Piše: Alice Johnson, thebosniatimes.ba
Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da produži svoj ultimatum za Hormuški moreuz sa 48 sati na pet dana nije znak da je kriza iznenada stavljena pod kontrolu. To je znak da se prošlosedmična prijetnja ostvarila.
Bijela kuća je upozorila da bi iranske elektrane i energetski objekti mogli biti pogođeni ako se Hormuški moreuz ne ponovo otvori. Ali do ponedjeljka, Trump je pauzirao te napade nakon onoga što je nazvao “produktivnim” kontaktima, čak i dok je Iran negirao da se vode bilo kakvi razgovori. Reuters je također izvijestio da se pauza čini da se odnosi samo na energetska postrojenja, a ne na šire vojne ciljeve. To nije koherentna strategija. To je taktičko povlačenje od jednog posebno opasnog oblika eskalacije.
Granice vojnog pritiska i taktičko povlačenje
Najznačajniji detalj je zašto se Trump povukao. Reuters je također izvijestio da su arapske države Perzijskog zaljeva upozorile Washington da bi napadi na iransku energetsku infrastrukturu mogli izazvati ozbiljne odmazde protiv energetskih sredstava širom Zaljeva. Drugim riječima, prijetnja pogođenim elektranama nije obećavala kontrolu; prijetila je širim regionalnim slomom. To je važno jer mijenja način na koji bismo trebali shvatiti prvobitni ultimatum. To nije bio kredibilan plan za ponovno otvaranje Hormuza. To je bio način preusmjeravanja pritiska sa vojnog uskog grla na civilne sisteme. Kada vlada ne može brzo riješiti problem u vodi, počinje tražiti prednost na kopnu. Prečesto to znači da običan život postaje bojno polje.
Ta promjena bi trebala zabrinuti svakoga ko još uvijek vjeruje da strategija i suzdržanost pripadaju istoj rečenici. Hormuški moreuz ostaje uglavnom zatvoren, nafta je i dalje iznad 100 dolara, a zemlje poput Japana povlače rezerve jer poremećaji nisu završeni.
Petodnevno produženje: kupovina vremena, a ne rješenja
Petodnevno produženje nije ponovo otvorilo kanal. Kupilo je vrijeme na tržištima i možda vrijeme za posredovanje, ali nije promijenilo osnovnu činjenicu da SAD nisu pronašle izvodljiv način da prisile otvaranje moreuza bez rizika od šire eskalacije. Prijetnja civilnoj infrastrukturi može zvučati snažno na televiziji, ali ne pomiče mine, ne proširuje brodske rute niti stvara politički konsenzus tamo gdje ga nema.
Vojni problem ovdje je tvrdoglaviji nego što Trumpova retorika sugerira. Hormuz je jedna od najkritičnijih naftnih grla na svijetu, s oko 20 miliona barela sirove nafte i naftnih derivata dnevno koji će se kretati kroz njega 2025. godine, ili otprilike četvrtina globalne pomorske trgovine naftom. Postoji samo ograničen broj načina da se to zaobiđe. Ta geografija je razlog zašto su se čak i neki od saveznika Washingtona oduprli žurbi da ga “deblokiraju” pod Trumpovim usvjetima.
Rezerve saveznika, geografska realnost i humanitarni ulozi
Prema Reutersu, nekoliko saveznika nije bilo entuzijastično u pogledu pružanja vojne podrške, a neki su uslovljavali bilo kakvu ulogu deeskalacijom, a ne širenjem rata. Problem nije nedostatak prijetnji; problem je u tome što prijetnje ne rješavaju geografiju.
Ovdje je također nemoguće ignorisati pravnu opasnost. Međunarodno humanitarno pravo zabranjuje napadanje ili onesposobljavanje objekata neophodnih za opstanak civilnog stanovništva. Taj princip je važan svugdje, ali ima posebnu težinu u Zaljevu, gdje struja i desalinizacija nisu luksuz. Oni su dio načina na koji milioni ljudi dobijaju vodu i održavaju funkcionisanje bolnica, domova i javnog života.
Lideri EU su prošle sedmice prepoznali opasnost kada su pozvali na moratorij na udare na energetske i vodne objekte na Bliskom istoku. Taj poziv nije bio diplomatsko odlikovanje. To je bilo priznanje da se ovaj rat približava napadima čije se civilne posljedice ne mogu zanemariti kao kolateral.
Trumpovi branioci će tvrditi da je prijetnja uspjela jer je stvorila diplomatski prostor. Možda. Ali čak i ta tvrdnja izgleda slaba. Iran je javno negirao postojanje direktnih pregovora, a Reuters je izvijestio da je Teheran učvrstio svoju pregovaračku poziciju i da zahtijeva mnogo više nego što Washington izgleda spreman prihvatiti. Ako je tako, petodnevna pauza je manje proboj nego obrazac čekanja. Možda će stabilizirati tržišta na nekoliko sati i omogućiti posrednicima da šalju poruke, ali ne rješava centralno pitanje. Blef protiv energetske infrastrukture nije isto što i pomorsko rješenje. To je pokušaj kompenzacije strateške frustracije podizanjem civilnih uloga.
Pomak prema civilnim ciljevima i erozija strategije
To je ono što ovu epizodu čini većom od jednog roka. Prava priča nije samo da je Trump promijenio 48 sati na pet dana. To je da je logika rata skrenula s puta. Pritisak više nije ograničen na brodove, rakete i pomorske patrole. Gura se prema van, prema mrežama, pumpama, lukama i postrojenjima za desalinizaciju, kao da civilna ranjivost može uspjeti tamo gdje je vojna prisila zastala. To je poznati obrazac u modernim ratovima.
Kada lideri ne mogu ostvariti rezultat koji su obećali, oni ne povlače uvijek napore. Ponekad proširuju bol dok se nešto ne slomi. Opasnost sada je da ono što se prvo slomi neće biti blokada. To će biti linija koja razdvaja rat od namjernog uništavanja života civilnog stanovništva.
Da je Trumpova administracija ozbiljna u namjeri da ponovo otvori Hormuški prolaz, ulagala bi svoj politički kapital u deeskalaciju, koalicijsku diplomatiju i realnu procjenu onoga što sila može, a šta ne može učiniti u uskom, miniranom i jako izloženom plovnom putu. Umjesto toga, koketirala je s idejom pretvaranja energetskih i eventualno vodovodnih sistema u pregovaračke adute, a zatim se povukla tek nakon što su saveznici iz Perzijskog zaljeva upozorili da bi troškovi mogli izmaknuti kontroli. To nije snaga; to je priznanje da je prvobitni pristup propao. A kada rat počne oslanjajući se na infrastrukturu koja je civilima potrebna za život, to je obično znak ne da je pobjeda blizu, već da strategija ističe.
(TBT)
The post LOGIKA RATA SKRENULA S PUTA Johnson: Kada strategija propadne, civilna infrastruktura postaje meta appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
