Emanuela Orlandi, 15-godišnja kći vatikanskog zaposlenika, nestala je 1983. godine. Nije se vratila kući nakon satova flaute u muzičkoj školi – bilo je to na današnji datum, 22. lipnja 1983. Danas bi imala 58 godina
Godišnjica je nestanka Emanuele Orlandi, čiji je slučaj poznat kao Djevojka iz Vatikana i do danas nije riješen. Ovaj tekst o njezinu nestanku Express je objavio prošle godine.
O njenom nestanku snimljen je šokantan Netflixov dokumentarac, ispisane su tisuće novinskih stranica, provodile istrage unutar vatikanskih zidina i otvarane su grobnice nakon dojava koje se nisu pokazale istinitima. Roditelji i obitelj primali su stotine telefonskih poziva mjesecima nakon njezina nestanka, ali do danas nije pronađena 15-godišnja Emanuela Orlandi, “djevojka iz Vatikana” koja se nije vratila kući nakon satova flaute u muzičkoj školi 22. lipnja 1983. godine. Ona i njezina obitelj spadali su među malobrojne koji žive unutar vatikanskih zidina. Otac je bio zaposlenik Vatikana.
Prošle su četrdeset i tri godine. Pietro, njezin stariji brat, priprema se za uobičajeni prosvjed 22. lipnja. Danas bi imala 58 godina. Pa ipak, Italija ostaje fiksirana na fotografiju nje s petnaest godina, na poznati poster s trakom u kosi. Tražili su je posvuda, četvrtu kćer papinskog izaslanika: suci, istražitelji, novinari, kriminolozi, a posljednje dvije godine čak i 40 senatora i zastupnika Parlamentarne istražne komisije o slučaju Orlandi-Gregori, piše Corriere. Napustila je svoj dom oko 16:00 sati, uputivši se u glazbenu školu na trgu Piazza Sant'Apollinare. Emanuela Orlandi nosila je bijelu košulju i traperice s tregerima. Na ramenima je nosila kožni ruksak iz kojeg je virila flauta Rampone & Cazzani. I jednostavno je, potpuno neobjašnjivo, nestala.
Emanuela, učenica prirodoslovlja u srednjoj školi, nazvala je tog dana iz glazbene škole i rekla da je dobila ponudu za posao u kozmetičkoj tvrtki Avon, 375.000 lira za distribuciju letaka u jednom popodnevu. Apsolutno pretjeran iznos. Netko ju je očito htio namamiti. Kad se nije vratila kući u dogovoreno vrijeme, osjećaj da se dogodilo nešto grozno lebdio je nad stanom u Leoninskim zidinama gdje su živjeli vjerni zaposlenik pape Wojtyle, Ercole Orlandi, njegova supruga Maria i njihovo petero djece. Te večeri uvučeni su u limbo iz kojeg do danas nisu izašli. Misteriozni pozivi, tragovi koji vode duboko iza vatikanskih zidina, nerazmrsiv koloplet moći Katoličke crkve i teorija o njezinu nestanku koje su naslućivale da bi u sve mogli biti upleteni visoki crkveni krugovi.
“Amerikanac” (l’Amerikano) u slučaju Emanuele Orlandi bio je anonimni telefonist koji se javljao obitelji, Vatikanu i kasnije odvjetnicima, glumeći stranog otmičara. Ključni pozivi krenuli su početkom srpnja 1983., nakon što je Emanuela nestala 22. lipnja 1983.. Prije njega se javljao navodni “Mario” – prema Corriereu, 27. lipnja 1983., pet dana nakon nestanka, gurajući priču o dobrovoljnom odlasku. Najpoznatiji poziv “Amerikanca” bio je 5. srpnja 1983.. Obitelji je rekao otprilike: “Slušajte dobro, imamo malo vremena”, pa pustio snimku djevojke za koju je obitelj vjerovala da je Emanuela. Na snimci se čuje djevojka kako govori o školi, odnosno da bi sljedeće godine trebala ići u znanstveni licej.
