Jergović: Jugoslavija je svima bila omiljena

Iako je predstava delovala opasnije od romana i veo je skinut sa alegorije, tako da je svima koji su videli “Prokletu avliju” bilo jasno o čemu i o kome je reč, ništa se nije dogodilo. Glasovi čuvara revolucije i ideoloških sveštenika nisu se čuli. Recenzije novina bile su vrlo pozitivne, kako u zagrebačkim tako iu beogradskim novinama, a povrijeđen je samo direktor. Ali ne zato što mu predstava nije bila dobra, već zato što mu se nije dopadala u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, gde je radio od proleća 1957. i iz kojeg će, posle sukoba sa nezasitnim sujetama, sledeće sezone otići u Atelje 202. Više puta je potvrđeno da se ideološke racije i čistke ne mogu unaprijed predvidjeti, pa je i njihov izostanak nepredvidiv. Tada, i nikad više, Ivo Andrić igrao je ulogu hrvatske i jugoslovenske pozorišne zvezde. Našao se u Krležinoj koži, i to mu se nije svidjelo.

Nekoliko mjeseci kasnije, Ivo Andrić i Milica Babić venčavaju se takozvanim građanskim obredom, u opštini Gornji grad. U stan na uglu Duge ulice i Krvavog mosta uselila se i Miličina majka koju on zove baka. Mladoženja ima šezdeset šest, mlada četrdeset devet. Neko ga, u šali ili ozbiljno, pita da li će se venčati u crkvi. A u čijoj crkvi, njegovoj ili njenoj? Takva pitanja su mu posebno neugodna, jer u njima prepoznaje istu uskogrudost koju oduvijek poznaje iz Bosne. Prvo je mislio da toga u Beogradu nema, pa se razočarao. Tada je mislio da toga u Zagrebu nema, a sada se i tu razočarao. Razlika je samo u načinima na koje se ista osobina, karakteristična za svaki naš svet, pokazuje na različitim mestima. U Bosni, što ljudi imaju više srama, to su agresivniji. U Beogradu, sa lakoćom i srdačnošću, tako da čovek sa strane pogrešno pomisli da je u pitanju šala, o nečemu što je suprotno svakoj uskogrudosti. I u Zagrebu se ista osobina izražava kroz izuzetnu ljubaznost, ili kao pitanje koje postavlja upitniku slobodu da odgovori na bilo koji odgovor. Sva tri svijeta kroz koja je Andrić prošao podjednako su, u svojoj uskogrudosti, spremni da opravdaju zlo koje će oni ili neko njihov učiniti drugome. I svako od njih pronađe formu za svoju uskogrudost koja će neozbiljnu ili potpuno površnu osobu, ili stranca-putopisca, navesti da u njihovoj uskogrudosti vidi nešto kobno suprotno. Recimo, velikodušnost, gostoljubivost, spremnost da se razume drugi, koje nema nigde.

