Sinoć je na zidu Ambasade Bosne i Hercegovine u Podgorici nepoznati neko, zapravo niko, zahvalio Ratku Mladiću na Srebrenici. Da sažmemo: nakon što su otjerali Turke, sad tjeraju „poturice“. Trenutak kada je svaki gadluk postao normalan, tako da niko više i ne okrene glavu put njega, došao je polako: mic po mic, recimo to tako. Jedna, pa dvije, pa trideset i tri televizijske emisije u kojima se veliča četništvo; jedan pa drugi pa treći spomenik četnicima; malo po malo pa ukupno puno novinskih tekstova koji relativizuju klanje… I dođeš do toga da Mladić na Ambasadi BiH posve normalana pojava. Jeste: neko iz vlasti će grafit ritualno osuditi. I to je sve. Idemo dalje. Ima to kod Pekića, u „Kako upokojiti vampira“. Nauk da nema malih kompromisa. U jednom trenutku, zato što ti se učini da je tako lakše, da je tako čak i mudro, odlučiš se za kompromisis – ama mali, sitniji od miša. Da bi se kasnije ustanovilo da je kompromis bio kao grudva snijega što kotrlja se niz padinu: sve veći i veći. Na kraju se ispostavi da si baš zbog onog prvog, malog-maleckog kompromisa osuđen na strijeljanje. Svaki kompromis koji napraviš sa fašistima završiće tako što će te oni tući po ulicama – prije nego pređu na klanje.
Luda je mudrost mudrih, oni koji misle da će u svojim poslovima sa četnicima biti gornji. Neko će saopštiti da je autor genocidli-natpisa, zapravo, Đukanovićev DPS. A da ja ovim tekstom raspirujem nacionalnu mržnju u Crnoj Gori. Jer izmišljam fašizam tamo gdje ga ima, gdje je očit. Svašta može biti: i da četnički vojvoda Crnu Goru vodi u Evropu, dok diplomate Kvinte aplaudiraju njegovoj toleranciji; i da crnogorski Bošnjaci i Albanci golim prsima brane vladu, kao da je vode Alija i Ibrahim Rugova, a ne ljudi koje je na vlast doveo Amfilohije, kada je imena budućih ministara u manastiru Ostrog izdiktirao Dritanu Abazoviću; i da ljudi iz Islamske zajednice Crne Gore drže skupove o toleranciji sa popom Gojkom Perovićem i sličnim likovima – sa Gojkom koji u nekad komunističkoj „Pobjedi“ udarnički radi na revitalizaciji četništva. Sve, velim, može biti – ali jedno ne.
Velikosrpski nacionalizam bez mržnje prema muslimanima – e to ne može.
A ne može jer Velike Srbije nema bez genocida nad Bošnjacima, koji žive na teritorijama koje velikosrpski nacionalizam vidi kao svoje. Iz tog razloga je beogradska politika dva puta u XX vijeku izvršila genocid u Bosni. Za genocid je potreban veliki stroj, koji troši mnogo goriva. Mržnja je gorivo. Antibošnjački/antiislamski narativ, koji je zbog trenutnih, taktičkih interesa Beograda nakratko prikriven u crnogorskoj mainstream politici (no ipak s vremena na vrijeme eksplodira, kao u slučaju nedavne “istrage Turaka” u Podgorici), u Crnoj je Gori nešto drugačiji nego u Srbiji i RS-u. Antiislamski narativ je vremenom postao prepleten sa anticrnogorskim. U tom narativu, krivica Crnogoraca, kao i Bošnjaka, nije rasna, jer i jedni i drugi su, tvrdi se, “srpskog roda”. Njihov grijeh je izdaja i prevjera: napuštanje jednog, “izvornog srpskog” identiteta i prihvatanje drugog.
Narativ ide ovako: Crna Gora je srpska zemlja. U njoj žive Srbi. Dio tih Srba izvršio je izdaju time što su prihvatili islam i postali Bošnjaci. Drugi dio crnogorskih Srba je, kaže dalje rečeni narativ, izvršio izdaju time što je, uz pomoć komunista, formirao crnogorsku naciju.
