Na Grbavici se pamte oni koji su ostavili trag, a Jadranko Bogičević je bez dileme jedan od njih. Više od 200 nastupa u dresu Željezničara, tri titule prvaka Bosne i Hercegovine i isto toliko trofeja Kupa – brojke su tek okvir priče o komandantu Željine odbrane i fudbaleru čije ime nikada nije bilo predmet polemika ni kompromisa. Karijera bez mrlje, autoritet koji se gradio djelima, a ne riječima.
I danas, kada su kopačke odavno okačene o klin, Bogičević govori onako kako je nekada igrao – jasno, direktno i bez floskula. U razgovoru za Reprezentacija.ba tema nije nedostajalo. Razgovarali smo o onom što najviše okupira navijače, aktuelna situacija na Grbavici, a potom priču usmjerili i ka njegovom trenerskom putu kojim je odlučio nastaviti nakon završetka igračke karijere. Bez uvijanja je govorio o tome ko bi, po njegovom mišljenju, mogao vratiti Željezničar na pravi kolosijek, kako je to u dječačkim danima bilo biti dio Crvene zvezde u generaciji sa danas legendarnim Nemanjom Vidićem…
U posljednje vrijeme njegovo ime se rijetko pojavljivalo u medijima. Priznaje kako ima osjećaj kao da su mnogi zaboravili da je uopšte igrao fudbal.
– U pojedinim momentima mi odgovara ovakav način života, van svih tih zbivanja, ali nekada i nedostaje. Po završetku karijere uplovio sam u trenerske vode, počeo u Željinoj omladinskoj školi, potom bio dio stručnog štaba prvog tima, zatim radio u Slaviji pa Romaniji… Iako na Palama tradiciju imaju prije svega zimski sportovi, napravili smo i dobre stvari u fudbalu. Iskreno, očekivao sam da će se nakon svega toga neko javiti, pozvati – ali nije se desilo ništa. Kao da su ljudi zaboravili da sam igrao fudbal. S druge strane, pokušavam se vratiti „normalnijim“ tokovima života, ali i dalje našu ligu pratim više nego ikad, kroz medije i televiziju – priča Bogičević na početku razgovora.
NE ZASLUŽUJU SVI DRES ŽELJEZNIČARA
Put kojim je krenuo nakon karijere nije bio prečica. Bogičević je odlučio učiti zanat, korak po korak, svjestan da autoritet iz igračkih dana ne znači mnogo bez trenerskog iskustva.
– Svi bismo voljeli odmah raditi na najvećem nivou, preskočiti stepenice, ali to jednostavno ne ide. Ko god da si, moraš krenuti od nule i stasavati. Edis Mulalić me kao igrača vratio na Grbavicu, a nekoliko godina kasnije i kao trenera. To iskustvo mi je mnogo značilo. Od njega sam pokupio dosta stvari i imam samo riječi hvale. Jedini savjet koji bih mu dao jeste da se ne daje toliko, jer se to kod nas, nažalost, ne cijeni. A i sam sam takav – priznaje.
Željezničar je u lošem nizu okončao prvi dio sezone vezavši osam utakmica bez trijumfa. Poslije svega popularni Manijaci su povukli radikalan potez i tražili od igrača da skinu dresove smatrajući da nisu zaslužili nositi ih.
– Kao i svi, volio bih da danas mogu pričati o boljim rezultatima Željezničara, ali situacija je takva kakva jeste. Očigledno je da nešto ne štima. Ne bi bilo u redu kuditi, govoriti kako je u moje vrijeme bilo drugačije i slično. No, činjenica je da ne zaslužuju svi dres Željezničara kojeg nije nimalo lako nositi. I ja sam bio u Modriči, Borcu…, pritisak ovdje i tamo se ne može porediti. Vidite i primjere brojnih igrača koji nisu uspjeli u Želji ili Sarajevu, a u drugim klubovima zvijezde, priča Bogićević i nastavlja:
– Tog skidanja dresova je bilo i u moje vrijeme. Slobodno ću reći da je to dio naše navijačke kulture, ali se pitam zašto je to dozvoljeno? Klub mora više stati u zaštitu igrača. Nijedan od njih nije sam sebi odredio platu niti se sam doveo. Ako neko nije kalibar za Želju, nije rješenje da se ponižava. Nekada su se navijači bunili kada smo bili drugi ili osvojili samo Kup, danas se uspjehom smatra i četvrto mjesto. Promijenila su se očekivanja. Zato me oduševljava kultura u Engleskoj – navija se za klub, podrška traje svih 90 minuta.
ŽELJI TREBA – AMAR OSIM
U vremenu kada se rješenja često traže vani, Bogičević vjeruje da se stabilnost može graditi samo iznutra. Smatra da je klubu potrebna čvrsta ruka i jasno razumijevanje sredine u kojoj se radi.
– Moj najveći problem je bio kada sam proglašen „domaćim“, kada sam odlučio da se skrasim u Sarajevu. Lako trošimo svoje ljude, a strance s prosječnim rezultatima dižemo u nebesa. Želji treba trener koji će držati disciplinu, biti maksimalno posvećen i znati raditi s ovim mentalitetom. Ne znam je li pametno reći i vjerovatno se mnogi neće složiti, ali kad već insistirate, za mene je idealno rješenje Amar Osim. Sarađivali smo, znam kakav je trener i kakav čovjek. Jedini koji se može izboriti sa svim ovim. Brzo bi se zaboravile stare priče – i nema se šta zamjeriti, svako se bori za sebe. Nije sujetan, pošten je, ako radiš – igraš. Zna s ljudima i zna s bosanskim mentalitetom. To je presudno.
