Jedan od najboljih igrača s područja Juge pričao je na talijanskom. Nisam ga razumio

ROĐEN je u Göteborgu, igrao je za reprezentaciju Makedonije, ima albanske i bosanske korijene, a obožava Hrvatsku. On je Leonard Zuta (33), lijevi bek Slaven Belupa. Domaća javnost poznaje ga kao prvotimca i omiljenog igrača u sastavu Rijeke, koja je pod Matjažem Kekom osvojila HNL (2017.) i dvaput Hrvatski kup (2017. i 2019.).

Karijeru je započeo u švedskom Häckenu. Od 2015. do 2019. nastupao je za Rijeku, zatim je jednu sezonu proveo u turskom Konyasporu, nakratko opet nosio dres Häckena, pa igrao za talijanski Lecce, norvešku Vålerengu i švedsku Brommapojkarnu.

U Hrvatsku se vratio 2024. godine. Potpisao je za Šibenik, s kojim je proživio tešku sezonu obilježenu borbom za ostanak i financijskim problemima. Na kraju su ispali iz HNL-a, a Zuta je pronašao treći hrvatski klub – Slaven Belupo.

Leonard Zuta u Indexovu Intervjuu tjedna

U Indexovu Intervjuu tjedna govorio je o aktualnoj sezoni, u kojoj je postao važan igrač koprivničkog kluba, s 18 nastupa i dva gola. Govorio je o fantastičnom pogotku koji je zabio Vukovaru, borbi za treće mjesto HNL-a i treneru Mariju Gregurini.

Vratio se i u prošlost te otkrio kako je njegova obitelj uopće završila u Švedskoj, što njemu i švedskoj javnosti znači Zlatan Ibrahimović te zašto mu je Hrvatska toliko draga. U nizu sjajnih igrača s kojima je dijelio riječku svlačionicu istaknuo je Anasa Sharbinija i ispričao priču o prvom treningu na Kvarneru pod Kekom.

Dotaknuli smo se razlika između Hrvata i Skandinavaca, reprezentativnih utakmica i dvoboja sa Španjolskom i Italijom, a na kraju i Gorana Pandeva, najboljeg makedonskog nogometaša u povijesti za kojeg Zuta kaže da je i jedan od najboljih na području bivše Jugoslavije.

Krenimo s aktualnostima. Fantastičan gol postigli ste prije desetak dana protiv Vukovara (2:2) u 23. kolu HNL-a. Činilo se da ćete ubaciti ili probijati, ali odlučili ste se na udarac.

Vidio sam da imam prostora i mislio sam da će me netko pokušati blokirati. Kut je bio otvoren i pogodio sam. Bio je to jedan od najljepših golova u mojoj karijeri. Bilo je teško pogoditi s te strane, i to lijevom nogom. Lopta je morala ići ravno, što se i dogodilo, te se odbila od stative u mrežu.

Došli ste u Slaven Belupo na ljeto 2025. i postali prvotimac. Kakva je bila dosadašnja sezona koprivničkog kluba?

Osobno, osjećam se jako dobro. Aklimatizirao sam se, svi su mi pomogli u tome. Olakšavajuće je što imam iskustvo igranja u HNL-u jer sam nastupao za Rijeku i Šibenik. Što se tiče momčadi, igramo vrlo dobro. Da smo imali malo više sreće, osvojili bismo više bodova. No, u nogometu možeš biti i bolji od suparnika, pa svejedno izgubiti. Na kraju sezone ćemo vidjeti koju smo poziciju zaslužili.

Što mislite o Koprivnici kao gradu?

Grad je OK. U kojem sam god klubu igrao, volio sam živjeti malo izvan grada, a ne u samom centru. Volim mir i tišinu. Koprivnica je malena i zbog toga savršena, sve mi je blizu. No, jako volim biti uz more.

Mario Gregurina je najmlađi trener u HNL-u, svega pet godina stariji od vas.

Trener ima autoritet, svi ga poštuju. Posjeduje veliko iskustvo iz hrvatskog nogometa, u kojem je odigrao puno utakmica. Nisam igrao protiv njega, ali jesam protiv Vedrana Purića i Mateasa Delića, koji su sada članovi stožera. Trener uvijek donosi pametne odluke nakon analize suparnika, ali također dobro radi na motivaciji.

Brojni nogometaši ne vole duge i detaljne taktičke analize. Vi?

