Ante Topić je zapravo Mirko Maratović, rođen 1897. godine, a prema navodima je 1920-ih organizirao krađu diptiha od slonovače iz zagrebačke katedrale, tvrdili su njegovi protivnici.
Obnova poznatog zagrebačkog muzeja je pri kraju, nakon 40 godina arhitekti vraćaju staru boju fasade, ona više nije siva. Muzej, otvoren 1987. godine, čuva 3.750 umjetnina koje su donirali Ante Topić Mimara i njegova supruga Wiltruda. O kontroverznoj ličnosti Mimari, koja je umrla šest meseci pre otvaranja muzeja, Ekspres je 2018. objavio ovaj tekst Branimira Lazarina.
Umjetnost vrijedi onoliko koliko budala plati, ponavljao je Mimar Ante Topić svojim kolegama, kustosima muzeja koji nosi njegovo ime.
To nam svedoči Lada Ratković Bukovčandirektor Muzeja Mimar, jedan od “dvanaest odabranih” kustosa koje je dobio 1979. Ante Topićna osnovu tendera na kojem je kao privilegovani član komisije “želeo da zna ko su ljudi kojima poverava svoju kolekciju”.
Povod za kraći razgovor sa direktoricom Muzeja Mimara je jubilarnog karaktera.
Jebena politika
Književnost i kultura
Pussy dim je pussy dim. Posebno među nama kulturnim Hrvatima
Povodom 120. godišnjice rođenja darodavca, od 7. travnja do 20. svibnja 2018. u Muzeju Mimara postavljene su dvije izložbe: “Odabrani radovi iz donacije Ante Topića Mimare Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU” i “Ante Topić de Mimara – donacija”.
Posebno je pogođen naslov “donacija kao sudbina”.
Lijepo definira Mimarinu ulogu kao „najvećeg donatora umjetnosti u našem narodu“, ali i delikatno (možda nehotice) dotiče šaroliku masu poluinformacija, insinuacija, kontradiktornih izvora i tračeva koja od početka prošlog stoljeća prati ime Ante Topića Mimare.
Ali prije nego što se prisjetimo prtljaga koji prati Mimarin profesionalni i privatni (kao da su razdvojivi?) identitet, zanima nas jednostavna činjenica „iz prve ruke“: kakav je čovjek bio Mimara, kojeg je direktorica muzeja upoznala u zrelim šezdesetim godinama.
“Ah, bio je autoritativan, ali na dobar način. Šarmantan, galantan, uvijek bi razgovarao s ljudima, povremeno ih počastio ručkom u bivšoj Zanatskoj kući na Mažuranićevom trgu. Kad bi došao iz Salzburga, uvijek bi nas doveo Mozartova lopta. Bio je omiljen, znao je da uspostavi ljudski odnos sa onima koji su mu se sviđali. Ali oni koji se nisu zaljubili u njega nisu imali šanse kod njega“, kaže naš sagovornik, koji je još nekoliko godina udaljen od penzije.
A bilo je to 17. jula 1987. godine kada je otvoren Muzej Mimar, bukvalno uz zvuke fanfara i truba.
Zbog toga je zgrada nekadašnje gimnazije na Ruzveltovom trgu broj 5 “preuređena za trajni smještaj 3.750 umjetnina koje je Ante Topić Mimara 65 godina sakupljao širom svijeta i darovao svom hrvatskom narodu”, istakao je u uvodnom govoru. Vladimir Pezopredsjednik Vijeća tog Muzeja u vrijeme njegovog osnivanja i ujedno zamjenik republičkog sekretara za prosvjetu i kulturu (ministar kulture u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj) Stipe Šuvara.
Već u jesen 1972. Ante Topić Mimara “po diskreciji s tadašnjim republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu Veselkom Velčićem postigao je dogovor o posudbi i javnom izlaganju svojih zbirki u Zagrebu”, opisuje Vlado Pezo, što citiramo iz kataloga objavljenog u povodu ove obljetničke izložbe.
Poznati glumac
Književnost i kultura
Alain Delon: Muka mi je od ere u kojoj živimo
U zrelim godinama domaćeg socijalizma, konačno je trebalo adekvatno zbrinuti ogroman fond Mimara. Kulturna politika je bila posvećena tome.
“Važnu ulogu u pokretanju pitanja restauracije Jezuitskog trga za potrebe Mimarine zbirke imao je Stipe Šuvar. Ali kada se vrlo brzo nakon uređenja shvatilo da su uslovi tamo neprihvatljivi, Šuvar se založio za rješenje kakvo danas imamo. Mimara je bio veoma razočaran kada je shvatio da prostor na Jezuitskom trgu, danas Klovićevi sudovinikako ne može zadovoljiti standarde. Pa on je bio svjetski čovjek, takva mu je bila kolekcija…“, objašnjava direktorka Muzeja Mimara.
“A Šuvar se odlično slagao sa Mimarom, čak i po rodnoj liniji”, dodaje sagovornik.
Bez sumnje, dva energična momka iz Dalmatinske zagore, mudri i preduzimljivi Vlaj, znali su da ključno pitanje infrastrukture treba što solidnije riješiti.
