Republikanski stratezi su se nadali da će odluka Vrhovnog suda, koja se nadaleko očekivala, dati Trampu častan odmak od njegove nepopularne tarifne politike. Ali ništa od toga…
Po prvi put je predsjednik Trump zaustavljen – američki politički sistem konačno je stao u svoju odbranu i nametnuo ograničenja njegovom nesputanom vršenju predsjedničkih ovlasti. U presudi 6-3, Vrhovni sud kojim dominiraju republikanci proglasio je Trumpovu izvanrednu tarifnu politiku nezakonitom prema Ustavu SAD-a, koji daje Kongresu isključivu vlast nad oporezivanjem. Presuda će imati značajan utjecaj na ekonomsku i vanjsku politiku administracije i budi nadu da će svaku prijetnju koju Trump može predstavljati američkoj demokratiji u naredne tri godine konačno zaustaviti Vrhovni sud spreman da brani Ustav.
Očekivano, Trump je na tu odluku reagovao s pomamnim bijesom, nazvavši sudije koji su glasali protiv administracije “miljama” (ili “štenadima”) u službi njegovih političkih neprijatelja i stranih interesa. Smatrao je, prije svega, da su ga izdale dvije konzervativne sudije koje je imenovao u Vrhovni sud, kao da mu duguju ličnu lojalnost iznad zakletve da će poštovati zakon i Ustav. Predsjednik je odmah poduzeo korake, prema drugim zakonskim ovlaštenjima, da uvede univerzalnu carinu od 15 posto na svu uvezenu robu – privremenu mjeru koja će isteći za šest mjeseci osim ako je ne produži Kongres. To je razočaralo republikanske stratege (prema navodima uključujući i neke zvaničnike Bijele kuće) koji su se nadali da će dugo očekivana presuda Vrhovnog suda donijeti Trumpu častno povlačenje od njegove nepopularne tarifne politike. Demokrate, u međuvremenu, nestrpljivo žele da iskoriste priliku da tarife, koje su podigle troškove života prosečnih Amerikanaca, postanu centralni deo svoje kampanje za izbore na sredini mandata u novembru.
Činjenica je da Trump jednostavno ne može da se riješi svoje opsesije tarifama, koje često naziva “najljepšom riječju u rječniku”. Ovo dijelom odražava njegovo iskreno uvjerenje da protekcionizam pruža konkurentsku prednost američkim kompanijama i industriji. Ali čini se da je Trump također ovisan o arbitrarnoj moći, odnosno diskreciji kojom bi mogao posjedovati, koristeći prijetnju neograničenim carinama kako bi izvukao ustupke od stranih kolega, čije ekonomije dijelom zavise od pristupa ogromnom američkom tržištu. Prethodni američki predsjednici, koji su svi brinuli o reputaciji zemlje i cijenili njena partnerstva i saveze, nikada ne bi pomislili da tako okrutno koriste moć SAD-a. Trump zapravo uživa u svojoj sposobnosti da iznudi ustupke, čak ide tako daleko da uvede kaznene tarife kao odgovor na uočene lične uvrede – na primjer, Švicarsku, jer je ton glasa njenog premijera iritirao Trumpa u telefonskom razgovoru, i Indiju, koja mu nije pripisala zasluge za pomoć u smirivanju sigurnosne krize s Pakistanom prošle godine.
Rezultat ovoga nastavka je da će tarife ostati centralni dio agresivne trgovinske politike administracije, ali će njihova primjena biti glomaznija i proceduralno ograničena. Značajno je da će predsjedniku biti oduzeta operativna fleksibilnost koju je rutinski koristio da dobije maksimalnu moć u pregovorima sa američkim prijateljima i protivnicima. Smanjenje utjecaja moglo bi biti posebno skupo za američke interese u tekućim trgovinskim pregovorima s Kinom, koju bi Trump trebao posjetiti u aprilu.