Ne volim preduge analize, a u Slavenu one to ni nisu. Primjerice, u Norveškoj sam imao trenera koji je radio detaljne analize. Podijelio bi igrače u manje grupe: braniče, veznjake i napadače.

Dobro je napraviti analizu odmah nakon utakmice, ali ne sviđa mi se ako je kontinuirano previše toga tijekom tjedna. Najbolje nakon utakmice, kada je sve još vruće. Moramo se fokusirati na idućeg suparnika jer ono što se dogodilo u prošlom susretu ne možemo promijeniti.

Slaven Belupo vam je treći hrvatski klub. S obzirom na to da ste rođeni u Göteborgu, a korijeni su vam makedonski, albanski i bosanski, otkud takva poveznica s Hrvatskom i što vam ona znači? Na Instagramu vam u opisu stoje dvije zemlje: Švedska i Hrvatska.

Hrvatska mi je drugi dom nakon godina koje sam proveo u trima klubovima. Uostalom, s Rijekom sam imao jako uspješne godine. U tome je tajna povezanosti. Jako volim ovu zemlju, prekrasna je sa svojim morem i rijekama. Volim šetati i provoditi vrijeme u prirodi.

Možete li zamisliti da jednoga dana, nakon igračke karijere, živite u Hrvatskoj?

Počeo sam razmišljati o tome. Možda bih par mjeseci mogao provoditi u Švedskoj, a par u Hrvatskoj, ovisno o vremenu.

Rođeni ste u Göteborgu, a igrali ste za Sjevernu Makedoniju. Kako je vaša obitelj završila u Švedskoj?

Moj je djed bio Albanac iz Makedonije, a baka je bila iz Bosanskog Broda. Preselili su se u Švedsku kada su ondje bili potrebni radnici za pokretanje industrije. Otac, koji dakle ima bosanskohercegovačke i albanske korijene, ali je iz Makedonije, tada je imao četiri mjeseca. Zbog toga sam mogao igrati za Makedoniju.

Kako je bilo devedesetih odrastati u Göteborgu, odnosno Švedskoj?

Stalno smo bili vani. Nije bilo kao danas, kada postoje društvene mreže. Igrali smo se vani tijekom odmora u školi, a kada bismo došli kući, opet bih okupio prijatelje i družili smo se. I tako dok sunce ne bi zašlo. Sve se to jako promijenilo s novim generacijama. Danas svi stalno drže mobitele u rukama.

Usporedite Göteborg kada ste bili mladi s današnjim gradom.

Praktički nisam bio kod kuće 11 godine, ne računajući kratak povratak u Häcken. Igrao sam u Stockholmu, ali on je udaljen pet sati vožnje. Puno se toga izgradilo i grad sada ima četiri prvoligaša, dok su u moje vrijeme bila dva. To podrazumijeva jaka rivalstva i derbije. Grad raste jer se svi više ljudi doseljava, svi žele živjeti u centru.

Kako ste počeli igrati nogomet?

Pozvali su me prijatelji koji su već igrali, imao sam sedam-osam godina. Bio je to mali klub, danas više ni ne postoji. Sve je to bila zabava, bilo je važno uživati u nogometu. Potpuno drugačije vrijeme.

Kakav je osjećaj bio biti na terenu s deset godina, a kakav je danas kada imate 33 godine?

Danas je to posao. Svakodnevno moram biti 100 posto fokusiran, pripremam se i vježbam prije i nakon utakmice te pazim na tijelo, osobito kako starim.

Stvara li sve to pritisak?

Danas, kada sam stariji, puno više uživam u nogometu jer znam da ga neću zauvijek igrati. Kao i u životu, postoje usponi i padovi. Trudim se razmišljati pozitivno. Mnogi igrači ne uživaju u trenutku, o čemu više razmišljam posljednjih godina i zbog toga sam sretniji.

Hokej je jako popularan u Švedskoj. Jeste li ga igrali i volite li ga gledati?

Jako ga volim gledati, ali nisam ga igrao. Klizao sam par puta s prijateljima, ali sam zaboravio. Volim pratiti NHL, osobito kada je play-off, kao i Zimske olimpijske igre s obzirom na to da Švedska ima jaku momčad.

Volim hokej, težak je to sport. Kada netko padne nakon duela, odmah ustaje. U nogometu, kada te netko takne, pokušavaš izboriti prekršaj.

