Procjene pokazuju da je nafta iz Irana i Venecuele činila otprilike 17 do 18 posto ukupnog kineskog uvoza do kraja 2025. Sada je to upitno, a na scenu stupa Rusija, koja je spremna još više izvoziti u Kinu
Rat između SAD-a i Izraela s Iranom se odvija ubrzano, a njegov tok je još uvijek teško predvidjeti. Ali jedan od glavnih gubitnika borbe već se može sa sigurnošću identificirati: Kina. U 2025., otprilike petina kineskog uvoza nafte dolazila je iz Irana i Venecuele, koje su također nedavno doživjele američku intervenciju. Sada su te isporuke u najboljem slučaju upitne, od čega prvenstveno ide Rusija, koja je spremna da poveća izvoz nafte u Kinu.
Ne postoje službene statistike o ovisnosti Kine o iranskoj i venecuelanskoj nafti, jer se većina ovih isporuka vrši tajno zbog zapadnih sankcija. Ali indirektne procjene pokazuju da su do kraja 2025. godine te dvije zemlje činile otprilike 17 do 18 posto ukupnog kineskog uvoza nafte. Za Karakas i Teheran izvoz na kinesko tržište bio je glavni izvor prihoda, ali su za Peking ove dve zemlje postale i važni trgovinski partneri, piše Carnegie Politika.
I venecuelanska i iranska nafta isporučene su Kini uz značajan popust povezan sa sankcijama. Poslovni model značajnog broja nezavisnih kineskih rafinerija na jugu zemlje izgrađen je na preradi ove teške i relativno jeftine sirove nafte. Za održavanje ovih tokova izgrađena je složena infrastruktura kako bi se izbjegle sankcije, od korištenja tajnih flota do pretovara s broda na brod u međunarodnim vodama i naknadne legalizacije tereta kroz luke u Maleziji, UAE i Omanu.
Sada bi iranske zalihe mogle zadesiti istu sudbinu koja je zadesila zalihe iz Venecuele u posljednja dva mjeseca. U 2025. godini ukupan izvoz Venecuele nafte iznosio je približno 0,9 miliona barela dnevno, od čega je preko 80 posto otišlo u Kinu. Značajan dio toga iskorišten je za otplatu duga Venecuele prema Kini i otišao je u male kineske rafinerije navikle na rukovanje teškom, visokom sumpornom i jeftinom sirovom naftom.
NAVY
360°
Kina je značajno ubrzala izgradnju podmornica. Šta ovo znači za Vašington?
Međutim, američka intervencija i iznenadni nestanak predsjednika poremetili su opskrbu Azije. Od početka januara do sredine februara, samo su tri tankera sa oko pet miliona barela venecuelanske nafte namijenjene Kini probila blokadu. Nove pošiljke su praktično prestale: od januara 2026. obustavljene su isporuke u Kinu iz ključnih venecuelanskih luka, a kineski teret se vraća ili preusmjerava.
Washington tvrdi da sav venecuelanski izvoz sada mora ići kroz “legalne kanale” i preprodaje dio venecuelanske nafte koju je kupio, uključujući i Kinu. Nezavisne kineske rafinerije, za koje je venecuelanska teška nafta bila ključna sirovina, spremale su se da pređu na iransku, rusku i kanadsku tešku naftu u drugom tromjesečju. To će sada postati teže, budući da je budućnost iranskih zaliha također neizvjesna.
Kina se do sada, u svom tradicionalnom stilu, suzdržavala od ratobornog odgovora na događaje u Venecueli i Iranu. U vezi s prvim, Ministarstvo vanjskih poslova Kine je navelo da je “miješanje u unutrašnje stvari prve pod bilo kojim izgovorom neprihvatljivo”, dok u vezi s drugim “izražava duboku zabrinutost” i poziva na “trenutni prekid vojne operacije” koja nije koordinirana sa Vijećem sigurnosti UN-a.
U međuvremenu, rizici za Kinu rastu. Čak ni potpuni prekid iranskog i venecuelanskog izvoza neće dovesti do sadašnje krize u Kini, ali će poremetiti model cijena na kojem se grade čitavi segmenti kineske privrede, poput onih malih rafinerija koje čine oko četvrtinu ukupne kineske prerade nafte, analizira Carnegie Politika.
Kina, naravno, može nadoknaditi izgubljene količine povećanjem uvoza iz Saudijske Arabije, Iraka, Rusije, Brazila i samih Sjedinjenih Država. Međutim, oni će biti skuplji i često manje odgovarajuće kvalitete, što će automatski značiti smanjenje marži, veće domaće cijene i smanjenu konkurentnost energetski intenzivnog izvoza. I sve to u vrijeme kada je kineska ekonomija već u lošem stanju nakon COVID-19 i trgovinskog rata sa Sjedinjenim Državama.
Osim gubitaka iznad vode, postoji i podvodni: dugogodišnje kineske investicije u ove dvije zemlje. Ukupan obim kineskih kredita i investicija u Venecueli procjenjuje se na između 50 i 60 milijardi dolara, od čega su otprilike 10 do 15 milijardi dolara krediti osigurani rezervama nafte. To znači da značajan dio otplate naftnog duga na koji je Peking računao sada ili nikada ne stiže u Kinu ili se preprodaje uz učešće SAD-a. Kina se u međuvremenu našla u poziciji kreditora koji je uložio desetine milijardi u venecuelanski režim, ali nije uspio da zaštiti svoju imovinu niti garantuje stabilno snabdevanje sirovinama.