I to je razlog, smatra Andrić, da svaki naš narod i u ratu i u miru ima svoje zagovornike među strancima. Oni koji su jednom ili dvaput posjetili naš kraj, ili su naše ljude sreli negdje u inostranstvu, a onda svu svoju vjeru i nadu daju onima koje su prvi put sreli, ili sa kojima su bili najbliži prijatelji. Svaki put to iskoriste najgori u našem narodu: šovinisti, ratni izdajnici, neprijatelji Jugoslavije, šverceri skrivenih nacionalnih osjećaja, koji ove dobronamjerne i površne, ali suštinski širokogrudne strance uspijevaju iskoristiti za svoje interese. To je posebno izraženo u našim sredinama raštrkanim po Evropi i svijetu, koje su iznikle iz zlog sjemena nakon rata, kada su, bježeći od odgovornosti za počinjene zločine, iz zemlje pristizali svi oni pomagači okupatora i borci iz raznih vojnih formacija, koji su se krvavih ruku uhvatili i potom sa tim krvavim rukama krenuli da unište jednu jugoslovensku faraju. Mnogi dobronamjerni, pametni i požrtvovni, a često i vrlo utjecajni stranci, čiji su civilizacijski, općeljudski, pa i politički stavovi inače potpuno suprotni njihovim, često bi stali iza njih, vjerovali u njihove dobre namjere i ispravnost. Kako divni ljudi, rekao je Andrić, koji su srcem, mudrošću i djelima znali podržati najgore ustaške nikole u Njemačkoj, Austriji, Americi i Argentini! Nisu znali ništa o njima, ali su lako vjerovali u njihovu otvorenost i širokogrudnost. Bili su još više, a još bolji, istaknutiji u svojim sredinama, nastavio je, na suprotnoj strani podržavali su četničke, rojalističke, nedićeve elemente, jer su bili još šarmantniji, direktniji, srdačniji i vedriji. A onda su oni koji tako podržavaju Hrvate vidjeli u Srbima najgori ljudski otpad i vječne osvajače i tlačitelje svega hrvatskog. Kako su oni koji podržavaju Srbe u Hrvatima videli samo najkrvožednije i najodanije saveznike Hitlera iz Drugog svetskog rata. Govoreći o Srbima i Hrvatima, ovi obrazovani i kulturni ljudi, zastupajući stavove onih u koje su se slijepo zaljubili, pretvorili su se u zvijeri. Ali čim bi razgovor skrenuo na nešto drugo, ili čim bi se našli daleko od Srba i Hrvata, opet bi bili prijatelji. I nije im palo na pamet da su pali kao žrtve našeg zavičajnog karaktera i mentaliteta. Naše narode, rekao je Andrić, ne čine različite kulturološke razlike, različiti jezici, nacionalni epovi, različiti državnici i pisci, nisu različiti po Geteu i Bajronu, ali se razlikuju po karakteru i mentalitetu, koji onda daju formu njihove uskogrudosti i nepodnošljive duhovne i emocionalne tvrdoglavosti.

To je govorio Ivo Andrić, pomalo ohrabren uspjehom Stupicine drame, a možda i činjenicom da prvi put u životu nije bio sam.

1970. godine, u izuzetno neizvjesnoj izbornoj borbi u Kongresu, socijalista je izabran za predsjednika Čilea. Salvador Allende. U zemlji koja je bila temeljito opljačkana, a svo bogatstvo je bilo u rukama sumnjivih korporacija i kompanija – uglavnom pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e – Allende je došao na vlast najavljujući nacionalizaciju industrije i kolektivizaciju privrede. Allende je imao ljude na svojoj strani. Protiv toga su bili desničari i konzervativci, kao i cijelo pravosuđe. Plašili su se socijalističke revolucije i gubitka ekonomskih, a potom i građanskih sloboda. Tri godine kasnije, CIA će, pod dirigentskom palicom Karajanova Henry Kissingerpotaknuti vojni udar i dovesti fašističku vojnu huntu na vlast Augusto Pinochetkoja će u narednih sedamnaest godina, uz kontinuiranu podršku Sjedinjenih Država i njenih evropskih saveznika, suspendovati i građanska prava i ekonomske slobode.

Ali za to još ima vremena, tek je 1971. godina, jesen je, početak oktobra, a mi čekamo vesti iz Stokholma: ko će biti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost? Procedura je tajna, pa će se tek nekoliko stvari znati o okolnostima rada Švedske akademije pola veka kasnije. Ali čak i ovo znanje će biti krajnje nepouzdano.