Padate li vi kada trebate ili ostajete na nogama dok god možete?

Nikad nisam bio igrač koji lako pada kako bih prevario suca. Kada razmislim, vjerojatno bi bilo bolje da sam češće padao, ali u nogometu u Skandinaviji trebaš doživjeti ozbiljan start da bi dobio prekršaj.

Vaša priča ima sličnosti s onom Zlatana Ibrahimovića, koji je također s Balkana otišao u Švedsku. Jeste li se ikad upoznali? Što vi mislite o njemu, a kako ga Šveđani vide?

Fotografirao sam se s njim kada sam imao otprilike deset, a moj brat osam godina. Zlatan je tada bio u Ajaxu. Meni je on puno značio. Pratio sam njegovu karijeru, borio se kako bi bio uspješan. Zbog toga što je poseban, u Švedskoj imate ljude koji ga obožavaju i one koji ga osobito ne cijene.

Ja ga vidim u dobrom svjetlu. Često se šali, što ljudi ne shvaćaju i okreću se protiv njega. Jako je bitna figura u Švedskoj, otvorio je brojna vrata švedskim igračima. O njemu mogu reći samo dobre stvari.

Dok je Ibrahimović iznimno otvoren i izravan, vi ste, dojam je, povučeniji. Ne objavljujete često na društvenim mrežama, a nisam pronašao ni puno vaših intervjua.

Drugačiji sam i mirniji. Ne volim biti glasan, takva mi je osobnost. Svi smo drugačiji, netko snagu izvlači iz toga što se ističe, dok sam ja tiši i trudim se biti maksimalno profesionalan – kako u nogometu, tako i u ostalim sferama života.

Je li vam takav pristup u nogometnoj karijeri donio više dobroga ili lošega?

Rekao bih da mi je donio više dobroga. Zna se da ću uvijek dati 100 posto, biti profesionalan i pomoći ekipi.

Prvi klub bio vam je BK Häcken, za koji ste upisali 89 nastupa, jedan gol i osam asistencija te osvojili švedski kup 2016. Kako je bilo ondje?

Tada sam bio jako mlad. Godinama sam čekao priliku u prvoj postavi. Kada sam se probijao, uz mene se borio još jedan igrač. Na kraju sam ja dobio ugovor, a on je morao potražiti novi klub. Bilo je to teško okruženje u kojem, trenirajući sa starijim i iskusnijim igračima, brzo odrastaš.

Iako vas hrvatska javnost poznaje kao važnog igrača sjajne Rijeke pod Matjažom Kekom, je li trofej s Häckenom, vašim matičnim klubom, ipak emotivno nešto posebno?

Nije, jer nisam bio s njima do kraja kada su osvojili Kup, već sam otišao u Rijeku nakon četvrtfinala ili polufinala. Trofeji s Rijekom su puno emotivniji i bliskiji mome srcu.

U Hrvatskoj je nogomet sport broj 1. Najviše se prati, najveći broj djece ga trenira, svi žele biti novi Luka Modrić. Tko ste vi željeli postati kada ste bili mladi i tko su danas sportski uzori u Švedskoj?

Zlatan je bio jedan od njih. Također, volio sam švedskog golmana u hokeju, Henrika Lundqvista, koji sada više ne brani. Pratio sam ga u New York Rangersima, koji su mi zbog njega postali omiljena ekipa.

Danas bi to mogao biti stolnotenisač Truls Möregårdh, koji je osvojio broncu na Olimpijskim igrama. Što se tiče nogometa, Viktor Gyökeres iz Arsenala i Alexander Isak iz Liverpoola, a Victor Lindelöf prije njih.

Djeca koja u Hrvatskoj igraju u većim lokalnim klubovima često budu popularnija u društvu, a takvu priču prodaju i holivudski filmovi s američkim sportovima. Jeste li vi uživali popularnost kao mladi nogometaš u Göteborgu?

Ne baš, skandinavski mentalitet nije takav. Poštuju te, ali nisi zvijezda. Osim toga, Häcken tada nije bio tako velik klub, tek je proteklih godina ostvario velike rezultate u prvenstvu, Kupu i europskim natjecanjima.

Možda češće prepoznaju one koji igraju u popularnijim klubovima poput GAIS-a ili IFK Göteborga, koji imaju više navijača, ali i dalje nisu superzvijezde. Mentalitet je jednostavno takav.