Istoga dana ili u tom prvom bloku kontakata “Amerikanac” je postavio i politički zahtjev: Emanuela će biti puštena ako papa Ivan Pavao II. do 20. srpnja intervenira za oslobađanje Alija Ağce, Turčina koji je 1981. pucao na papu. Dao je i šifru za daljnje kontakte s Vatikanom: 158. Potom je 7. srpnja 1983. nazvao kuću Orlandi i rekao da je otmičar. Kao “dokaz” je naveo vrlo intiman detalj: da se Emanueli sviđao mladić po imenu Alberto, koji je tada bio u vojsci. Obitelj je to smatrala važnim jer je podatak bio točan i vrlo uzak krug ljudi ga je znao. Ali ništa od tih tragova nije dovelo do rješenja slučaja. I danas, 43 godine nakon nestanka, slučaja Djevojke iz Vatikana je misterij.
Parlamentarna istražna komisija
Loriana Bertija, učitelja flaute Emanuele Orlandi u glazbenoj školi “Tommaso Ludovico da Victoria”, nedavno je saslušalo dvodomno povjerenstvo za istragu nestanka djevojke iz Vatikana i Mirelle Gregori. “Nije njezina”, rekao je Berti nakon što je prikazana fotografija Emanueline navodne flaute, pronađene nakon dojave Marca Fassonija Accettija. “To je Rampone”, rekao je čovjek koji je podučavao djevojčicu koja je nestala u Rimu 1983. “Emanuelina je vjerojatno bila poniklana Yamaha, više kvalitete.”
Marco Fassoni Accetti, fotograf iz Rima, tvrdio je da je bio jedan od otmičara Emanuele Orlandi i Mirelle Gregori. Kao dokaz svog navodnog sudjelovanja u otmici Emanuele, Accetti je 2013. godine predao flautu koju je tvrdio da je pripadala Emanueli. Međutim, stručna ispitivanja nisu pronašla njezine DNK tragove na instrumentu, piše ANSA. Accetti je također tvrdio da je bio osoba koja je obavljala anonimne telefonske pozive poznate kao “Mario” i “Amerikanac”, koji su obavještavali obitelj Orlandi o navodnim zahtjevima otmičara. Analize glasova su pokazale međutim da postoji “vrlo visoka vjerojatnost” da je Accetti bio ta osoba, što je dodatno kompliciralo njegovu ulogu u cijelom slučaju.
Novi trag u slučaju Djevojke iz Vatikana: ‘Auto registriran u gradu na jadranskoj obali’
Što se tiče flaute koju je pronašao Accetti, uvijek sam sumnjao da je to ona koja pripada Emanueli, rekao je Berti. Odgovarajući Komisiji koja mu je ukazala da je flauta koju je Accetti pronašao marke Rampone i Cazzani, Emanuelin učitelj flaute tvrdio je da on nije preporučio tu flautu. “Da je djevojka imala tu flautu, mislim da bih joj rekao da je promijeni, ali se ne sjećam da sam joj to ikada rekao.”
Na pitanje komisije o pronađenoj glazbenoj partituri kako bi se utvrdilo je li to Emanuelin studij u glazbenoj školi, učitelj flaute objasnio je da je to općenito vježba koju koristi na satovima, ali je izrazio sumnju da je Emanuela, koja je bila u prvoj godini, već mogla dostići tu razinu studija.
