/16, a bubnjar lupa “neusklađenih” 7/4. Rado bih ovo odgledao uživo kako bih se uvjerio da postoje živi ljudi koji to mogu točno odsvirati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Dotad, ja ovoj snimci i dalje ne vjerujem.
Judas Priest – Painkiller
Jako dragi prijatelj iz srednje doslovce je ludovao za Judasima, dok sam mu ja s visoka objašnjavao da nisu ni do koljena Zeppelinima. Četrdeset godina kasnije on i dalje tjera po svome, a ja sam postao otvoreniji prema toj glazbi.
Ovo nije samo isprika drugu iz mladosti, nego i iskreno priznanje da me ovakva stvar pod stare dane nekako baš podmladi. Gitare su ludilo, pjevač Rob Halford je i dan danas faca, a bubnjar Scot Travis dolazi s nekog drugog planeta. Završetak je jednostavno premoćan, no, nemojte samo čekati kraj, nego uživajte i u svakom taktu prije njega.
Slayer – Seasons in the Abyss
U životu nisam spojio dvije pjesme Slayera jednu za drugom, ostali su mi zauvijek na popisu bandova koje iskreno respektiram, samo što ih ne mogu duže slušati.
Svejedno, ova pjesma im je baš vrh – a imaju i drugih koje bi se tu mogle naći (Angel of Death, Raining Blood), uopće nije tako pretežak zvuk kao što inače znaju napraviti. Primijetili ste da volim kompleksnije kompozicije, kakve su u metal uveli još Sabbathi, uvijek ću tome dati najvišu ocjenu.
Izbor ChatGPT-a
Naravno, kad pokušate obuhvatiti glazbu koja postoji više od pedeset godina, preskočite hrpu toga. Isprike metalskim gigantima poput Slipknota, Pantere, Megadetha ili meni jako dragih (ali rubno metalskih) System of a Down.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Na kraju sam se obratio i sveznajućem ChatGPT-u. Ne da bi mi on pisao članak, nego da saznam kako bi izgledao njegov popis deset najboljih pjesama u povijesti heavy metala. Evo njegovog odgovora, ima sličnosti, a ima i razlika (ne bih ni u ludilu uvrstio Scorpions).
Black Sabbath – Black Sabbath, Judas Priest – Painkiller, Iron Maiden – Hallowed Be Thy Name, Metallica – Master of Puppets, Motörhead – Ace of Spades, Megadeth – Holy Wars… The Punishment Due, Dio – Rainbow in the Dark, Accept – Fast as a Shark, Slayer – Raining Blood, Scorpions – Rock You Like a Hurricane.
U svojim komentarima napišite kako bi izgledao vaš popis ili koje biste još pjesme dodali već pobrojanima.
***
Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom “Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku” možete nabaviti ovdje.
“Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu.”