Kako je 2015. došlo do vašeg transfera u Rijeku?

U lipnju 2015. jedan hrvatski agent gledao je utakmicu Slovačka – Makedonija, moju prvu za reprezentaciju. Nazvao me je dva-tri tjedna prije kraja prijelaznog roka i rekao da bi me Rijeka htjela dovesti ako prodaju Marina Leovca u PAOK. S obzirom na to da su dani prolazili, mislio sam da na ljeto neće doći do transfera, već možda na zimu.

Međutim, prodali su Leovca tri dana prije kraja prijelaznog roka. Agent me nazvao i morali smo brzo dogovoriti posao. Uz to sam s reprezentacijom putovao na utakmice s Luksemburgom i Španjolskom u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. Prvo sam sletio u Rijeku i potpisao ugovor, a zatim otišao u Makedoniju.

Je li stresno kada mijenjate klubove?

Transfer u Rijeku je bio stresan jer se odvijao u završnici prijelaznog roka. Inače ne bih rekao da je stresno. Naravno, nikad ne znaš što će se dogoditi. Jednog dana je sve riješeno, drugog ništa od posla, a trećeg treba napraviti korekcije. To je život nogometaša.

Pratite li medijske glasine?

Češće sam ih pratio kada sam bio mlađi ili kada me, primjerice, zanimao dolazak Mesuta Özila u Arsenal. S obzirom na to da navijam za Arsenal, htio sam znati što se točno događa i hoće li doći.

Je li vas što iznenadilo po dolasku u Hrvatsku?

Mentalitet je drugačiji, trebalo mi je vremena da se priviknem. Nakon pet i pol godina u Rijeci, Šibeniku i Slavenu, Hrvatska mi je postala drugi dom. Razumijem hrvatski jezik, ali teško mi ga je govoriti. Dakako, na terenu sve razumijem.

S Rijekom ste bili prvak Hrvatske (2017.) te ste osvojili dva Hrvatska kupa (2017. i 2019.). Što je ta Rijeka imala da je bila tako uspješna?

Bila je to moćna momčad. Dobro smo igrali, poštovali smo se i borili jedni za druge, znali smo što moramo raditi na terenu. Bili smo skromni i naporno smo radili te nismo poletjeli nakon pobjeda. Kek je sjajan trener, tada je stvorio odličnu atmosferu. Jako mi se sviđa kao trener i znam da me poštovao.

Matej Mitrović, Marko Lešković, Marin Leovac, Ivan Tomečak, Stefan Ristovski, Ivan Močinić, Josip Radošević, Filip Bradarić, Josip Mišić, Anas Sharbini, Mario Gavranović, Marin Tomasov, Alexander Gorgon, Franko Andrijašević, Heber… Teško je pobrojiti sve igrače koji su tih godina bili u Rijeci. Tko vas je najviše impresionirao?

Bilo je puno odličnih igrača, ali najviše mi se svidio Sharbini. Bio je najtalentiraniji igrač s kojim sam igrao u HNL-u.

Često se smatra kako Sharbini nije u potpunostt ispunio potencijal.

Mnogo faktora utječe na to, ponekad se jednostavno dogodi. Bio je odličan igrač, vidio sam u njemu ogroman potencijal. Sa svojim vještinama mogao je igrati u najvećim klubovima.

Možete li se prisjetiti zabavne anegdote iz svlačionice Rijeke?

Jedan od suigrača imao je smiješnu odjeću. Šalili smo se s njime, a Marko Vešović je premjestio njegovu robu i stavio je, kao, na prodaju. Majicu, hudicu, smiješne hlače… Kad se vratio, svi smo se smijali i uživali i nitko se nije uvrijedio. Život nogometaša može biti jako zabavan, a Vešović je zabavan i odličan igrač.

Na više mjesta pročitao sam da se vas u šampionskoj Rijeci opisuje kao ljubimca navijača i iznimno požrtvovnog igrača. Slažete li se?

Da, jako su me voljeli, kao što sam ja volio Rijeku, grad, navijače. Ljubav sam osjetio kada sam kao igrač Šibenika došao na gostovanje u Rijeku. Nisam očekivao da će skandirati moje ime, ipak sam u tom trenutku bio suparnik. Suigrači u Šibeniku nisu znali što sam ostvario s Rijekom, pa su pitali zašto navijači uzvikuju moje ime.