Misterij flaute
Prema Lorianu Bertiju, glazbena partitura koju su koristili navodni otmičari djevojčice “vjerojatno” nije Emanuelina. Rekao je, zapravo, da je partitura koju su pronašli istražitelji “korištena u školi, ali više u trećem ili četvrtom razredu”, dok je Emanuela tada imala samo petnaest godina, piše Il Messagero. To je jedan od glavnih elemenata koji su proizašli iz saslušanja, na kojem je Berti također opisao okruženje glazbene škole u to vrijeme, gdje je maestro Valentino Miserachs Grau, klerik, djelovao, prema njegovim riječima, pomalo “kao šef”, toliko da je i sam bio “plaćen ispod stola”. Nadalje, uvijek upoznat s okruženjem “Da Victorije”, prepoznao je na fotografiji svoje djece Lauru Casagrande kao “blisku prijateljicu Emanuele, s kojom su se redovito družili”.
Kao odgovor na uobičajeno pitanje o svom mišljenju o slučaju, Berti se osvrnuo na niz sugestija iz otvorenih izvora, poput medija i društvenih mreža, u vezi s mogućnošću da je djevojka završila na “zabavi”, ali to su bila samo njegova osobna mišljenja. Muškarac je potom, suprotno izjavama u transkriptima, porekao da ga je intervjuirao tadašnji sudac Ilario Martella, dok se prisjetio da su ga intervjuirali samo karabinjeri.
U tom smislu, utvrđeno je da su i njegove izjave kontradiktorne. Zapravo, tijekom saslušanja, muškarac je porekao da je u to vrijeme nudio i plaćene privatne satove te je stoga tvrdio da “nije dao svoj broj telefona učenicima”, a kamoli da ga je dao Emanueli. Međutim, transkript pokazuje da je u to vrijeme rekao Martelli da i on nudi privatne satove.
Prema izvješćima, očekuje se da će Pietro Orlandi, Emanuelin brat, biti ponovno saslušan 7. listopada pred Parlamentarnim istražnim povjerenstvom o nestanku Emanuele i Mirelle Gregori. Pietro Orlandi je već saslušan 9. svibnja 2024., zajedno s Emanuelinim sestrama, pred parlamentarnim tijelom, nekoliko mjeseci nakon početka saslušanja.
Papa Franjo: “Emanuela Orlandi je na nebu”
Posljednju dojavu Pietro Orlandi je dobio krajem 2017. godine kada mu je nekoliko ljudi koji rade u Vatikanu reklo kako su načuli da bi Emanuela možda mogla biti zakopana na Teutonskom groblju, teutonsko-flamanskom groblju u neposrednoj blizini Bazilike Svetoga Petra u Vatikanu u vlasništvu Svete Stolice, ali na talijanskom teritoriju. Poput i mnogih drugih dijelova Vatikana, i ovo je groblje skriveno iza zidina. Na zahtjev istražitelja bila su ekshumirana dva groba – onaj princeze Sophie od Hohenlohe, koja je umrla u 18. stoljeću. Grobnicu je ekshumirao Giovanni Arcudi, profesor forenzičke medicine na rimskom sveučilištu. Teorija je bila da je Emanuelino tijelo o jednoj od dvije grobnice, uz ovu princezinu otvorili su i grobnicu princeze Carlotte Frederice od Mecklenburga koja je preminula 1840. godine, pisao je Express. Forenzičar antropolog pregledao je sadržaj tih grobnica, ali na koncu nije pronađen trag koji bi razriješio slučaj za kojeg se sumnjalo da bi na neki način mogao imati veze s crkvom, odnosno Vatikanom. Kad se susreo s Pietrom Orlandijem, papa Franjo 2013. godine rekao mu je da je njegova sestra “na nebu”, i ostalo je na tome. Zaledio se kada je to čuo.
Netko je uhodio i kći Papina batlera. Je li slučaj Emanuele Orlandi povezan s Vatikanom?
Emanuelu Orlandi posljednji put su vidjeli 22. lipnja 1983. godine, nepouzdani svjedoci tvrdili su kako su je vidjeli da ulazi u veliki i tamni BMW, u blizini autobusne stanice na kojoj je prije toga razgovarala sa svojom prijateljicom. U glazbenoj školi svirala je flautu, a nakon muzičke trebala se vratiti kući busom, kao što je to redovito i činila, pisao je Express.
