IGOR Matanović, 23-godišnji napadač Freiburga rođen u Hamburgu, prije četiri godine donio je odluku koja je odjeknula u njemačkim i hrvatskim nogometnim krugovima. Nakon što je prošao mlađe uzraste njemačke reprezentacije, 2022. godine odlučio je promijeniti sportsko državljanstvo i zaigrati za Hrvatsku, zemlju porijekla svojih roditelja.
U razgovoru za njemački medij 11Freunde strijelac pobjedonosnog gola u prijateljskoj utakmici protiv Kolumbije otkrio je pozadinu te odluke, progovorivši o obiteljskoj priči koja ga je oblikovala, izazovima na početku karijere i osjećaju koji nosi hrvatski dres.
Obiteljska priča kao temelj svega
Matanović svoje roditelje naziva najvećim uzorima, ističući kako od njih i danas uči. “Moji roditelji su ratne izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Hrvati su koji su s obiteljima živjeli u Bosni. Morali su u mladosti proći kroz puno toga, zbog rata su kao tinejdžeri došli u Njemačku bez ičega, ne znajući jezik”, objašnjava Matanović.
“Sve što su njihove obitelji izgradile, od prijateljstava do imovine, nestalo je. Morali su krenuti od nule. “Imam ogromno poštovanje prema onome što su tada morali proći i zato mi danas mogu pomoći u mnogim situacijama.”
Ta iskustva, kaže, pomažu mu i u nogometu. “Čovjek bi pomislio da nakon toliko godina u nogometu više nema iznenađenja, ali uvijek se pojavi neka potpuno nova faza. Kad razgovaram s njima, osjetim dubinu iza njihovih riječi. U djetinjstvu su doživjeli stvari koje su meni danas nezamislive. Tko preživi tako nešto, može svojoj djeci prenijeti puno toga: izdržljivost, otpornost.”
Sjećanja na rat bila su neizbježan dio odrastanja. Jednom prilikom, obitelj je posjetila majčinu rodnu kuću u Bosni, nedaleko od Zagreba. “Kuća je bila potpuno uništena, jedva smo se probili kroz visoku travu i grmlje. Unutra smo pronašli majčin stari album sa sličicama, u njemu su još bile zalijepljene njezine fotografije Michaela Jacksona”, prisjeća se Matanović.
Majka mu je pričala kako je s prijateljicama kroz prozor škole brojala tenkove koji prolaze. “Bio sam jako mlad i nisam shvaćao težinu toga, ali te su mi slike ostale u sjećanju. Danas mi one osvještavaju što su moji roditelji proživjeli i da nije samo po sebi razumljivo što mogu slobodno izaći van, bez straha. Ta sloboda i sigurnost u Njemačkoj ogroman su dar.”
Njegovi roditelji upoznali su se u Njemačkoj i zajedno izgradili život. Otac danas radi u centru za zapošljavanje, pomažući ljudima u situacijama sličnima onoj u kojoj su se oni našli, dok majka radi kao prodavačica.
“Oni su, u pozitivnom smislu, pravi radnici. Omogućili su mojoj sestri i meni bezbrižan život”, kaže s ponosom. Očev hobi je glazba; kao talentirani klavijaturist ponekad radi kao DJ na vjenčanjima i rođendanima. “Kao što on mene podržava na terenu, tako sam ja njega podržavao na plesnom podiju”, kaže kroz smijeh.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Matanović ističe da im se odužuje koliko može. “Moji roditelji teško bi se pomirili s tim da odjednom nemaju što raditi, žele nastaviti raditi. Ali za mene je jasno da ih snažno financijski podržavam. To se podrazumijeva. Imaju ogroman udio u onome što danas radim i zarađujem.
Bez njih nikad ne bih uspio. Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko sam puta morao ići autobusom na trening. Mama me uvijek vozila, godinama je vodila svu logistiku, a otac mi je bio mentalna podrška.”
Od hamburških terena do Vukovara
Odrastao je u skromnim uvjetima u Hamburgu, gradu koji smatra svojim domom i u koji se planira vratiti nakon karijere. Nogomet je odmalena bio njegov jedini fokus. Svaku slobodnu minutu provodio je s loptom, često sam na igralištu. “Vozio bih bicikl do sportskog terena i pucao, sam sebi komentirajući: ‘Matanović! Malo pored!’, prisjeća se.
“Biti sam na terenu zna biti totalno naporno. Nema golmana, moraš sam ići po svaku loptu, pa se penjati preko ograde. Unatoč tome, uvijek sam se vraćao.”
Rano je primijećen i njegov talent, pa je već sa sedam godina zaigrao za St. Pauli. Prvi kontakt s Hrvatskim nogometnim savezom dogodio se na jednom turniru u Vukovaru, gradu simbolu hrvatskog otpora.
“Tamo su igrale hrvatske momčadi te selekcije Hrvata iz Njemačke, Austrije i ostatka Europe. Ja sam bio u momčadi njemačkih Hrvata”, objašnjava. Na tom turniru, na kojem su igrali i Franjo Ivanović i Gabriel Vidović, bio je zapažen te je uslijedio poziv u hrvatsku U14 reprezentaciju.
“Za mene je Hrvatska uvijek bila stvar srca. Bio je to sjajan osjećaj, ali istovremeno sam osjećao ogroman pritisak. Htio sam učiniti roditelje ponosnima. Otac je posebno putovao iz Hamburga u Crnu Goru da me gleda. Bio sam totalno ukočen i odigrao sam loše.” Nakon toga, kontakt s HNS-om je privremeno prekinut.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Između Njemačke i Hrvatske
Dvije godine kasnije, stigao je poziv Njemačkog nogometnog saveza (DFB) za U17 reprezentaciju. “Da budem iskren, da me tada htio i hrvatski savez, vjerojatno nikada ne bih završio u mlađim kategorijama njemačke reprezentacije”, priznaje Matanović.