Navijači su prepoznavali mene, kao i sve suigrače na ulici. Bili su to prijateljski susreti, uvijek su nas podržavali neovisno o tome jesmo li pobijedili ili izgubili. Uvijek sam spreman dati autogram ili napraviti fotografiju jer se sjećam što su mi, kada sam bio dječak, predstavljali stariji igrači Häckena.

Matjaž Kek je u Hrvatskoj iznimno cijenjen, poznat kao vrlo strog trener. Ispričajte nam najbolju priču s njim.

Potpuni profesionalac, ima njemački, skandinavski mentalitet. Kada sam došao u Rijeku, vidio sam kako na svakom treningu traži 100 posto od igrača, čak i u običnim vježbama dodavanja. “Fokus, fokus”, vikao je. To pomaže mladim igračima jer jednostavno nekad na treningu nisi potpuno koncentriran zbog drugih događaja u životu.

No, smatram da moramo biti fokusirani dva-tri sata dnevno na treningu. Ako ljudi na poslovima mogu biti osam sati, možemo i mi kao profesionalni nogometaši odraditi par sati. Kek radi upravo na tome.

Priča je sljedeća. Radili smo vježbu dodavanja, a on je vikao: “Fokusirajte se! Idemo lijevom, idemo desnom.” Tada ništa nisam razumio, ali danas shvaćam koliko je to važno jer ono što radiš na treningu, radit ćeš i na utakmici.

Je li teško non-stop biti na 100 posto kada vam se ujedno u životu pojavljuju razni problemi?

Naravno. Svi smo mi ljudi, nismo roboti, imamo emocije. No, ako si potpuno koncentriran na nogomet, bit će ti lakše nositi se sa svime ostalim, sve ono izvan nogometa neće te ometati tijekom treninga.

U Konyasporu ste proveli jednu sezonu (2019./2020.), zatim se na par mjeseci vratili u Häcken, pa otišli u Lecce, s kojim ste igrali Serie B.

Raskinuo sam ugovor s Konyasporom u vrijeme korone, a Häcken me želio vratiti. Potpisali smo kratkoročni ugovor te smo se dogovorili da ću otići ako se što ponudi kako bih oživio karijeru. Time smo si obostrano pomogli. Nakon što sam odigrao tri dobra mjeseca u Häckenu, došla je ponuda Leccea. Prihvatio sam tu avanturu jer sam oduvijek želio igrati u Italiji.

Kako vam je bilo u Lecceu? U jednoj sezoni upisali ste 24 nastupa.

Puno smo radili na taktici. Sjećam se treninga na kojem smo radili na suradnji između braniča i dvojice zadnjih veznih. Pomoćni trener driblao je između nas. Na primjer, kada bi vodio loptu lijevom nogom, mi smo se morali postaviti u skladu s time.

Bilo je puno specifičnih zadataka s kojima se dotad nisam susreo. U Italiji se dodatno radi na taktici, što sam ja uvijek volio. Napredovao sam u svakom klubu u kojem sam bio.

Od 2021. do 2024. igrali ste za norvešku Vålerengu (62 nastupa) i švedsku Brommapojkarnu (10 nastupa).

Vålerenga je jedan od najvećih norveških klubova. Kada sam došao, cilj je bio osvojiti trofej nakon puno godina. Brojni klubovi, veliki u svojim zemljama, ponekad jednostavno ne mogu do trofeja.

Igrali ste u Švedskoj, Hrvatskoj, Turskoj, Italiji i Norveškoj. Gdje je život bio najljepši i zašto?

U Hrvatskoj, mojem drugom domu. Sviđa mi se Koprivnica, ali volim gradove uz more, poput Rijeke i Šibenika.

U dresu Šibenika upisali ste 28 nastupa. Bila je to teška sezona u kojoj je klub završio na posljednjem mjestu, pa je izbačen u četvrtu ligu. Osim rezultatskih, bilo je i financijskih problema s isplaćivanjem plaća. Kako ste to proživjeli?

Imali smo jaku grupu predvođenu Ivanom Santinijem, s kojim sam postao dobar prijatelj te smo i dalje u kontaktu. Odlična osoba i igrač. Kao kapetan velike karijere imao je pozitivan utjecaj na svlačionicu. Borili smo se čak i kad plaće nisu dolazile.