U slučaju Irana, brojke su znatno manje. O sporazumu Kine i Irana iz 2020. godine, u kojem se Peking obavezao da će uložiti do 400 milijardi dolara u zemlju tokom 25 godina, kao dio Inicijative Pojas i put, naširoko je izvještavan u medijima. Međutim, to je više bila izjava o namjerama, a stvarna kineska investicija u Iranu od 2005. do 2025. iznosila je samo 4,7 milijardi dolara. Zapadne sankcije su glavna prepreka investicijama: kineske kompanije nisu spremne da rizikuju, a kineska vlada nije voljna da im nadoknadi te rizike.
BERZA U CRVENOM
Politika i društvo
Koliko će trajati kriza u Iranu? Kažu, još malo. Jer Kina i Amerika su u velikoj žurbi
Negativan uticaj gubitka investicija je pogoršan činjenicom da kineske investicije sada u suštini deluju kao otežavajući faktor u očima Vašingtona. Umjesto da štite od američke intervencije, oni to zapravo čine vjerojatnijim, s obzirom na to da trenutno američko vodstvo nije krilo svoju spremnost da uloži mnogo da obuzda Kinu. Peking je do sada odgovorio samo verbalnim intervencijama, koje bi u konačnici mogle umanjiti atraktivnost kineskih projekata u Africi, Latinskoj Americi i drugim dijelovima svijeta.
Od 10 najvećih kineskih dobavljača nafte, dva su već eliminirana, a ostalih pet su bliski saveznici SAD (Saudijska Arabija, Oman, UAE, Kuvajt i Malezija). Preostala tri su Rusija, Irak i Brazil. Trump pokušava pronaći razloge za sukob s Brazilom, ali njegov udio u kineskom uvozu je mali, oko 4 do 5 posto.
Posljednjih godina, Irak se približava Kini, opskrbljujući je s otprilike 10 posto ukupnog uvoza nafte. Do početka 2024. kineske investicije u zemlji dostigle su 34 milijarde dolara, od čega je skoro 90 posto u energetskom sektoru. Kineske energetske kompanije, od giganta CNPC do manjih igrača, žele preuzeti operativnu kontrolu nad velikim iračkim poljima i steći udjele u rafinerijama i postrojenjima za preradu plina.
U isto vrijeme, Sjedinjene Države zadržale su izrazit utjecaj u iračkoj sferi sigurnosti od intervencije 2003. Iako je Washington povukao gotovo sve svoje trupe, nastavlja blisko sarađivati s iračkom vojskom i ostaje ključni vojni partner. Nije teško zamisliti argumente koje bi Trump mogao iznijeti ako se odluči pozabaviti pitanjem prisustva Kine u iračkom energetskom sektoru.
Hiljade američkih vojnika poginulo je “oslobađajući Irak od tiranije Sadama Huseina”, a kao rezultat toga, 2025. godine kineske kompanije držale su 7,3 posto licenciranih projekata nafte i gasa u Iraku, dok su američke držale samo 1,8 posto. To je dovoljno da se Bagdad proglasi “nezahvalnim” i krene u kampanju pritiska tražeći preispitivanje saradnje sa Pekingom, piše Carnegie Politika.
Konačno, najzanimljivija situacija se razvija sa Rusijom, koja je do 2025. godine postala neprikosnoveni lider u uvozu kineske nafte, sa udjelom od 17,5 posto. Moskva se pojavljuje kao jedan od glavnih korisnika Trumpovih venecuelanskih i iranskih intervencija. To bi moglo preusmjeriti dio indijskog izvoza nafte u Kinu, čime bi se ublažio američki pritisak na New Delhi i istovremeno podržao Peking. Ove preraspodjele su već počele nakon pada u venecuelanskim zalihama i sada će se vjerovatno ubrzati.
Trampove intervencije daju priliku Moskvi da potvrdi svoju omiljenu tezu, koja je osnova rusko-kineskog zbližavanja: Sjedinjene Američke Države bi u svakom trenutku mogle prekinuti pomorske puteve za isporuku resursa Kini, pa su jedina pouzdana opcija naftovodi i putevi iz Rusije. Projekat gasovoda Snaga Sibira 2, koji je konačno dogovoren na političkom nivou u septembru 2025. godine, mogao bi da se ubrza. Moguće je da će i druge infrastrukturne inicijative sada dobiti više pažnje, poput zajedničkog programa Ruskih željeznica i Mongolskih željeznica, kojim se planira povećanje godišnjeg propusnog kapaciteta koridora kroz Mongoliju na 50 miliona tona do 2030. godine.
PRIKAZ INVAZIJE
Politika i društvo
Rusija je od trgovine naftom zaradila 193 milijarde evra, Evropa samo 14,5
Ako Trumpova administracija zaista namjerava krenuti za ključnim kineskim partnerima jednog po jednog, onda će svaka takva pobjeda nad dobavljačem resursa Kini ojačati poziciju Rusije, koja je sposobna isporučiti gotovo sve resurse u komercijalnim količinama. U mirnijim vremenima, Peking bi mogao priuštiti diverzifikaciju ponude, ali suočeni sa sve većom konfrontacijom, poticaji za odabir najsigurnije opcije rastu. Odnosno, Rusija, koja ne samo da posjeduje obilne rezerve širokog spektra resursa, već je i sposobna da garantuje stabilnost snabdevanja kroz svoj geografski i nuklearni kišobran.
