Prije više desetaka tisuća godina, dok su se moderni ljudi širili na sjeverna područja koja su nastanjivali naši drevni rođaci neandertalci, dvije su se vrste susrele i, ponekad, parile. Genetsko nasljeđe tih drevnih veza vidljivo je i danas. Većina ljudi neafričkog podrijetla u svom genomu nosi oko dva posto neandertalske DNK. Ipak, jedan dio naše genetske mape dugo je zbunjivao znanstvenike: naš X kromosom gotovo je u potpunosti lišen neandertalskih gena, piše Science Alert. Ove praznine, poznate kao “neandertalske pustinje”, dugo su se smatrale dokazom biološke nekompatibilnosti. No, nova studija objavljena u časopisu Science preokreće tu pretpostavku i nudi mnogo intrigantnije, društveno objašnjenje koje zadire u prapovijesne odnose i sklonosti pri parenju.
Misterij “toksičnih” gena
Godinama je dominantna teorija glasila da su te genetske pustinje postojale jer su određeni neandertalski geni bili biološki “toksični” za moderne ljude. Pretpostavljalo se da su ti geni mogli uzrokovati zdravstvene probleme ili smanjenu plodnost, zbog čega ih je prirodna selekcija s vremenom jednostavno izbrisala iz našeg genoma.
​- Godinama smo pretpostavljali da te pustinje postoje jer su određeni neandertalski geni bili biološki ‘toksični’ za ljude, što se često događa kada se vrste raziđu. Mislili smo da su ti geni vjerojatno uzrokovali zdravstvene probleme i da ih je prirodna selekcija uklonila – objasnio je dr. Alexander Platt, viši znanstvenik sa Sveučilišta u Pennsylvaniji i glavni autor istraživanja.
Međutim, Platt i njegov tim, predvođen genetičarkom Sarah Tishkoff, posumnjali su u to objašnjenje.
Odlučili su provjeriti vrijedi li isto pravilo i u suprotnom smjeru.
Istraživači su analizirali genome triju neandertalaca – poznatih kao Altai, Chagyrskaya i Vindija – i usporedili ih s genetskim podacima specifičnih subsaharskih afričkih populacija koje nemaju neandertalsko nasljeđe. Ako je teorija o biološkoj nekompatibilnosti bila točna, tada bi i DNK modernih ljudi trebala nedostajati na X kromosomima neandertalaca. No, otkrili su upravo suprotno. Analiza je pokazala da su neandertalski X kromosomi imali čak 62 posto viška DNK modernih ljudi u usporedbi s njihovim ostalim kromosomima. Bio je to zrcalni odraz uzorka pronađenog kod ljudi, što je znanstvenike uputilo na potpuno novi zaključak. Da je postojala genetska nekompatibilnost, ona bi djelovala u oba smjera. Umjesto toga, podaci su ukazivali na snažnu i dugotrajnu spolnu pristranost u parenju.
Čini se da su se križanja gotovo isključivo događala između muških neandertalaca i ženskih pripadnica vrste *Homo sapiens*. Razlog zašto to stvara ovakav genetski uzorak leži u načinu na koji nasljeđujemo spolne kromosome. Žene imaju dva X kromosoma (XX), dok muškarci imaju jedan X i jedan Y kromosom (XY). Majka uvijek prenosi X kromosom, dok otac kćeri daje X, a sinu Y kromosom. Ako su se neandertalski muškarci dominantno parili s ljudskim ženama, relativno malo neandertalskih X kromosoma ušlo bi u ljudski genski fond. Istovremeno, mnogo više ljudskih X kromosoma ulazilo bi u neandertalsku populaciju preko majki koje su rađale djecu s neandertalskim očevima. Matematički modeli koje je tim proveo potvrdili su da je takva pristranost najjednostavnije objašnjenje za uočene genetske obrasce.
Ovo otkriće sugerira da je ljudsku evoluciju oblikovalo nešto više od pukog “preživljavanja najjačih”. Društvene interakcije i sklonosti pri odabiru partnera igrale su ključnu ulogu. Ipak, razlozi te prapovijesne sklonosti ostaju misterij. Je li postojala demografska neravnoteža, poput manjka neandertalskih žena? Ili su si neandertalski muškarci i ljudske žene jednostavno bili privlačniji?
​- Sklonost pri parenju pružila je najjednostavnije objašnjenje – zaključio je Platt, dodavši kako nalazi ne sugeriraju da su neandertalski muškarci bili posebno privlačni ljudskim ženama, ili obrnuto.
​- Moglo bi biti da su svi smatrali međuvrsno parenje odvratnim – ili privlačnim. Ali čini se da je jedan smjer smatran boljim, ili manje lošim, od drugog.
