Zemlja se trenutačno nalazi na udaru jedne od najsnažnijih geomagnetskih oluja koje Sunce može osloboditi. Zbog goleme erupcije na Suncu i velikog otvora u njegovoj atmosferi, naš planet proživljava uvjete G4 kategorije, odnosno snažne geomagnetske oluje. Ovaj kozmički događaj dovoljno je jak da poremeti energetske mreže, budući da energija iz svemirskih vremenskih neprilika potiče električne struje kroz Zemljino magnetsko polje i tlo. Stručnjaci upozoravaju da bi oluja mogla doseći i ekstremnu kategoriju G5, istu onu koja je u svibnju 2024. godine izazvala spektakularnu polarnu svjetlost vidljivu diljem svijeta. Uredi za svemirsko vrijeme diljem planeta prognoziraju izvanredne uvjete za auroru, sugerirajući da bi se mogla pojaviti na neuobičajeno niskim geografskim širinama, potencijalno parirajući dosegu povijesne superoluje od prije nekoliko godina.
Što se točno događa?
Geomagnetska oluja izravna je posljedica aktivnosti na Suncu. Naša zvijezda je osamnaestog siječnja oslobodila golemu baklju klase X1.9, što je najsnažnija kategorija sunčevih baklji. Ipak, same baklje ne uzrokuju geomagnetsku oluju. Za to je potrebno koronalno izbacivanje mase (CME), odnosno izbacivanje milijardi tona solarnih čestica povezanih izbačenim magnetskim poljima. Zamislite to kao solarno kihanje. Kada je usmjereno prema Zemlji, kao što je bio slučaj s CME-om koji je pratio ovu baklju, energija koju nosi svom silinom udara u magnetosferu našeg planeta. To ubrzava nabijene čestice koje su već zarobljene u magnetosferi duž linija magnetskog polja, gurajući ih u gornju atmosferu, prvenstveno oko polova. Njihova interakcija s česticama u atmosferi uzrokuje šareni sjaj koji poznajemo kao polarnu svjetlost.
Što je aurora borealis i kako nastaje?
Polarna svjetlost, poznata i kao aurora, prirodni je svjetlosni fenomen koji se pojavljuje na nebu, prvenstveno u polarnim regijama. Kada se pojavljuje na sjevernoj hemisferi, naziva se aurora borealis (sjeverna svjetlost), a na južnoj hemisferi aurora australis (južna svjetlost). Ovaj nebeski ples svjetla izravna je posljedica interakcije solarnih čestica sa Zemljinom atmosferom. Kada nabijene čestice stignu do Zemlje, naša magnetosfera ih usmjerava prema polovima. Tamo se te čestice velike energije sudaraju s atomima plinova u gornjim slojevima atmosfere, najčešće s kisikom i dušikom. Ti sudari pobuđuju atome, koji zatim oslobađaju višak energije u obliku svjetlosti. Boja aurore ovisi o vrsti plina i visini na kojoj se sudar događa:
- Zelena – najčešća, nastaje sudarom s molekulama kisika na visinama od oko 100 do 300 kilometara.
- Crvena – rjeđa, stvara se interakcijom s kisikom na većim visinama, iznad 300 kilometara.
- Plava i ljubičasta – boja mogu se pojaviti kada se čestice sudaraju s molekulama dušika.
U ovom slučaju, udar CME-a pojačan je iznimno brzim solarnim vjetrom koji dolazi iz goleme koronalne rupe na Suncu. To je područje gdje magnetska polja na površini slabe i otvaraju se, dopuštajući vjetru nabijenih čestica da slobodnije pobjegne u Sunčev sustav.
Ovaj događaj mnoge podsjeća na veliku geomagnetsku oluju iz svibnja 2024., koja se smatra najbolje dokumentiranom u povijesti. Tada je polarna svjetlost bila vidljiva na nevjerojatnim lokacijama, poput Floride, Meksika, Kanarskih otoka pa čak i Portorika. U Europi je zabilježena sve do Portugala i Sardinije. Sadašnje prognoze govore da bi se sličan scenarij mogao ponoviti. Aurora je već viđena iznad Nizozemske i Njemačke, a ako oluja dosegne G5 snagu, mogla bi se vidjeti i iznad Francuske, Italije, a uz malo sreće i na našim prostorima. U Sjedinjenim Državama, svjetlosni utakmica mogao bi se protegnuti sve do Alabame i sjeverne Kalifornije.
Najjača radijacijska oluja u više od dva desetljeća
Osim geomagnetske komponente, ovaj događaj je proizveo i snažnu solarnu radijacijsku oluju S4 kategorije. Prema američkom Centru za predviđanje svemirskog vremena (SWPC), ovo je najjača radijacijska oluja još od poznatih “Halloween oluja” iz listopada 2003. godine i treća najjača otkako postoje mjerenja.
Shawn Dahl, koordinator u SWPC-u, izjavio je kako je dolazak oluje bio iznimno snažan.
​- Dosegnuli smo gotovo dvadeset puta veću razinu magnetske energije u svemiru od normalne pozadinske razine pri dolasku ovdje na Zemlju – rekao je Dahl.
Takve radijacijske oluje predstavljaju povišeni rizik za astronaute u svemiru, elektroniku na satelitima te putnike i posadu u zrakoplovima koji lete na velikim visinama preko polarnih ruta.
Potencijalne opasnosti za tehnologiju
Iako je polarna svjetlost prekrasan prizor, ovako snažne oluje nose i rizike za našu tehnološki ovisnu civilizaciju. Oluje G4 kategorije mogu uzrokovati rasprostranjene probleme s kontrolom napona u električnim mrežama. Inducirane struje mogu oštetiti transformatore i drugu opremu. Ipak, stručnjaci napominju da je energetska mreža danas otpornija nego 2003. godine, kada su oluje uzrokovale nestanke struje u Švedskoj i oštetile transformatore u Južnoj Africi.
Osim toga, moguće su smetnje u radio komunikacijama, posebno na visokofrekventnim (HF) valovima, te degradacija GPS signala koja može potrajati satima. Sateliti u niskoj Zemljinoj orbiti mogu doživjeti probleme s orijentacijom i komunikacijom. Srećom, ne očekuju se veći problemi s osobnim uređajima poput mobitela ili bankomata, osim u slučaju širih nestanaka struje.
Dok najintenzivnija faza radijacijske oluje prolazi, geomagnetska aktivnost mogla bi se nastaviti dok se Zemljino magnetsko polje prilagođava neprestanim udarima solarnog vjetra. Za sada, sve što nam preostaje jest uputiti pogled prema noćnom nebu. Ako se oblaci raziđu i budete dovoljno daleko od gradskih svjetala, možda vas dočeka prizor koji se pamti cijeli život.