Hrvatska je ponovno pokazala interes tek u uzrastu U19, nakon što njemačka reprezentacija pod vodstvom Hannesa Wolfa nije uspjela izboriti Europsko prvenstvo. “To je bilo vrlo gorko. Kad je postalo jasno da propuštamo turnir, Hrvatska se vrlo aktivno uključila.”
Presudan trenutak dogodio se u proljeće 2022. godine, kada ga je u Njemačkoj posjetio izbornik hrvatske A reprezentacije Zlatko Dalić. U to vrijeme, Matanović je bio rezerva u drugoligašu St. Pauliju, bez ijednog postignutog gola u sezoni.
“Bio je nevjerojatan osjećaj da takav čovjek pokaže interes. Hrvatska je bila aktualni viceprvak svijeta, a ja rezerva u drugoligašu. Brutalan osjećaj”, kaže Matanović. Dalićeva poruka bila je jasna: “Svakako te želimo.”
Odluka, kaže, nije bila teška. “Ono što je moje srce željelo, bilo je odmah jasno. Oduvijek mi je bio san nositi hrvatski dres. Istovremeno, bio sam vrlo zahvalan DFB-u i Njemačkoj, prvenstveno jer su moji roditelji ovdje dobili priliku za novi početak.
Igrati za Njemačku bila je velika čast.” Svoju odluku osobno je priopćio tadašnjem izborniku Wolfu i Toniju Di Salvu. “Nije bilo lako, jer sam znao da vijest za drugu stranu nije lijepa. Ali u nogometu se mora gledati sebe i donositi odluke s uvjerenjem.”
Realnost i srce presudili su u korist Hrvatske
Matanović smatra da DFB nije mogao učiniti više da ga zadrži. “Uvažavanje je apsolutno postojalo. U DFB-u sam upoznao sjajne trenere i ljude.” Prema njegovom mišljenju, odluke igrača s dvojnim državljanstvom ovise o više faktora.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
“S jedne strane, to je emocionalna stvar. S druge, savez ne može promijeniti razinu konkurencije u njemačkoj A reprezentaciji. U zemlji s 80 milijuna stanovnika, konkurencija je ogromna. U Hrvatskoj živi oko četiri milijuna ljudi. Objektivno je teže ući u njemačku A reprezentaciju. Mogu razumjeti profesionalce koji kažu: ‘Odlučujem se za drugu naciju jer tamo imam više šansi za igru.'”
Posjet Zlatka Dalića doživio je kao veliku čast, ali ne i kao presudan faktor. “Bilo mi je jasno da Hansi Flick neće doći kod drugoligaškog igrača koji malo igra i ne zabija. Jednako tako mi je bilo jasno da neću ići s Hrvatskom na Svjetsko prvenstvo. Važno je realno procijeniti sebe, a ja tada nisam zaslužio poziv u A reprezentaciju. Znao sam samo jedno: ako želim uspjeti u nekoj momčadi, onda je to Hrvatska.”
Ostvarenje sna u dresu Vatrenih
Nakon dvije godine u mladoj reprezentaciji, Matanović je prije dvije godine, 2024., debitirao za A selekciju u gostima protiv Portugala. “Četiri mjeseca prije toga još sam s KSC-om igrao u drugoj ligi, u Elversbergu pred 10.000 gledatelja. Odjednom sam stajao na terenu stadiona Benfice u Lisabonu pred 60.000 ljudi s Lukom Modrićem, Mateom Kovačićem i Cristianom Ronaldom.”
Posebno ga je dirnuo prvi susret s kapetanom. “Luka je heroj, dobitnik Zlatne lopte. Sreli smo se u hotelu, zagrlio me i oslovio imenom. Odmah sam poslao sliku tog zagrljaja u našu obiteljsku grupu, bio je to velik trenutak za sve nas.”
Slično iskustvo imao je i s Andrejem Kramarićem, koji mu je prišao na jednoj utakmici. “Bio je to ponosan trenutak, jer sam shvatio da takav veliki igrač zna moje ime.”
Ubrzo nakon debija, zabio je i svoj prvi gol za Vatrene, u Zagrebu protiv Škotske. “Bilo je ekstremno. Važan gol za 1:1, na asistenciju Ivana Perišića. I to baš u Zagrebu, gdje živi dio moje obitelji. Svi su bili na stadionu. Imao sam osjećaj da mogu nešto vratiti obitelji koja je toliko propatila. Trebalo mi je nekoliko noći da sve to zaista shvatim.”
O svojim šansama za nadolazeće Svjetsko prvenstvo kaže: “Trenutno mi u Freiburgu ide jako dobro. Zabijam, igram i u ritmu sam. Nadam se da ću biti tamo.”
Poduzetnički duh mladog nogometaša
Osim nogometa, Matanović ima i poduzetničku stranu. U rodnom Hamburgu otvorio je kao lokal koji prodaje popularne Acai zdjele. “Oduvijek mi je bio mali san imati vlastiti lokal u Hamburgu”, priznaje. Iako živi 750 kilometara dalje, posao vodi uz pomoć sestre.
“Kad sam u Hamburgu, svratim i drago mi je vidjeti tim. Važno mi je da se novi ljudi osjećaju ugodno, da se stvori mala obitelj. To preuzimam iz nogometa. Znam koliko je važno u novoj momčadi imati nekoga tko te vodi. Tada se možeš razvijati.”
Preuzeto sa: www.index.hr