Postoji, međutim, uvjerenje da je favorit za nagradu 1971. veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. U nekim prilikama, Švedska akademija je sklona velikim političkim gestovima. Kada bi nagradila komunistu i Allendeovog pristalicu Nerudu, Akademija bi godinama stekla zasluge u zemljama Trećeg svijeta, u Latinskoj Americi, u Istočnoj Evropi, a možda i u Sovjetskom Savezu, nakon što je prošle godine nagrađen antikomunistički disident, pisac čija dostignuća nisu estetska već etička i politička. Aleksandar Solženjicin. Njemačka se, s druge strane, pominje kao kandidat Heinrich BöllAmerikanci su željeli svog poznatog romanopisca Saul Bellow. Odjednom pariske i londonske novine pišu o Krležinom starom liblingu, iz djedovih dana 1942. godine, čiji naslov “Historia universal de la infamia” nije zaboravio do danas, iako od njega više ništa nije čitano, niti je, koliko zna, išta prevedeno na naš jezik.

Kako se Jugoslavija razvijala i rasla izvan sovjetskog bloka i uticaja, bila je voljena na Zapadu, posebno u onim lijevo-liberalnim, pa čak i konzervativnim krugovima koji su se borili protiv Sovjeta i Kineza tokom Hladnog rata, ali im se nije sviđalo da ih svrstavaju u antikomunističke krstaše. Osim toga, ova njena izolirana pozicija učinila ju je u očima drugih većom i važnijom nego što je zaista bila. Sve to nije bilo beznačajno ni ranih sedamdesetih kada je u pitanju Nobelova nagrada za književnost, posebno u godini kada se dodeljivanjem nagrade autoru „Arhipelaga Gulag“ više politizovalo i politički opredelilo nego ikada ranije.

Pitanje književnog kanona uvijek je političko pitanje i ogledalo društvenog stanja i uređenja. U slobodnom društvu, pismeni – što znači načitani! – građani, gde u svim novinama postoje ozbiljne rubrike sa književnom kritikom, kanon je najbliži estetskom idealu. U neslobodnom društvu, bez parlamentarne ili bilo kakve demokratije, u kojoj vlada jedna stranka i jedan čovjek, književni kanon je uvijek kompromis između ideologije i estetike. Početkom sedamdesetih godina ovaj kompromis u Jugoslaviji dodatno je zakomplikovao odnos između dva najbrojnija jugoslovenska naroda i njihove dve matične republike.

Hrvatska je manja, ali bogatija. Njeni građani su frustrirani činjenicom da za manje slobode i demokratije moraju izdvajati više novca od onih u Srbiji, koja, po mišljenju Hrvata, ima više slobode i demokratije. Najistaknutiji hrvatski književnik je Ivo Andrić, nekadašnji pristaša unitarne Jugoslavije i predstavnik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu, koji se 1941. iznenada vraća u Zagreb i tako se vraća svom hrvatskom porijeklu i jeziku. On je najistaknutiji srpski pisac Miroslav Krležakomunistički disident, omiljeni pisac maršala Tita – koji je, prema hrvatskom mišljenju, 1945. spasio živote i njemu i njegovoj supruzi, Srpkinji iz Hrvatske, i koji je, nema sumnje, kasnije spasio njegove knjige od zabrane. Krležin izražen antidogmatizam, koji će, na primjer, dovesti do toga da on posredno podržava nakon 1954. Milovan Đilas, a na tragu Đilasovog obračuna sa drugovima iz članka u Novoj misli “Anatomija morala” napisao je roman “Grule pomorandže”. Iako nikada nigde nije pomenuo Đilasa i iako u romanu nema mesta, lika ili imena u kome bi se on prepoznao, ta knjiga je samo radikalnija, stilski oblikovana i inspirisana duhom genijalnog izraza “Anatomija morala”. Istovremeno, Krleža je, kao i Đilas, fasciniran tračevima, samo što ih uzdiže do neslućenih romanesknih visina i do književnog ostvarenja koje će direktno uticati na savremenu evropsku književnost i kulturu, i na sudbinu komunizma, dok je Đilas ostao na nivou pamfleta. Završiće u višegodišnjem zatvoru, tokom zime će mu Tito oduzeti električnu grijalicu, a Krleža će steći svjetsku slavu i ugled među Srbima.