Ubrzo nakon njezina nestanka, u Vatikan je stigao poziv nekoga tko se predstavio kao navodni otmičar i u zamjenu za njezino oslobođenje tražio oslobađanje Mehmet Ali Ağce, Turčina koji je pokušao ubiti papu Ivana Pavla II 1981. godine. Tijekom godina agenti su ispitali niz mogućih poveznica slučaja sa sicilijanskom mafijom, KGB-om, CIA-om i bugarskim agentima… Ali ništa.
Još 2012. godine pretražili su grobnicu kriminalca Enricoa “Renatina” De Pedisa, koji je pokopan u blizini mjesta gdje su je posljednji put vidjeli. Opet nikakav dokaz nije pronađen. “Nevjerojatno je što Vatikan nije nikada objasnio kako to da je mafijaš pokopan u važnoj crkvi u središtu Rima”, pisali su talijanski mediji.
Sabrine Minardi bila je partnerica Enrica De Pedisa, šefa takozvane bande Magliana, koja vlada rimskim podzemljem desetljećima. Minardi je u iskazu potvrdila neke informacije koje su imali istražitelji. Najvažnija je da je Emanuela nekoliko dana bila zatočena u stanu u ulici Via Antonio Pignatelli u Rimu, što je već bilo poznato pravosuđu, ali nije bilo potvrđeno. Minardi je potvrdila da je Emanuela mrtva i da je De Pedis bacio njezine posmrtne ostatke u temelje zgrade u izgradnji.
Početkom 2024. godine, reportera Corriera kontaktirao je jedan od onih likova koji se, između tmurnog i grubog, predstavljaju ovako: “Ako vam kažem, morate mi vjerovati. Jasno?” Ukratko, bivši osuđenik. Znao je za glasine iz podzemlja – koje je u to vrijeme značilo banda Magliana – koje su se širile iz ćelije u ćeliju. “Ako ste novinar s mudima, uhvatite nit koju vam dajem. Idite u Via Nomentana blizu benzinske postaje, nekoliko kilometara od Porta Pie, i provjerite ima li tamo određeni automobil. Bijeli A112, s registarskim oznakama koje nisu iz Rima. Ako pogledate registraciju vozila, sve ćete shvatiti. Taj auto vas može odvesti do Emanuele Orlandi, vjerujte mi …” Dodatao je: “Čekaj, nisam završio. Emanuela Orlandi je živa… Koliko sam čuo, tri sata vožnje od Rima.” I oproštaj s tapšanjem po leđima: ” Nikad se nismo vidjeli, ha?” I zaista – A112 je bio tamo, kod Ville Leopardi, nekoliko raskrižja nakon onog između Via Nomentane i Viale XXI Aprile. Trava raste oko guma, to je dokaz da je tamo bio mjesecima. Ali, nekoliko dana nakon dojave, nestao je, samo da bi se ponovno pojavio ispod Accettijeve kuće. Doma ključnog svjedoka kojeg smatraju nevjerodostojnim, iako je analiza glasa pokazala “s velikom vjerojatnošću” da je on bio taj koji je nazivao Emanuelinu obitelj. Kao “Amerikanac”, pisao je Express.
Je li netko, kroz parkirani “Autobianchi “A112 namjeravao poslati skrivenu poruku? Je li cilj izvršiti pritisak na supersvjedoka, uplašiti ga? I u prošlosti, parkiranjem “starinskog” automobila na Nomentani, koja je bila poruka? Nadalje, je li možda sam Marco Accetti, kao što je učinio s flautom 2013. – koju je prepoznala Emanuelina obitelj, ali učitelj flaute tvrdi da Emanuela nije imala takvu – čuvao još jedan “fetiš objekt” od otmice Emanuele Orlandi? Odgovor može doći samo iz daljnjih i dubinskih istraga, piše Corriere, koje će uključivati bivšeg osumnjičenika Marca Acettija oslobođenog 2015.
