Kandidatura Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda nije samo još jedna stranačka odluka. Ona je politički test, i to u više slojeva. Test za Demokratsku frontu, koja nakon Komšića traži nastavak svog modela. Test za Narod i pravdu, koja želi biti prepoznata kao ozbiljna “građanska” opcija, ali i kao dio vlasti koja mora paziti šta govori. Test za HDZ, kojem ova kandidatura u startu smeta jer ruši priču o monopolu nad “legitimnim predstavljanjem”. I na kraju, test za nas kao društvo: možemo li uopće razgovarati o diskriminaciji i Ustavu bez da svaku temu pretvorimo u obračun tabora.
NiP je reagirao žestoko. U suštini kažu: Kovačević i DF manipulišu diskriminacijom, jer je čovjek pred međunarodnim institucijama nastupao kao simbol borbe protiv etničko-teritorijalne diskriminacije, a sada se kandidira kao “Hrvat”. Dodaju i tvrdnju da je Kovačević “grubo slagao”, jer se ranije izjašnjavao kao Hrvat, ima hrvatski pasoš i slično. Iz toga izvlače zaključak da DF “radi sve da do otklanjanja diskriminacije nikada ne dođe” i da ova kandidatura samo pomaže onima koji negiraju diskriminaciju i guraju treći entitet.
To je ozbiljna optužnica. Ali da bi se razumjelo koliko tu ima istine, treba razbiti priču na tri pitanja: je li kandidatura pravno ispravna, je li politički dosljedna i šta NiP ovom reakcijom stvarno pokušava postići.
1) Je li Kovačevićeva kandidatura pravno ispravna?
U postojećem sistemu, jeste. I tu nema velike filozofije.
Bosna i Hercegovina ima model u kojem se članovi Predsjedništva biraju kroz etničko-teritorijalni okvir. U Federaciji se bira bošnjački i hrvatski član, u RS-u srpski član. Sistem traži da kandidat uđe u jednu od tih “kolona”. Ne nudi normalnu opciju: “kandidiram se kao građanin, na cijeloj teritoriji, bez etničke etikete”.
Zato, ako se Kovačević kandidira kao Hrvat iz Federacije i ispuni formalne uslove koje provjerava CIK, kandidatura je u pravnom smislu moguća. NiP može misliti da je to politički problem, ali pravo mu to ne zabranjuje samo zato što im se ne sviđa.
Drugim riječima, NiP ovdje ne ruši kandidaturu pravom, nego pokušava da je sruši moralom i politikom.
2) Je li kandidatura politički dosljedna ili je manipulacija?
Ovdje dolazimo do stvarne dileme.
Kovačević je postao javno prepoznatljiv kroz priču o diskriminaciji. Bio je lice jedne ideje: da je sistem nepravedan prema ljudima koji ne žele da se izjašnjavaju kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat, i da je sam ustroj izbora u Predsjedništvo problem. Ta ideja je realna. Diskriminacija u BiH je realna. Postoje ljudi koji su građani ove zemlje, a sistem ih tretira kao drugorazredne kad dođu do najviših pozicija.
I onda isti čovjek sada ulazi u sistem kao “Hrvat”. Na papiru, to izgleda kao kontradikcija. NiP tu vidi laž i manipulaciju. DF bi rekao: to je prkos, demonstracija apsurda. Kao, natjerali ste me da biram etiketu, evo vam etiketa.
Oba čitanja su moguća, ali ni jedno ne oslobađa odgovornosti.
Ako je ovo prkos, onda prkos ima cijenu. Prkos može biti principijelan, ali može i pomoći pogrešnoj strani, ako je izveden u pogrešnom trenutku i na pogrešan način. A ako je ovo taktička igra, onda je problem još veći: jer se tada diskriminacija pretvara u alat za kampanju, a ne u cilj politike.
Najopasniji dio je to što se ova kandidatura, htjeli mi to ili ne, odmah prevodi na teren stare priče: “ko bira hrvatskog člana”, “ko je legitiman”, “ko je lažni Hrvat”, “ko je bošnjački projekt”. Dakle, umjesto da se priča o građanskim pravima i diskriminaciji podigne na viši nivo, vraća se u rovove etničkog nadmetanja.
U tom smislu, NiP ima jednu tačnu poentu: ova kandidatura može dati argument onima koji već godinama govore da je priča o diskriminaciji samo politički trik. Ali NiP prešućuje nešto jednako važno: taj argument se daje i onda kada se o diskriminaciji govori, a ništa se ozbiljno ne radi da se sistem mijenja. A NiP je dio vlasti, dio pregovaračkih stolova i dio političke arhitekture koja je do sada pokazala da joj je lakše govoriti o principima nego ih provesti.
3) Je li Konaković “kukavica”?
Nazvati Konakovića kukavicom je više navijačka etiketa nego analiza.
NiP nije šutio. Napali su kandidaturu direktno. Konaković se čak i javno narugao kandidaturi. To nije ponašanje nekoga ko se boji reći stav.