SULEJMAN SMAJIĆ – ČISTI TALENAT
Govoreći o saigračima, Bogičevićev ton se mijenja. Tu nema analitike, već iskrenog poštovanja prema ljudima s kojima je dijelio svlačionicu i svakodnevicu.
– Ako vjerujete u Boga, onda je Sulejman Smajić neko kome je dao nešto posebno. Fantastičan fudbaler, možda i najbolji s kojim sam igrao na našim terenima. Sjećam se i Edina Višće koji je kao atomski mrav bio, još u to vrijeme prije 15 godina je imao privatnog kondicionog trenera. Ne smijem zaboraviti ni druge sjajne momke koji su posebno ljudskim kvalitetama ostavili trag na mene poput Bekrića, Kjosevskog, Stančeskog, Popovića, Vasilića, pa iz druge generacije Blagojevića, Zakarića, Ubiparipa… Fudbal mi nije donio milione, ali mi je donio bogatstvo u ljudima.
Iskustvo ga je naučilo da svaki iskorak nosi i određenu cijenu. Tako posmatra i dolaske velikih imena u bh. fudbal, svjestan njihove vrijednosti, ali i posljedica koje ostavljaju.
– Borac i Zrinjski su u rezultatskom smislu napravili veliki iskorak s tom Evropom. Pokušava i Sarajevo, svaka čast ako mogu sebi priuštiti da imaju igrača kao što je Adem Ljajić s kojim su dobili veliki kvalitet, ali ima i to svoju drugu stranu. Po javnosti se vrte razne priče o tome za koji novac igra jedno takvo ime u našoj zemlji. Po meni je besmisleno davati strašne cifre da igra bh. ligu, zna se kako kotiramo, a s druge strane oni koji nisu na tom nivou umislili su se da jesu. Podigao se taj nivo plaćanja i mnogi ne zaslužuju da imaju to što imaju. Vidim da Sarajeva ima i tri mlada fenomenalna igrača – Maroodza, Mujkić i Ignakov. Ni u Želji ni u Sarajevu se odavno nisu pojavili takvi talenti.
BEOGRADSKI DANI SA NEMANJOM VIDIČEM
U mladim danima imao je priliku da osjeti i kako je to biti dio Crvene zvezde. Iako nije dobio veliku minutažu, bio je okružen igračima koji su kasnije obilježili evropski fudbal.
– Muslin je vrhunski trener i čovjek. To je bila ekipa puna zvijezda – Žigić, Vidić, Basta, Janković… Osvojili smo duplu krunu pored Partizana koji je igrao Ligu prvaka. Ja sam kao 19-godišnjak teško mogao dobiti veću ulogu. Da, jedan od konkurenata mi je bio Vidić, istina nije bio mnogo stariji, ali je izgledao kao da jeste barem 20 godina. Tako se ponašao i igrao. Specifičan je lik, jedan mi je od uzora u ličnom životu, on se držao onoga da se što manje druži s fudbalerima (smiješak).
Na kraju razgovora, Bogičević se vraća suštini – ljudima. Klubovi, gradovi i države su se mijenjali, ali su odnosi ostali. Zajedno sa Emirom Hadžićem je jedan period proveo i u Izraelu, tačnije u klubu po imenu Ramat haSharon.
– Tokom karijere bio sam toliko opušten da o fudbalu nisam previše ni razmišljao. Iskreno, često su mi druge stvari bile važnije, nisam ni pratio strane lige. Šta god bi mi neko predložio, ja bih rekao – može. Tako je jednog dana zazvonio telefon, a s druge strane bio je agent iz Izraela koji je jedva govorio engleski. Na kraju sam telefon dao djevojci, današnjoj supruzi, koja mi je objasnila da mi nudi dolazak u Izrael, u prvoligaški klub koji je tada bio šesti na tabeli. Pomislio sam: zašto ne? I otišao sam. Ispostavilo se da je to klub sličan nekadašnjem Olimpiku kod nas – bez velike publike, s montažnim tribinama – ali meni je to bilo izuzetno lijepih pola godine. Tel Aviv je predivan grad, upoznao sam njihovu kulturu.
Imao je priliku i biti dio mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine u kojoj se tada tek pojavio golobradi Vedad Ibišević.
– Zeba, Memišević, Smajić…, bilo je dobrih imena, a prvi put tu se našao i Ibišević koji je tad došao iz Amerike i skrenuo veliku pažnju na sebe. Igrom slučaja, ispod tuša on priča i spomene Vlasenicu, a ja s druge strane čujem to i shvatim da smo zapravo mi “svoji”. Ispostavilo se i da sam s njegovim prvim rođakom proveo cijelo djetinjstvo, a na jedno okupljanje kasnije je došla u posjetu i moja majka koja je poznavala njegove roditelje, ispričao je Bogićević na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Preuzeto sa: reprezentacija.ba