I bez velike brige, Mimara je krajem oktobra 1986. potpisao dopunski ugovor sa tadašnjim ministrom kulture Božom Gagrom, kako bi u ljeto 1987. godine realizovao službeno otvaranje Muzeja.
Nažalost, donator nije doživio otvaranje. Ante Topić umro je u Zagrebu 30. januara 1987. Iza njega je ostala supruga, povjesničarka umjetnosti: vrlo obrazovana i spretna gospođa Wiltrud Mersmann Topicbez čije stručne pomoći Mimarin suprug sigurno ne bi imao ozbiljnu pokrivenost u ozbiljnim kolekcionarskim krugovima.
Gospođa danas ima robusne devedesete, ali “uz prijateljicu koja je svuda prati jer živi u Salzburgu” – nedavno je prisustvovala otvaranju izložbe u Zagrebu.
Uspešne žene
Život
Frida Kalo se ‘okreće u grobu’ zbog nove Barbie lutke
No, pitanje identiteta ili tko je zapravo Ante Topić Mimara bio je desetljećima kao dosadna tračeva sjena – nikad dokazana.
Ispostavilo se da je Mimara – ko god on bio – bio lukav. Kao da je znao da u kapitalizmu od dvije tisuće neće raditi nikakva “fensi” dokumentarna forenzika u ime pravog identiteta u župnim i/ili općinskim maticama u njegovim rodnim Topićima u Dalmatinskoj zagori.
Nažalost, registri su uništeni, pitam se od kada. A osnovnu identitetsku dilemu svako može odgonetnuti već na škrtoj Wikipediji.
Dakle, radi li se o Anti Topiću, rođenom 7. aprila 1898. godine u malom mjestu Koruške na dalmatinskom kršu, sinu Šimun Topić Matutin i Jandra rođena Šolić, koji je već kao dječak posjetio Split, a posebno Solin, gdje je na Salonskim iskopavanjima “učio” od don Frane Bulića, koji je “prenio svoju strast prema antici”?
U toj verziji, Ante Topić je teško ranjen u bici kod Piave 1917. za vrijeme Prvog svjetskog rata, zbog čega je 1918. kao demobilizirani vojnik završio u Rimu. Tamo se u “Mancinijevom slikarskom ateljeu posvetio restauratorskoj umjetnosti: koja je označila početak njegovog kolekcionarskog puta”.
Citiramo, naime, zvaničnu verziju biografije koju koristi Muzej Mimara.
„Intenzivan život posvećen umetnosti, koju je razumeo do najdubljih dubina, nakon Rima nastavlja u Parizu i Berlinu, stvarajući u međuratnom periodu svoju sve respektabilniju kolekciju umetnosti sa kojom se susreće sa istaknutim stručnjacima; učestvovao je na aukcijama i posećivao najveće evropske trgovci antikvitetima. Početak Drugog svjetskog rata dočekao je Mimaru u Berlinu, iz kojeg se ubrzo povukao u gradić Lorrach u Oberrheinu, gdje je sakrio zbirku”.
Ubrzo je, međutim, postao “žrtva prokazivanja i opšteg nepovjerenja stranaca koji su tada vladali u Njemačkoj, zbog čega je proživio torturu u nacističkom zatvoru”.
Ali ubrzo izlazi iz zatvora, vraća se u Lorrach, a nakon rata nastavlja živjeti u Berlinu i Minhenu. Tamo radi – što je veoma važno za njegovu dalju sudbinu – kao “konsultant za restituciju otuđene imovine u Jugoslovenskoj vojnoj misiji u Minhenu”.
Zatim se „zbog političke situacije u Berlinu preselio u Antverpen, a početkom 1950-ih sa svojom kolekcijom našao se u Tangeru u Maroku“. Od 1963. godine živi u Salzburgu.
Ali ono najvažnije: “pogon i želju da svoju raskošnu kolekciju pokloni Hrvatskoj i njenom narodu 1948. godine ostvario je poklonivši je Strossmayerovoj galeriji HAZU u Zagrebu”: iako je ta donacija javnosti predstavljena tek 1967. A sada, kako se tačno “odigrala” donacija Mimarine zbirke, pod kojim uvjetima i pod kojim uvjetima i pod kojim uvjetima. politička zaštitanije teško pogoditi – ali svaka spekulacija je osuđena na najmanje dvije verzije.
Siniša Labrović
Književnost i kultura
“Crkva u Hrvata” je neprijatelj pokrštavanja
Osnovno identitetsko pitanje “slučaja Mimar”: je li Ante Topić ono što je bio i kako ga domaća javnost i službena politika danas prepoznaju; ili je u pitanju kolosalna prevara koja je uspjela falsificirati njegovu biografiju, a zatim ukrala i prevarila šarmantne “ozbiljne kolekcionarske krugove” – za koje još uvijek nema ozbiljnih dokaza?
Prema “antimarinističkoj” verziji, Ante Topić je zapravo Mirko Maratovićrođen 16. marta 1897. godine u Splitu, a 20-ih godina prošlog stoljeća “radio” je pod imenom “živi grof” (što, ne znamo, jer mu ne možemo pronaći ime), kada je prema navodima organizirao krađu “diptiha od slonovače iz zagrebačke katedrale”.
Nastavak na sledećoj stranici…