Sjećam se kako smo prije utakmice igrali mali nogomet, pa par dana kasnije pobijedili Osijek 4:1. Sjajna priča koja pokazuje što se može napraviti kada se zajednički bori za cilj.

Kako je došlo do toga da ste umjesto klupskog treninga organizirali mali nogomet?

Nismo htjeli trenirati zbog turbulentnog perioda u klubu. Unajmili smo teren i uživali u nogometu, kao da smo ponovno imali deset godina.

Kakva je razlika između ljudi u Švedskoj i Hrvatskoj?

Šveđani su mirniji. Možda biste pomislili da su hladni, ali otvore se kada ih bolje upoznate. U Hrvatskoj su ljudi direktniji i više prijateljski nastrojeni.

Uzevši u obzir hladnoću i malo sunčanih sati, je li ponekad zamorno živjeti u skandinavskim zemljama?

Može biti tijekom zime, da. Sunce rano zalazi, a na sjeveru Norveške gotovo ga ni ne vidiš zimi. Zato bih, kao što ste me pitali, nakon karijere mogao dio godine živjeti u Švedskoj, a dio u Hrvatskoj.

Kako ste birali klubove tijekom karijere?

Želio sam se dobro osjećati u klubu i zemlju te imati mogućnost napretka. Naravno, važno je razmišljati i o financijama, odnosno životu nakon nogometa. Karijera je kratka i želim iz nje izvući sve što mogu. Vjerujem da tako razmišlja većina nogometaša.

Sjećate li se svoje reakcije kada ste dobili poziv u reprezentaciju Makedonije?

Bio je to jako lijep osjećaj. Igrati za reprezentaciju je poseban doživljaj. Rijetko se okupimo i u kratkom periodu moramo napraviti rezultat. Volio bih ponovno igrati, ali dugo nisam dobio poziv. Ako se otvori prilika, prihvatio bih je. Međutim, dugo se nitko nije javio.

Upisali ste 15 nastupa za reprezentaciju. Igrali ste prijateljske utakmice i kvalifikacije za Svjetsko i Europsko prvenstvo, a ističu se tri: dvije protiv Španjolske i jedna protiv Italije. U njima ste, primjerice, igrali protiv Davida Silve, Diega Coste, Isca, Sergija Ramosa, Danija Carvajala, Andresa Inieste, Alvara Morate…

Kada tako dobri igrači žele nešto učiniti, rade to u nevjerojatno brzini i onda ih je teško zaustaviti. Ljudi misle da cijeloj vrijeme igraju u takvom ritmu, međutim imaju periode u kojima lagano igraju s loptom. Ali kada žele, vidiš koliko su dobri i zašto imaju takve karijere. U konačnici, i oni su ljudi. Imaju emocije i boli ih ako ih udariš.

Ne volim glupi trash talk. Naravno, ako mi netko nešto kaže, odgovorit ću, ali nikada ne započinjem jer sam fokusiran na igru. Razgovarao sam s Carvajalom i razmijenili smo dresove nakon utakmice. 

U reprezentaciji ste igrali s Goranom Pandevom, najvećim makedonskim nogometašem. Što možete reći o njemu?

Imao je sjajnu karijeru, najbolji je igrač u povijesti Makedonije i najbolji s kojim sam ja igrao. Rekao bih čak i da je jedan od najboljih na području bivše Jugoslavije. Kada smo igrali i trenirali zajedno, vidjelo se zašto je imao uspješnu i dugu karijeru.

Anegdota? Kada sam se priključio reprezentaciji, prišao mi je pričajući na talijanskom jeziku jer u tom trenutku nije toliko dobro znao engleski. Ništa ga nisam razumio jer, naravno, dotad nisam igrao u Italiji. Bio je jako zabavan.

Imate 33 godine. Što planirate u bližoj i daljoj budućnosti?

Želim uživati u nogometu. Dobro se osjećam i ako neću doživjeti ozljedu, nadam se da ću odigrati još par godina. Motiviran sam za treninge, utakmice i borbu, i dalje volim nogomet. Idem dan po dan, sedmica po sedmica. Cilj mi je još napredovati kao igrač i čovjek.

Volim gledati nogomet. Imam kontakte u raznim državama, mnogi od njih su sportski direktori i skauti. Možda bih jednog dana bio skaut, recimo za skandinavske klubove u ovoj regiji. Vidjet ćemo.