Robna kuća Nama u Ilici dobila je novog vlasnika – splitsku porodicu Banović. Ova kultna građevina simbol je hrvatske trgovačke povijesti i inovacija, s bogatom tradicijom od 1882.
Posljednje dvije zgrade Name, u Ilici i Kvatriću, prodate su 25 godina nakon stečaja. Nama danas zapošljava manje radnika nego 1945. godine, kada je nastao Narodni magazin, u najboljem slučaju imala je 13 robnih kuća, jednu čak i u Kumrovcu Josipa Broza Tita. Hoće li Nama opet biti hotel, kao što je nekad bio ‘Caru Austriji’, možda luksuzni apartmani ili nova radnja?
Zagrebačka robna kuća Ilica (Nama), koja je generacijama bila nezaobilazno trgovačko mjesto u centru grada, nakon 140 godina poslovanja zatvara svoja vrata. Ovom prilikom je pokrenuta akcija kojom se robna kuća zahvaljuje svim Zagrepčanima na dugogodišnjoj vjernosti.
Akcija traje od 26. januara do 13. februara 2026. godine, a kupce očekuje popust od 30 posto na veliki dio asortimana.
Zatvaranjem robne kuće Ilica okončana je važna era u komercijalnoj povijesti Zagreba, a mnogi će ovu prodaju iskoristiti kao posljednju priliku za kupovinu na mjestu koje je već desetljećima dio gradske svakodnevice.
Ovom prilikom ponavljamo tekst Bojane Mrvoš objavljen na Ekspresu u novembru 2025.
Povijest zagrebačke robne kuće počinje daleke 1882. godine kada se tadašnja robna kuća Kastner & Öhler seli u Ilicu. Svi oni koji danas prolaze pored Name, ne znajući kakva je to stara ljepotica, trebali bi zastati i zamisliti samo jednu epizodu – kako Ferdinand Budicki, dobrostojeći zagrebački trgovac koji je 1901. godine dovezao prvi automobil u grad, u svom opelu kupljenom u Beču “juri” iz Frankopanske, usporava pored Kastner & Öhlera, a zatim ubrzava do Jurišićeva. Dakle, kada je prvi automobil stigao u Zagreb, trgovačka kuća je već dugo poslovala, napisala je Bojana Mrvoš za 24sata.
Sve je počelo dolaskom gospode Kastner i Öhler iz Beča u Zagreb 1879. Samo šest godina ranije Karl Kastner i Herman Öhler otvorili su trgovinu u Grazu – prvu u srednjoj Europi koja je imala, na primjer, katalošku prodaju poštom. Brzo su se proširili i stigli u Zagreb 1879. da vide hoće li i ovdje pokrenuti posao. Otvorili su malu radnju u gradu, ali su bili toliko inovativni i napredni da je odmah nastala panika među konkurencijom. Uprava gradske policije bila je zatrpana pritužbama izluđenih “kolega” i, zbog pritiska Bečlija, radnja je odmah zatvorena. Karl i Herman protestuju u centrali, obraćaju se čak i zabrani, a intervencija uspeva – dobijaju radnu dozvolu i 1882. sele se u veći prostor, u Ilicu 16.
Sada je to već velika radnja, opremljena svime i svačim, sve je popularnija, promet joj raste. Početkom 20. vijeka, 1903. godine, austrijski trgovci su se preselili u prizemlje današnje lokacije u Ilici, gdje se tada nalazio hotel “Caru Austriji”. I prizemlje hotela ubrzo im je postalo pretijesno, imali su toliko šarene i primamljive robe, da su 1913. preuzeli cijeli hotel i za samo godinu dana ga preuredili u prvu robnu kuću u Zagrebu, jednu od najvećih na Balkanu u to vrijeme. Čim je struja stigla u grad, Bečani su osvijetlili svoje izloge, što je bila još jedna senzacija. Ostali trgovci ih nisu mogli pratiti. Ilustracije radi, Kastner & Öhler je radio već prodavao 1926. godine, čim je radio program pokrenut u Zagrebu. Između dva rata, 1936. godine, proširili su se na susjedni hotel Grand, pa je robna kuća u Ilici dobila današnje dimenzije. Bila je, sa 27 odjela, najveća robna kuća u Kraljevini Jugoslaviji, nije joj bilo premca.
Na prvom spratu Ilice Nama dolazimo do vrata nepoznatog – iza nje, još uvek žive, nalaze se dobro očuvane stepenice nekadašnjeg hotela, jedinstveno zanatsko delo. Kupci ih ne mogu vidjeti, koriste ih samo zaposleni. Hoće li ostati živ i nakon što nam se proda? Ko zna, možda opet budu hotelske sobe… Tu je i izlaz u Naminu baštu, koja je donedavno bila skrivena, sa starom trešnjom i kapijom koja vodi na Gornji grad. U bašti je nekada bio restoran za Namijeve radnike, veoma luksuzno uređen po tadašnjim kriterijumima. Otvorena je 1948. godine – radnik je bio toliko važan da se vodi računa o njegovoj ishrani – trgovci i ostalo osoblje imali su tri obroka dnevno za 1000 dinara, vrlo jeftino. Supa, gulaš, pečenje, desert… Danas je tamo kafić.