Predsjednik Trump se posljednjih sedmica suočio sa povećanim protivljenjem na više frontova. Pored velikog tarifnog poraza, bio je primoran da smanji agresivne operacije za provođenje zakona protiv ilegalnih imigranata u Minesoti, a vjerovatno i drugdje, te je očigledno pauzirao kampanju za aneksiju Grenlanda usred oštrog protivljenja Evrope. Štaviše, on se još uvijek suočava s posljedicama skandala Epstein, padom broja anketa i izgledima za značajne gubitke za republikance u novembru. Postoji opasnost da bi njegove psihološke poteškoće u procesuiranju negativnih povratnih informacija mogle dovesti do destabilizirajućeg ponašanja, uključujući pokušaje da se manipuliše izborima na sredini mandata.
Ovi problemi predstavljaju nepovoljnu pozadinu za Trumpovu predstojeću odluku o tome hoće li krenuti u rat s Iranom. Zaista je zapanjujuće da se ova najnovija bliskoistočna kriza uopće mogla dogoditi. Činjenica je da je Iran prošle godine bio ozbiljno oslabljen izraelskim zračnim napadima i desetkovanjem savezničkih snaga, a i sam Trump se hvalio da su američki udari “izbrisali” iranske nuklearne sposobnosti. Dakle, u ovom trenutku nema hitnosti u pogledu interesa američke nacionalne sigurnosti da se pozabave Iranom. Samo Izrael pritiska Trampa da napadne. Pa zašto je predsjednik, čija je izolacionistička ideologija “Amerika na prvom mjestu” zasnovana na izbjegavanju stranog uplitanja, doveo zemlju na ivicu rata?
Moje je mišljenje da su Trumpova nemirna priroda i stalna potreba da zadovolji svoj ego u korijenu krize. Konkretno, čini se da mu je uspjeh hrabre racije za hvatanje venecuelanskog predsjednika Madura početkom januara išao u glavu, ispunjavajući Trumpa osjećajem svemoći i raspirujući njegovu glad za većom slavom. Nakon što je propao njegov prvobitni plan za gađanje Grenlanda, okrenuo se Islamskoj Republici, koja se činila izuzetno ranjivom nakon široko rasprostranjenih i brutalno ugušenih protesta, te stoga primamljiva meta za novi prikaz Trumpove moći. Predsjednik je vjerovatno bio opčinjen vizijama rušenja omraženog klerikalnog režima i ulaska u istoriju kao veliki oslobodilac. Ali uprkos tome što je sakupio najveću američku vazdušnu i pomorsku moć u regionu od nesrećne invazije na Irak 2003. godine, on nije uspeo u poslednjih mesec dana da jasno artikuliše dosledno opravdanje za sukob sa Iranom. U posljednje vrijeme čini se da je fokusiran na manji cilj, koristeći prijetnju napadom da iznudi ustupke Irana u svom nuklearnom programu.
Početkom ove sedmice američki mediji objavili su udarnu vijest da je najviši američki vojni dužnosnik general Dan Caine, upozorio je Trumpa da bi američki udar mogao izazvati iranske uzvratne udare širom regije i dugotrajan sukob sa negativnim posljedicama. Caine je, kako se navodi, također izrazio zabrinutost da bi sukob mogao ozbiljno iscrpiti ključne zalihe američkog oružja, posebno raketnih sistema koji su ranije isporučeni u velikim količinama Ukrajini i Izraelu. Drugim riječima, ono što je Trump možda zamislio kao besplatnu priliku za laku pobjedu nad slabim protivnikom moglo bi izložiti SAD troškovima sa strateškim utjecajem, potencijalno narušivši ravnotežu snaga u područjima od daleko većeg značaja.
Donaldu Trampu je možda stalo i ne mora do američkih nacionalnih interesa, ali mu je svakako stalo do sopstvenog političkog opstanka. Stoga se iz krize mora izvući na bilo koji način koji mu omogućava da proglasi uspjeh. Generalno je sklon riziku, ali ukoliko Iranci ne naprave dovoljno značajan ustupak da Trump sačuva obraz i povuče američku vojsku, mogao bi riskirati svoje predsjedništvo u borbi za uništenje s mulama u Teheranu.
