Brojni sastanci sa zvaničnicima SAD-a u prethodnih nekoliko dana, kako pojedinačnim tako i zajedničkim, članice Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željke Cvijanović, v.d. predsjednice Republike Srpske Ane Trišić Babić i lidera SNSD Milorada Dodika nisu jedina mjera uspjeha ili neuspjeha politike Milorada Dodika i vlasti RS-a, jer se ona ne može mjeriti kroz njih, već i kroz najavljene i ostvarene ciljeve unazad nekoliko godina.
U procesu političke borbe u Federaciji BiH kreirale su se dvije suprotstavljene iluzije stvarnosti o onome što se zaista dešava i svaka od njih na određeni način odstupa od objektivne istine, u mjeri u kojoj je nju moguće u ovom trenutku procjeniti sa dostupnim informacija i događajima koje vidimo na terenu.
Atmosfera koja se kreira, prvenstveno u Federaciji BiH, o potpunoj dominaciji politike lidera SNSD-a ili potpunog neuspjeha nije zasnovana na činjenicama jer zanemaruje niz političkih poteza koje je Dodik povukao u posljednjih deset godina, a koji nisu u konačnici materijalizovani, već ih je, da bi spasio vlastitu političku poziciju, anulirao u procesu dogovora sa novom američkom administracijom kojim su mu ukinute sankcije, uključujući njemu najbližim saradnicima.
Toj atmosferi u najvećoj mjeri doprinijele su izjave predstavnika Trojke, naročito lidera NIP-a Elmedina Konakovića kojima je on najavljivao da će “bagerima” skloniti kadrove SNSD-a iz Vijeća ministara, a Dodika izolovati na međunarodnom i unutrašnjem planu. Takve izjave otvorile su prostor da se (ne)uspjeh Dodikove politike mjeri samo njegovim potpunim političkim porazom, a ne time u kojoj mjeri je ostvario nacionalne političke ciljeve.
S tim u vezi da bi razmotrili ovu temu potrebno je, bar djelimično, vratiti se nekoliko godina unazad.
Prvobitne sankcije
Inicijalno lider SNSD-a je američke sankcije “zaradio” 2017. godine zbog nepoštivanja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zabrani organizovanja referenduma na kojem su se građani RS-a izjasnili da podržavaju da se 9. januar obilježava i dalje slavi kao Dan Republike Srpske, uprkos odluci Ustavnog suda BiH kojom je osporen Zakon o praznicima RS-a, prvi put 2015. godine. Godinu dana kasnije NSRS je donijela Zakon o Danu Republike Srpske kojim je ponovo odredila 9. januar kao Dan Republike Srpske koji je opet Ustavni sud 2019. proglasio neustavnim. Vlasti RS-a nisu nakon toga donosile novi zakon kojim bi regulisale ovo pitanje.
U najkritičniju fazu sukoba sa državom Dodik je ušao u junu 2023. godine kada je Narodna skupština donijela Zakon o neprimjenjivanju Odluka Ustavnog suda BiH, koji je stupio na snagu njegovim potpisom ukaza u svojstvu tadašnjeg predsjednika RS-a. Sve je kulminiralo prvostepeno presudom Suda BiH 2025. godine kojom je lider SNSD-a osuđen na godinu dana zatvora i zabranu obavljanja izvršnih funkcija u vremenskom okviru od šest godina, a zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, djelo koje je prepoznato Krivičnim zakonom BiH izmjenjenim od Christiana Schmidta u julu 2023. godine.
Nakon toga, 2025. godine, Narodna skupština je donijela Izborni zakon RS, Zakon o neprimjenjivanju Zakona i zabrani djelovanje vanustavnih institucija BiH, Zakon o dopuni Krivičnog zakonika Republike Srpske i Zakon o visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske.
Cijela politička saga okončana je Dodikovim sporazumom sa Amerikancima kojim je Narodna skupština povukla sve spomenute zakone, a njegovim najbližnim saradnicima ukinute američke sankcije. Sporazum je također, u smislu odnosa sa SAD-om, izvukao Republiku Srpsku iz svojevrsne dugogodišnje političke i ekonomske izolacije, ali istovremeno nije značio, makar to još uvijek ne vidimo, povlačenje odluka koje je donio Schmidt, ukidanje Suda BiH niti njegovih odluka, niti ukidanje OHR-a.
Da li je Dodik apsolutni pobjednik?