Ali kada, gdje i u kojem kontekstu se A112 pojavio u najprokletijem od rimskih, vatikanskih neriješenih slučajeva? Prvi put se to dogodilo tijekom praćenja. Otac Ercole je o tome razgovarao s istražiteljima. Nekoliko dana prije 22. lipnja 1983., kasno poslijepodne, Emanuela se vraćala s mora sa župnom grupom. Vlakom su se uputili u Ostiju; njezina sestra Cristina također je bila tamo. Putovali su Via dei Corridori, nedaleko od Porta Sant'Anna, kada se približio A112 s dvojicom mladića, sve dok nije prošao pored Emanuele, usporavajući, a osoba koja je sjedila s desne strane pružila je ruku. Dodirnuo ju je i rekao vozaču: “To je ova.” Zatim je mali automobil, koji su najradije koristili undercover policajci, ubrzao i nestao. Kontakt je bio vrlo kratak. Emanuela se instinktivno odmaknula. Jesu li ovo bile generalne probe za otmicu? Način da se usredotoči na žrtvu i izbjegnu pogreške? Sve ukazuje da to nije bila samo slučajnost, piše reporter Corrierea.
jedan A112 pojavljuje se u priči o Sabrini Minardi, bivšoj ljubavnici šefa bande Magliana, Enrica De Pedisa, koji je umro prije nekoliko mjeseci. Rekla je da se odvezla do bara na vrhu brda Janiculum u bijelom Autobianchi A112 i tamo pokupila Emanuelu Orlandi. Prema njezinom svjedočenju, na mjesto sastanka stigao je BMW, s De Pedisovim vozačem za volanom, zajedno s crvenim Renaultom 5 u kojem su se nalazile žena po imenu “Teresina” i zbunjena mlada djevojka, identificirana kao Emanuela. U tom trenutku, šefov potrčko – kasnije identificiran kao Sergio Virtù, koji je to, međutim, uvijek poricao – prema navodima ju je prebacio u BMW, kojem je Minardi sjela za volan. Ostavljena sama u automobilu s djevojkom, Minardi je prema navodima primijetila da “plače, smije se i čini se da je pod utjecajem droga”. No ni svjedočenje Sabrine Minardi nije raspetljao slučaj. Nikad nije pronađeno Emanuelino tijelo za koje ona kaže da ga je njezin partner Enrico De Pedis, šefa bande Magliana dao ugraditi u temelje nekakve kuće.
Otac: “Izdali su me oni kojima sam služio”
Misteriozni slučaj bio je zatvoren 1997. godine, ali ponovno je otvoren 2023., nakon što je obitelj Orlandi uputila zahtjev za novim istragama. Papa Franjo tad je izrazio želju da se otkrije istina o nestanku Emanuele, što je dovelo do ponovnog pokretanja istrage od strane vatikanskih i rimskih tužitelja te pokretanja parlamentarne istrage u Italiji. “Moju kćer su otele tajne službe”, izjavio je otac Ercole Orlandi Corriereu 2001. “Izdali su me oni kojima sam oduvijek služio”, povjerio se 2004., neposredno prije smrti.
Jedna od teorija koja je privukla pažnju bila je tvrdnja da je Emanuela Orlandi prebačena u London, gdje je prema navodima živjela pod zaštitom Vatikana. Ova tvrdnja temelji se na dokumentu iz 1997. godine koji sugerira da je Vatikan financirao njezin život u Londonu do njezine smrti, nakon čega su njezini posmrtni ostaci prema navodima vraćeni u Vatikan. Međutim, i Vatikan i talijanske vlasti smatraju ove dokumente lažnima.
