Kirk Douglas nije bio samo posmatrač. U Sarajevo je stigao kao specijalni gost, a grad ga je toliko očarao da je svoj boravak produžio za čak trinaest dana.
Uoči zvaničnog otvaranja Zimskih olimpijskih igara, ovog petka, 6. februara u Italiji, vrijedi se vratiti jednoj od Igara koja je ostala trajno upisana u kolektivnom sjećanju ovih prostora. One iz Sarajeva 1984. Igre koje nisu bile samo sportski događaj, već emotivni, kulturni i društveni trenutak koji se rijetko ponavlja.
U februaru 1984 Sarajevo je bilo više od grada; to je bila pozornica svijeta, mjesto gdje se pisala historija i epicentar kolektivnog ponosa. Snijeg koji je padao tih dana nije bio samo meteorološki fenomen, već magični pokrivač koji je XIV. Zimske olimpijske igre napravio fantastičan. Sa osmehom Vučka maskote Na svakom ćošku i srcima ispunjenim gostoprimstvom, Sarajlije su dočekivale sportiste, novinare i turiste iz cijelog svijeta, odlučni da pokažu najbolje od sebe.
Sarajevo.ba
Među brojnim poznatim ličnostima koje su tih dana šetale sarajevskim ulicama, posebnu pažnju privukao je jedan – legendarni holivudski glumac. Kirk Douglas. Ipak, njegov boravak, ispunjen entuzijazmom, ostat će zapamćen po jednoj od najnevjerovatnijih anegdota u historiji Igara.
Kirk Douglas nije bio samo posmatrač. U Sarajevo je stigao kao specijalni gost, a grad ga je toliko očarao da je produžio boravak na čak trinaest dana. Smešten u luksuznoj rezidenciji na Stojčevcu, legendarni Spartak koristio je svaki trenutak da uroni u život grada. S jednakim entuzijazmom davao je intervjue za američku televizijsku kuću ABC i gubio se u lavirintu baščaršijskih ulica, diveći se starim zanatima, mirisima i nevjerovatnoj energiji. Bio je istinski impresioniran duhom grada i toplinom njegovih stanovnika, nesvjestan da će doživjeti jednu od najvećih neugodnosti baš na ovom mjestu koje je toliko volio.
YouTube screenshot
Priča koja je obišla svijet počela je jedne večeri, tačnije u ponedeljak 9. februara 1984. Douglas i osam prijatelja odlučili su se na večeru u srcu Baščaršije, u tada prestižnom privatnom restoranu “Una”, koji se nalazi iznad Morić-hana. Vlasnik Fahrudin Šehić mogao je biti ponosan na svoje goste; njegova knjiga je već bila puna potpisa slavnih, od skijaške legende Ingemara Stenmarka do visokih zvaničnika Međunarodnog olimpijskog komiteta. Veče je proteklo u odličnoj atmosferi, uz bosanske specijalitete i dobro raspoloženje, sve do trenutka kada je račun stigao na sto.
Umjesto očekivanog iznosa od oko pet hiljada i četiri stotine dinara u to vremeračun je sadržavao nevjerovatnu cifru 54.000 dinara. Vlasnik je, vođen čistom pohlepom, odlučio da iskoristi priliku i pokušao je holivudskoj zvijezdi naplatiti deset puta veći iznos, što je prema nekim procjenama iznosilo sto dolara po porciji ćevapa. Da bi prevara bila veća, ispostavilo se da je račun u američkim dolarima, što je u to vrijeme bilo strogo ilegalno. Ali nije računao na dvije stvari: Douglasov osjećaj za pravdu i munjevitu reakciju države koja je Igre doživljavala kao nacionalni ponos.
Vijest o sramnom pokušaju pljačke proširila se poput munje. Za Saracene, koji su disali kao jedan za svoje Igre, taj čin je bio neoprostiva izdaja svega što su predstavljali. Bila je to mrlja na besprijekornom licu grada domaćina, šamar tradicionalnom gostoprimstvu. Državni aparat, svjestan da se takva sramota ne smije tolerisati, reagovao je brzo i nemilosrdno. Za samo 48 sati restoran “Una” je zapečaćen i zatvoren. Vlasti se tu nisu zaustavile; zbog sličnih pokušaja da se “isprazne džepovi” stranih gostiju, istog dana zatvorena su još tri sarajevska kafića. Poruka je bila jasna: oštećenje ugleda zemlje pred svijetom neće biti tolerirano.
Ogorčenje javnosti je bilo ogromno. Kako je ispričao godinama kasnije u dokumentarcu Goran Bregovićvlasnika lokala sugrađani umalo linčovali, a njegovo mjesto postalo je mjesto koje se zaobilazi u širokom luku. Očigledno, sljedećih pet godina niko nije želio kročiti u restoran koji je sramotio njihov grad. Vlasnik Fahrudin se kasnije pokušao opravdati, svalivši krivicu na fiktivnog konobara.
– Kako je bilo? Nema tu puno… Tog dana u podne došao mi je neki Mate, kaže da je konobar, iz Rijeke. On je u potrazi za poslom. I radi za mene ovih dana koliko hoćeš, pa ću ga uzeti da služi. Nisam to ni prijavio, mislio sam, dan-dva, do ove Olimpijade… – rekao je kasnije Fahrudin.
– Onda sam oko pola tri ujutru otišao da kupim još mesa za sutra, a da je Mate uzeo račun koji je moja žena napravila dole za 5.400 dinara, dodao jednu nulu dok je išao gore i naplatio pet miliona i četiri stotine hiljada – pravdao se.
Kada se Fahrudin vratio iz kupovine, gostiju više nije bilo, ali ni Mate. Opljačkali su i goste i Fahrudina. Pobjegao. Završena priča. Tako je on to vidio, ali ne i policija.
Fahrudin je sa zakašnjenjem pokajnički donio opštini 400 dolara, da bi ih vratili izvjesnom gospodinu Weissu, koji je te večeri platio račun u Kirkovom društvu.
Kirk je gubio na kockicama i dijelio dolare
Da bismo u potpunosti razumjeli Douglasovu reakciju i razmjere skandala, potrebno je ispričati još jednu, manje poznatu anegdotu iz njegovog boravka u Sarajevu. Poznati glumac bio je poznat i kao strastveni kockar. Jedne večeri, u kazinu jednog od sarajevskih hotela, sreća mu je okrenula leđa i prema navodima je izgubio vrtoglavih sto hiljada dolara. Za većinu ljudi to bi bio razlog za očaj, ali ne i za Kirka Douglasa.
Nakon završene utakmice i ogromnog gubitka, glumac je postrojio sve konobare i osoblje kasina i redom ih bogato nagradio. Ovim potezom pokazao je da mu novac sam po sebi ne predstavlja problem. Ono što nije mogao podnijeti je prijevara i nepoštenje. Nije ga povrijedio iznos na računu u restoranu “Una”, već drskost i osjećaj da neko pokušava da napravi budalu od njega u gradu koji je iskreno volio.
Incident sa najskupljim ćevapima na svijetu do danas je ostao upisan u anale sarajevske Olimpijade, ne samo kao bizaran događaj, već i kao simbol vremena kada je država beskompromisno branila svoj obraz, a građani stid pojedinca osjećali kao svoj.
Preuzeto sa: express.24sata.hr