Problem s Konakovićem nije kukavičluk, nego politička kalkulacija. On je ministar vanjskih poslova. Mora voditi računa o međunarodnim signalima, o partnerima, o tome kako zvuči u ambasadama i kancelarijama. U takvom položaju, on često bira ton koji je “prihvatljiv” i “umiven”, ali zna biti oštar kada osjeti da mu to donosi domaće poene. To nije kukavičluk, to je kombinacija funkcije i političkog instinkta.
Pravo pitanje je drugo: zašto Konaković i NiP ovu temu koriste da se obračunaju s DF-om, umjesto da ponude jasan, provediv plan kako ukloniti diskriminaciju? Ako je Kovačević “manipulator”, šta je NiP-ova alternativa? Koji su koraci, koji rokovi, koji pregovarački okvir, koje crvene linije?
Bez toga, sve ostaje na nivou moraliziranja. A moraliziranje je najjeftinija politika u BiH.
4) Je li Konaković “HDZ-ov čovjek”?
Ovo je ozbiljna optužba i ne treba je izgovarati kao činjenicu bez dokaza. Ali se može reći nešto drugo, i to je politički precizno: u ovom slučaju, NiP-ova reakcija ide u korist HDZ-ovog narativa.
HDZ godinama insistira na priči da su “građanski projekti” zapravo bošnjačke manipulacije. Oni tvrde da se Hrvatima bira “njihov” član, da se njihov identitet zloupotrebljava, i da je sve to dokaz da BiH ne može funkcionirati bez dodatnog etničkog učvršćivanja. NiP sada praktično preuzima dio te argumentacije, samo iz drugog ugla: kažu da DF manipulira identitetom i time pomaže onima koji traže treći entitet.
To je paradoks. U pokušaju da napadnu DF, NiP se retorički približava HDZ-ovom okviru. I tu nastaje problem povjerenja: kada se u Sarajevu govori jezikom koji HDZ već godinama koristi protiv Sarajeva, prirodno je da dio javnosti posumnja u motive.
Da li je Konaković “HDZ-ov čovjek”? To ne možemo tvrditi kao činjenicu. Ali možemo reći da NiP ovom reakcijom pravi političku uslugu HDZ-u, jer slabi DF-ov model, a istovremeno ne nudi jasnu, operativnu građansku reformu koja bi srušila temelj HDZ-ove priče.
5) Ko ovdje zapravo manipuliše diskriminacijom?
Iskreno, svi pomalo.
- DF koristi kandidaturu kao politički simbol i kao nastavak Komšićevog modela. To može biti legitimno u izbornom smislu, ali je vrlo rizično za širu ideju reforme.
- NiP koristi princip diskriminacije da udari konkurenta, ali bez jasnog plana kako da se diskriminacija stvarno ukloni.
- HDZ koristi svaku ovakvu krizu da učvrsti monopol nad “legitimnim predstavljanjem”.
- A RS uglavnom stoji sa strane, zadovoljna što Federacija opet ulazi u konflikt, jer svaki konflikt u Federaciji jača pregovaračku poziciju Banje Luke.
Najveći gubitnik je država BiH, i to je patriotski ugao koji moramo čuvati. Jer ova zemlja neće preživjeti kao normalna država ako joj se svaka tema, pa i diskriminacija, pretvara u međusobno etiketiranje: “lažni građani”, “lažni patrioti”, “HDZ-ovi ljudi”, “bošnjački projekti”.
6) Šta bi bio probosanski, odgovoran okvir
Ako je NiP iskren, onda ne može ostati na saopćenju. Mora reći vrlo konkretno:
- Da li prihvata princip da svaki građanin ima pravo da se kandidira bez etničke etikete.
- Koji model reforme predlažu: i kako da se zaštite i građanski i kolektivni principi bez cementiranja monopola.
- Da li su spremni politički platiti cijenu te reforme, ili je to samo priča za saopćenja.
- Kako planiraju izgraditi unutrašnji konsenzus u Federaciji, umjesto da svaka tema završi u sukobu bošnjačkih i hrvatskih politika.
A DF, ako želi tvrditi da je Kovačević kandidat principa, mora objasniti jednu jednostavnu stvar: da li je to kandidatura za pobjedu ili kandidatura za poruku. Ako je poruka, kakav je plan poslije poruke? Ako je pobjeda, kako će se voditi kampanja da se ne svede na rovove etničke legitimnosti?
Zaključak
Kovačevićeva kandidatura je formalno moguća, politički rizična i simbolički eksplozivna. Konaković nije nužno kukavica, ali jeste političar koji često bira taktiku umjesto jasnog plana. I ne, nema dokaza da je “HDZ-ov čovjek”, ali postoji realnost da NiP-ova reakcija u ovom slučaju pomaže HDZ-ovom narativu i dodatno slabi front za ozbiljnu reformu.
Najveći problem nije to ko je “lažni”, nego to što se u BiH već godinama gubimo u etiketama, dok diskriminacija ostaje, institucije slabe, a država se troši u unutrašnjim ratovima riječi.
Ako neko stvarno želi pravedniji sistem, mora prestati koristiti diskriminaciju kao batinu protiv političkog rivala i početi je tretirati kao državni problem koji se rješava planom, pregovorima i hrabrošću da se uđe u reformu do kraja. Bez toga, i Kovačević i NiP i svi mi ostajemo u istoj priči: puno buke, malo promjene.