Američki konzervativci obećali donirati 750 mil. € Vatikanu ‘ako izaberu pravoga Papu’
Emanuela nije jedina 15-godišnjakinja nestala 1983. u Rimu. Mirella Gregori nestala je 7. svibnja 1983. godine, malo više od mjesec dana prije Emanuele Orlandi. Obitelj Gregori živjela je u ulici Nomentana, a njezina sestra Maria Antonietta i roditelji vodili su bar u blizini. Te kobne subote, Mirella je nakon škole otišla s prijateljicom Sonjom u obližnji bar, a potom se vratila kući oko 14 sati. Nedugo nakon toga, na vrata je pozvonio nepoznati mladić koji se predstavio kao “Alessandro” i zamolio je da izađe. Mirella je pristala i rekla majci da ide na sastanak s bivšim školskim kolegom kod spomenika Bersagliere na trgu Porta Pia. To je bio posljednji put da su je obitelj i prijatelji vidjeli.
Nakon njezina nestanka, pokrenuta je istraga koja je uključivala različite teorije, uključujući mogućnost da je Mirella postala žrtva trgovine ljudima ili da je povezana s kriminalnim skupinama u Rimu. Istraga nije pokazala da su se ona i Emanuela Orlandi poznavale. Međutim, nijedna od tih teorija nije službeno potvrđena, a istraga je tijekom godina nekoliko puta arhivirana zbog nedostatka dokaza.
Što se Marca Acettija tiče, rimsko užiteljstvo nakon ponovnog otvaranja slučaja Emanuele Orlandi preispituje njegov položaj iz radikalno drugačije perspektive nego u prošlosti. On je sam tvrdio da je bio umiješan u otmicu mlade žene 22. lipnja 1983. Prema njegovoj verziji, bio je dio skupine unutar zidina Vatikana, koja nije detaljno identificirana, a koja je organizirala otmicu kako bi se izvršio pritisak na najviše razine Crkve u vezi s unutarnjim borbama za moć. Accetti ocrtava situaciju ekstremnih napetosti unutar Svete Stolice: s jedne strane bila je skupina bliskih papi Woytili koja je težila agresivnoj, nepopustljivoj i nemilosrdnoj politici protiv SSSR -a; s druge strane bilo je krilo svećenstva koje je bilo odlučno manje kruto i kontraverzno, usklađeno s komunističkim blokom, koje je zahtijevalo smirenost i staloženost od najviših razina Kurija.
Acetti se 2013. sam prijavio da je sudjelovao u otmici “Djevojke iz Vatikana” i Mirelle Gregori. Kako bi potkrijepio svoju tvrdnju, predao je flautu koju je obitelj Orlandi prepoznala, iako DNK analiza instrumenta nikada nije potvrdila trag mlade žene. A njezin je učitelj iz glazbene škole pod zakletvom rekao kako misli da nije imala flautu te marke.
Tvrdio je da je “zviždač”, što znači osoba koja je u vrijeme događaja nazvala obitelj Orlandi i medije kako bi pružila informacije o otmici, koristeći zviždaljku kao prepoznatljivu značajku. Istražitelji su proveli fonometrijske analize starih telefonskih snimaka, ali rezultati nisu doveli do konačne potvrde istinitosti njegovih tvrdnji. Analiza iz 2024. usporedila je glas Accettija s glasom iz poziva od 5. srpnja 1983. i navela 86 % kompatibilnosti. To ide u prilog tvrdnji da je Accetti mogao biti “Amerikanac”. Ali čak i da je to točno, da je on zaista bio pozivatelj obitelji, to još uvijek ne potvrđuje da je bio umiješan ili išta znao o Emanuelinu nestanku.
Dok su Accettijeve izjave godinama odbacivane kao pokušaji obmanjivanja istrage, novi pravac istrage kojim koordinira tužitelj Stefano D'Arma sada gleda na širu perspektivu. Istraživači više ne samo provjeravaju istinitost njegovih pojedinačnih samooptužbi, već sada pretpostavljaju postojanje potpuno razvijene mreže odraslih osoba posvećenih vabljenju maloljetnika, koje bi zatim upoznali s trećim stranama. To bi objasnilo nerealnu ponudu o kojoj je u zadnjem telefonskom razgovoru govorila Emanuela Orlandi sestri, za dijeljenje letaka.