I ranije je, o čemu svjedoči džepni priručnik za Kastner & Öhler zaposlene iz 1934. godine, ovdje sve moralo biti „po naredbi“, detaljno je bilo propisano ko šta i kako radi, a kupac je, naravno, bio svetinja. U vrijeme kada su Karl i Herman stigli u Zagreb, grad je imao oko 30.000 stanovnika, a kada je izdata ova knjižica za zaposlenike, bilo je već 200.000 potencijalnih kupaca.
Domaćini i posluga ne smiju dozvoliti da toaleti budu prljavi, moraju voditi računa o dezinfekciji toaleta i pisoara Lysolom ili Carbolom, ne smiju prati pisoare tamo gdje drugi peru ruke i piju vodu…”, stoji u knjižici za osoblje zaduženo za čistoću robne kuće. A trgovcima je rečeno da, između ostalog, “kupce koji kupuju na kredit treba tretirati s istim poštovanjem kao i one koji kupuju gotovinom”. Ne jedete pred mušterijama i ne razgovarate sa kolegama, ne oslovljavate je sa “ti”, ma koliko mlada bila – to je još jedan postulat za trgovce iz tadašnjeg priručnika. Osoblje je bilo zabranjeno da rezerviše robu, kao i “isprazno hvaljenje” bilo kojeg artikla koji su prodali. Stoga su morali biti objektivni i ne pričati kupcu bajku. Nisu smjeli ometati mušteriju u razgledanju, pomagali su mu samo ako je tražio.
Između dva rata Karl i Herman nisu štedeli, pa su sposobnije prodavače slali na obuku u Beč, Minhen, Budimpeštu… Već 1929. godine imali su kreditno odeljenje sa 16 zaposlenih, odeljenje za narudžbu poštom, a poštovali su pravila posete robnoj kući bez obaveze kupovine. Robu su kupovali direktno od proizvođača, što je i kasnije ostalo u praksi, zahvaljujući čemu je Nama imala popuste, pa je onda građanima mogla ponuditi niže cijene. Imali su i svoje modne dizajnere, danas Nama ima i svoje dekoratere izloga.
Robna kuća je relativno lako preživjela Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat je bio mnogo teže, police su bile prazne. Mjesec dana nakon oslobođenja Zagreba, 12. lipnja 1945. godine, odlukom Privrednog savjeta DSJ, osnovana je NAMA sa 350 zaposlenih. Dobili su zadatak da prvi u gradu pripreme maloprodajni objekat, a saobraćaj je krenuo već u decembru te godine.
Osim one u Ilici, Nama je 1960. godine izgradila prvu novu robnu kuću na Trešnjeveci – bila je to jedna od najmodernijih građevina svog vremena, ali je donijela i najmodernije načine trgovine. Imao je prvi supermarket, kolica na točkovima, parking… Hit. Pet godina nakon toga, Nama sa robnom kućom u Dubravi stiže na istok grada, 1966. godine prelazi i Savu, izgrađena je robna kuća u Trnskom. Ali to nije sve, jer Nama ima i svoje autobuse za mobilnu prodaju, pa obilaze, na primjer, omladinske radne akcije po cijeloj Jugoslaviji. Autobusi su na teren otišli puni i vratili se potpuno prazni. Vozači i poslovni putnici u njima se takmiče da prekrše normu. Tako je, na primjer, list 1949. pisao: „Upravnik autobusa broj pet, drug Milan Barišec, raspisuje upravniku autobusa broj četiri, Dragutinu Preskaru, konkurs koji će trajati od polaska do povratka autobusa, za prekoračenje zadatog prometa, uz istovremeno smanjenje režijskih troškova“. Nažalost, nema teksta koji je prijatelj pobijedio.
Godine 1967. Nama, prva u Jugoslaviji, uvodi katalošku prodaju, šalje šarene kataloge na 400.000, do milion adresa, opet revolucionarno. Kaputi, haljine i odijela putuju do kupaca širom bivše države vozom, poštom. Tada smo imali 40.000 artikala na rasprodaji, otvarale su se jedna robna kuća za drugom. Narodni magazin je imao čak 13 robnih kuća, odnosno 17 poslovnica u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu. Do 1970. otvoreno je devet robnih kuća, a do 1980. još četiri. Imali su moderan kompjuterski centar za praćenje saobraćaja, pokretne stepenice, klima-uređaje, razglas, protivpožarne prskalice, ogroman skladišni centar, u najbolja vremena i 4300 zaposlenih, koji su pored Name na Kvatriću imali svoju ambulantu – sve od stomatologa do ginekologa.
Cijeli tekst o istoriji Name pročitajte OVDJE.
Preuzeto sa: express.24sata.hr
