Bosanski pisac Derviš Sušić više puta u svojim knjigama opisuje obrvu, podignutu ili u pokretu, kao znak iskazivanja moći i samopouzdanja. „… svaki Kudelj ima po jednog Besimbega čija se obrva pita“ (Nevakat); „… pa mi obrvama naredi…“ (Pobune). U Parergonu navodi da bi u nekim kriznim trenucima jedna podignuta begovska obrva govorila više od galame i rasprave mnoštva.
Sjetio sam se tih i takvih obrva sinoć, otprilike oko 100. minute utakmice Bosne i Hercegovine protiv Italije, gledajući Esmira Bajraktarevića kako obrvom i prkosnim licem velikom Gennaru Gattusu, selektoru italijanske reprezentacije, pokazuje da ga se ne boji.
Jer ne podleći pritisku očigledne provokacije naoko moćnijeg, suzdržati se od štetne reakcije i suvišnog poteza – iskaz je moći koliko su i sinoćni stalni, često nedostojanstveni italijanski pokušaji provociranja iskaz nemoći.
Jedan pokret obrvom Esmira Bajraktarevića rekao je mnogo više nego sve rezolucije, izjave, saopćenja i spomenici kojima posljednjih godina pokušavamo svijetu, time i sebi, reći ko smo i šta mislimo o drugima. Pobijedili smo i pobjeđivali u mnogo težim bitkama i nadahnuće pobjedničkog naslijeđa moramo otključati.
Sport i sportske pobjede, dakako, nisu život. Sportski uspjesi i neuspjesi reprezentacija, koje reprezentuju ili predstavljaju jednu zajednicu, odražavaju se i na kolektivno raspoloženje. Međutim, i uspjesi i neuspjesi jedne reprezentacije su, između ostalog, i odraz kolektivnih raspoloženja društava koje predstavljaju.
Energija kruži u oba smjera: koliko igrače može osokoliti skandiranje sa tribina, toliko i mi na tribinama ili pred ekranima osjećamo polet ili nemoć. Koliko igrače nose njihova lična i kolektivna iskustva ratnih, izbjegličkih i drugih iskustava, toliko i mi kroz njihove nastupe artikuliramo elemente svoga identiteta.
Hrabrost, smirenost, pa i jedan fini prkos, koji gledamo na licima Alajbegovića, Bajraktarevića, Tabakovića i Tahirovića dok odlučno pucaju penale jednom od najboljih golmana svijeta – koji se sinoć ponajviše od svih Italijana ponašao nedolično i prgavo, nervozno, iz straha i nemoći – svjedoče o jednoj energiji koja, prvenstveno, kola našom najpopularnijom sportskom ekipom.
Ko je odgledao jedno prvenstvo ili jednu sezonu Lige prvaka naučio je i u želucu i u grlu osjetio strah i teret penala. Brutalan je to trenutak individualnog, isključivo individualnog čina koji određuje kolektivnu posljedicu. Strah koji mnogi od nas pred ekranima ili na stadionu jesu osjećali, kod ovih mladića nije bio primjetan. Da li ga je bilo – to znaju samo oni; na kraju se ne broji ko se plašio, nego ko nije dopustio strahu da ovlada njegovim ponašanjem.
Odlazak na Svjetsko prvenstvo 2014. bio je, ponajviše, zasluga jedne odlične generacije i jednog staloženog trenera koji je dobio sasvim dobru ekipu i unaprijedio je.
Odlazak na ovo Svjetsko prvenstvo rezultat je snažne dobre energije, samopouzdanja, borbe i uvjerenja da je hrabrost – kao htijenje da se prepreka ne izbjegava, nego da se s njome suočimo cijelim bićem – temelj mogućnosti uspjeha.
Energija, dakle, kola u više smjerova. Koliko se sinoćnja energija s Bilinog Polja prenijela na kolektiv svjedoči ne samo cjelonoćno slavlje nego i nezatomljiva radost kojom jutros zračimo, neispavani u svojim svakodnevnim životima, svjesni, svakako, da jedno prvenstvo nije prekretnica niti resetiranje svih naših nedaća i izazova.
Mladi igrači, uglavnom iznikli iz prognaničkih porodica diljem Zapada, predvođeni jedinstvenim izdankom poslijeratne Bosne i Hercegovine, neprikosnovenim Edinom Džekom, kao da nisu – i nadam se da nisu – nikada čitali naše svekolike stručnjake i javne nestručnjake, ljude gubitničkog duha koji sve svoje misli počinju uvjerenjem da smo najgori i da „ovo nigdje nema“.
Defetizam, gubitnička, luzerska svijest koja se decenijama nastoji usaditi i kultivirati u ovom narodu možda je zahvatila javne elite, medijske, političke, činovničke. Ali ona nije zahvatila – narod.
Ovaj je narod bolji od svoje elite. I u sebi ima snagu kojom može na penale dobiti Italiju. I time se svi trebamo voditi kada nas neko uvjerava da nešto objektivno dokučivo, na šta imamo pravo, ne smijemo ili ne možemo ni pokušati.
Preuzeto sa: istraga.ba