U tom kontekstu, događaji iz 1980-ih , u kojima je prema navodima bio neosporni protagonist nekih od najbrutalnijih zločina i nasilnih nestanaka posljednjih desetljeća, reinterpretiraju se na jedinstven način. Karabinjeri prikupljaju nova svjedočanstva ljudi koje je, u to vrijeme kao tinejdžere, fotograf namamio obećanjem profesionalnih usluga, sa sumnjom da se iza tih ponuda krije njegova povezanost s uznemirujućim privatnim krugovima.
Aktualna istraga proteže se i na slučaj Katty Skerl, sedamnaestogodišnjakinje zadavljene i pronađene 21. siječnja 1984., zbog čega se Accetti istražuje. Njezin lijes ukraden je s groblja Verano, baš kao što je fotograf tvrdio u jednoj od svojih 12 izjava. U lijesu se, prema Accettiju, nalazila majica s natpisom “Via Frattina 1982”, namjerno stavljena na jadnu djevojku, čiji je lijes prema navodima ukraden 2005. godine. Prema riječima fotografa, “Via Frattina 1982” je poruka koju je Orlandijevima poslala organizacija Fronte Turkesh nedugo nakon otmice 15-godišnjakinje. Prisutnost tog predmeta unutar lijesa potvrdila bi vezu između dvije priče: Skerlinog ubojstva i otmice Emanuele Orlandi. Teorija međutim zbunjuje istražitelje. Oni vjeruju da je fotograf zasigurno upućen u neke tajne vezane uz Katty Skerl, ali što se tiče Orlandija, 66-godišnjak ne daje dalje od nejasnih nagađanja, piše Il Messagero.
Accetti je također, na neki način, povezan sa smrću 13-godišnjeg Joséa Garramona. Dječak je pronađen mrtav u borovoj šumi Castel Porziana u prosincu 1983. nakon što ga je Accetti udario. Iako je fotograf osuđen za ubojstvo iz nehaja, istražitelji sada propituju prirodu te tragične epizode, pokušavajući shvatiti kako je dječak stigao dvadeset kilometara od kuće i je li iza nesreće stajala drugačija dinamika. Možda to nije bio samo nehaj? Novi pravac dakle ide u smjeru da je Acetti mamio maloljetnike za visoke rimske krugove, moguće da je među njima bilo crkvenjaka, samo da bi neki od njih završili tragično. Poput Emanuele Orlandi.
Ove godine pojavila se i teorija o pedofiliji, u koju Pietro Orlandi ne vjeruje, i hipoteza da je Felix Welner, apatrid, polu-Kanađanin, polu-Poljak, koji je radio audicije za filmove za odrasle, možda odigrao ulogu u nestanku Emanuele Orlandi. Roberto Morassut, potpredsjednik Parlamentarne istražne komisije, uvjeren je da je “Gospodin X”, čovjek koji se nekoliko dana ranije spetljao s jednom od Emanuelinih sestara, središnja figura u misteriju koji je ostao neriješen 43 godine, piše Il Messagero. A gospodin X nije nitko drugi nego Welner, čiji su tragovi u međuvremenu nestali. Ne zna se čak ni je li živ.
Osoba koja je otkrila tko je Welner, muškarac koji je tražio djevojke, posebno maloljetnice, kako bi ih podvrgavao audicijama, bila je Maura Giovedì, koja je u vrijeme događaja često obilazila “svijet zabave”.
Parlamentarcima je rekla da je Welner “visok i robustan” te da se pojavljivao na javnim mjestima, poput bara na Piazza Navona, nudeći posao mladim ženama. I njoj samoj je ponuđeno, ali je odbila, da glumi u pornografskim filmovima.