Crnogorci su, kaže dalje narativ, izdali tradiciju i vlastite pretke. Oni su, tvrdi se, izdali i Njegoša. U Crnoj Gori, u kojoj je Njegošev “Gorski vijenac” svojevrsna sveta knjiga, vjerovatno uticajnija čak i od Biblije, optužba “Izdali ste Njegoša” ima snagu optužbe “Izdali ste Hrista”. Crnogorci su, kaže dalje optužni narativ, baš kao i Bošnjaci, ne samo izdajnici nacije, nego i izdajnici vjere: oni su, tvrdi se, izdali pravoslavlje. Uočimo, međutim, bitnu razliku: beogradska politika “crnogorsko pitanje” nastoji riješiti asimilacijom, dok je bošnjačko, kako sam već rekao, već dva puta pokušala riješiti genocidom. Tokom nedavne “istrage Turaka” u Podgorici, od strane progonitelja čuli su se pozivi da se Srbi i Crnogorci ujedine protiv zajedničkog neprijatelja – islamske prijetnje. To nas podsjeća na važnu činjenicu: u Crnoj Gori, islam je istinsko Drugo. Moj stav je drugačiji. I prilično usamljen.
Ja mislim ovako. Koncept predsjednika parlamenta Andrije Mandića o „povratku njegoševskoj Crnoj Gori“ je ne samo antiislamski, nego i anticrnogorski i, što je najvažnije, anticivilizacijski. On podrazumijeva povratak na stanje u kojem je islam u Crnoj Gori strano tijelo, koje treba odstraniti. Ideja o „čistoj, izvornoj kulturi“ je praktični poziv na asimilaciju i etničko čišćenje. Ta ideja podrazumijeva da postoji nešto što „prlja“ izvornu kulturu. Prljavo je da se čisti. Međutim: ne postoji čista kultura, niti nulto, „prirodno“ stanje kulture i identiteta. Ono što je u jednom trenutku strani uticaj, u sljedećem je integralni dio našeg identiteta. To je razlika između plemena i civilizacije. Kada poziva na povratak „njegoševske“ Crne Gore, Mandić dobro zna da poziva na stanje odbrane od islama i na Crnu Goru kao vojnu utvrdu pod punom borbenom gotovošću. Islam u Crnoj Gori nije nikakvo strano tijelo, koje će nekad biti tolerisano a nekad napadnuto. Ne: islam je, nakon svih ovih vjekova od prvobitno traumatičnog susreta Crne Gore sa njim, sastavni dio crnogorskog identiteta. Islam je značajno obogatio crnogorsku kulturu – na milion i jedan način.
Operacija „odstranjenja“ islama iz identitetskog tijela Crne Gore može biti samo nasilna – oni koji maštaju o tome morali bi to znati. Ako Crna Gora doista misli biti multikulturalna, to podrazumijeva melting pot vjerskih i nacionalnih tradicija. Ono što danas u Crnoj Gori imamo je njemački koncept Leitkultur, dominantne kulture, kojoj se došljaci imaju prilagoditi.m Ali crnogorski muslimani nisu došljaci. Nego su svoji na svome. A vrijeme kada su se oni morali prilagođavati jednom zauvijek mora ostati iza nas.
Vrlo je jednostavno, dragi moji: sva prava svima. Ne prava manjini onda kad to odluči većina, kako joj se ćefne. Nego sva prava svima, uvijek. Ako je Crna Gora doista građanska, onda u njoj nema manjine i većine. Ima samo građana. Koji su po svemu jednaki. Iz istih razloga zbog kojih istinski građanski koncept podržavam u Crnoj Gori, isto činim i u Bosni. Što mi fina gradska raja, kako vidim, nikad neće oprostiti. Za šta me, da upotrijebim fini hrvatski izraz, zabolje nježnik.
Preuzeto sa: istraga.ba