S tim u vezi postavlja se pitanje da li je Dodik prvobitne američke sankcije, uvedene sad već daleke 2017. godine, zbog rušenja državnih institucija dobio zato što se prvenstveno vodio ličnim političkim ciljevima opstanka na vlasti u nadi da će godinu dana kasnije na parlamentarnim izborima 2018. godine ostvariti bolji rezultat i vratiti pozicije u Vijeću ministara ili zato da bi ostvario cilj potčinjavanja državnih institucija entitetskim. Odnosno, kako izmjeriti njegov (ne)uspjeh?
Ne postoji jednostavan odgovor na ovo pitanje jer politika je mješavina ličnih i kolektivnih interesa, te se oni neminovno preklapaju, gdje vlastiti politički uspjeh zavisi od uspjeha kolektivnih ili konkretno, nacionalnih interesa ili u krajnjem slučaju percepciji javnosti o tim uspjesima. Ako Dodikovu poziciju mjerimo samo ličnim političkim opstankom, činjenica da je on nakon svega još uvijek najbitnija politička figura u RS-u i činjenica je da SNSD i Dodik kao lider stranke, izašao iz izolacije ne ostavlja sumnju. Naročito ako njegov uspjeh mjerimo najavama predstavnika Trojke o potpuno političkoj marginalizaciji. Međutim, stvari nisu tako jednostavne kako se nekima čini.
Dodik nije ostvario trenutno dominantni kolektivni interes, ne na način i u mjeri u kojoj je to želio. U posljednjih deset godina ni jednu državnu instituciju nije ugasio niti njene ingerencije prebacio na nivo entiteta, da ne govorimo da danas ništa nije bliži secesiji nego što je to bio prije deset godina. Da stvar za njega bude gora, obavezao se Amerikancima i Trumpovoj administraciji da neće koristiti iste mehanizme rušenja državnih institucija kroz Narodnu skupštinu.
To mu je u najvećoj mjeri smanjilo manevarski prostor za djelovanje na unutrašnjem planu, a što se posljedično prenijelo i na izborni rezultat SNSD-ovog kandidata Siniše Karana na prijevremeni izborima za predsjednika Republike Srpske koji je izbornim manipulacijama ostvario slabašnu pobjedu, koju je Centralna izborna komisija (CIK) s razlogom osporila raspisivanjem ponovljenih izbora na 136 biračkih mjesta. Praktično, nije uspio građane Republike Srpske uvjeriti da je za nju bila korisna politika potpuno sukoba sa državom. On je i sam priznao još u martu prošle godine da ga Srbi ne slijede u mjeri u kojoj je on to očekivao.
Mala izlaznost nije, kako su to govorili SNSD-ovi kadrovi, bila rezultat nezadovoljstva glasača politikom međunarodnog faktora i OHR-a. Upravo suprotno, nerazumijevanja politike SNSD i vlasti RS-a koje su ih vodile u neizvjesnost sukoba iako RS ničim nije bila u stvarnosti ugrožena.
Argument, da je Dodik samo trgovao donešenim zakonima u NSRS da bi dobio korist za sebe i Republiku Srpsku je izuzetno slabašan, jer ono što je istrgovao je njegov lični opstanak, a u tom procesu nije dobio ni jednu koncesiju. To mu je nekada polazilo za rukom, kao naprimjer kad je otjerao strane sudije i tužioce iz pravosudnih struktura BiH. Ovoga puta se to nije desilo. Povinovanje Ustavnom sudu BiH, OHR-u i Sudu BiH u smislu prihvatanja presude njemu govori da on nije ostvario stratešku pobjedu, ali s obzirom na izlazak iz izolacije ličnu svakako jeste.
Ukoliko je Dodik pobjednik postoji jednostavan način da to pokaže, na način da u Narodnoj skupštini parlamentarna većina donese makar jedan zakon koji je ranije povukao. Naprimjer, vlasti u Republici Srpskoj bi mogle unilateralno donijeti Izborni zakon u Republici Srpskoj kojim bi Dodik mogao da se kandiduje na predstojećim oktobarskim izborima za predsjednika RS-a. Stvari su u tom smislu jednostavne.
Na kraju da se prisjetimo izjave Milorada Dodika iz septembra 2018. godine. On je tada kazao da će “drugi Trumpov mandat Republici Srpskoj donijeti nezavisnost”.
Trenutno se nalazimo u drugom Trumpovom mandatu u toku kojeg je Dodik, paradoksalno, povukao zakone koji RS potencijalno vode u nezavisnost. Praktično, vratio je sat u 2017. godinu, uoči prvih američkih sankcija. Ako sastanci u SAD-u predstavljaju Dodikovu pobjedu, potpuni zaokret Washingtona prema BiH, zašto su uopšte od njega tražili da povlači zakone?
Preuzeto sa: istraga.ba
