Ne stišava se euforija zbog plasmana reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo koje će ovog ljeta biti održano u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku. Generacije navijača čekale su ovakav trenutak, a sada, kada je konačno tu, čini se da svaki novi dan donosi još više uzbuđenja.
Grupa u kojoj su još Katar, Švicarska i Kanada za Zmajeve djeluje više nego povoljno. Ulaznice, iako paprene, prodaju se kao halva, a interesovanje navijača iz svih krajeva svijeta jasno govori koliko se vjeruje u ovu generaciju. A da li se ta euforija osjeti i “preko bare”, otkrio nam je nesuđeni golman reprezentacije BiH Eldin Jakupović koji je nakon sjajne karijere upravo tamo pronašao svoj mir i novi dom sa porodicom.
Za Jakupovića, koji u svom bogatom CV-u ima klubove poput Hulla, Evertona, Leicestera, Lokomotiva i mnogih drugih, posebno emotivna bit će utakmica između dvije njegove domovine – Bosne i Hercegovine i Švicarske. Ipak, on za sebe voli reći da je Bosanac koji krv ne može promijeniti. U prilog tome govori i detalj koji je godinama bio njegov lični pečat – na golmanskim rukavicama tokom karijere nosio je upravo zastavu Bosne i Hercegovine.
Sve su to teme o kojima je govorio u razgovoru za portal Reprezentacija.ba. No, počeli smo onim najjednostavnijim pitanjem, gdje je danas i kako izgleda njegov život… Jakupović i u 41. godini još uvijek ne miruje. Aktivno brani u tamošnjem trećem rangu takmičenja, nakon što se, na iznenađenje mnogih, odlučio vratiti iz fudbalske mirovine.
“VRATIO SAM SE IZ PENZIJE I OPET UŽIVAM”
– Nakon što sam napustio Los Angeles, mislio sam da je to to od mene. Šest mjeseci poslije doslovno nisam ništa radio, uživao sam s porodicom. Onda je stigao poziv iz kluba Chattanooga. Čelnici su saznali da živim tu blizu i da sam, što bi se reklo, besposlen – govori nam kroz smiješak Jakupović.
Plan je u početku bio da pomogne kao dio stručnog štaba i trener u njihovoj akademiji. Međutim, vrlo brzo stigao je neočekivan prijedlog.
– Rekli su mi: “Pa dobro, zašto nam ne bi pomogao i na terenu?” Tako sam se vratio iz penzije. Moram priznati da se radujem svakom treningu. Ovo je treća liga, razvojna, više je fokus na mladim igračima koji se žele dokazati – priča Jakupović ne krijući da u budućnosti ima i ambicije da se okuša kao trener.
EUFORIJE JOŠ UVIJEK NEMA
Svjetsko prvenstvo je sve bliže, ali u dijelu Amerike gdje on živi atmosfera još nije onakva kakvu bi mnogi očekivali.
– Ja živim u gradu Chattanooga u saveznoj državi Tennessee. Grad ima oko 200.000 stanovnika i nalazi se nekih 160-170 kilometara od Atlante. Ako kažem da Amerikanci jedva čekaju Svjetsko prvenstvo – slagao bih. Više je to uzbuđenje među nama strancima koji gledamo kakve će utakmice biti blizu i da li se može otići na neku od njih. Možda je još rano, u drugim gradovima je vjerovatno drugačije. Znam da će ovdje blizu mene biti i baza španske reprezentacije.
Jakupović nije skrivao ni oduševljenje zbog uspjeha reprezentacije Bosne i Hercegovine. Posebno je čestitao igračima, selektoru Sergeju Barbarezu, ali i Emiru Spahiću s kojim ga vežu posebne uspomene iz Rusije.
– Nije me iznenadio ovaj plasman, uopšte. I protiv Austrije se vidjelo da ovi momci imaju karakter. Kada smo u play-offu pobijedili Vels, odmah sam mojima rekao: “Sto posto idemo na Svjetsko prvenstvo.” I tako je i bilo. Nadam se da ću uspjeti doći na barem jednu našu utakmicu.
Posebno zanimljiv bit će mu duel protiv Švicarske.
– Da, ta utakmica će za mene biti posebna (smiješak) Za koga ću navijati? Ja sebe gledam kao Bosanca. Rođen sam u Kozarcu, tamo imam kuću, to je moja krv. Najbolje bi bilo ovako: Bosna i Hercegovina neka pobijedi Kanadu, Švicarska neka dobije Katar, a onda mi i Švicarci da remiziramo i zajedno prođemo dalje. To bi bilo idealno.
HVALOSPJEVI ZA SPAHIĆA I BARBAREZA
O svom nekadašnjem saigraču Emiru Spahiću govori s velikim poštovanjem.
– Koliko se sjećam igrali smo dvije sezone zajedno u Rusiji. U to vrijeme osvojili smo i ruski Kup. Družili smo se intenzivno, čak je on bio jedan od razloga zašto sam otišao tamo. Ima iza sebe veliku karijeru, a svaka mu čast i za sve što danas radi u reprezentaciji. I sa Barbarezom imam uspomenu – 2007. smo mijenjali dresove kada smo igrali u Kup UEFA. Oni su potpuno promijenili kulturu reprezentacije, način razmišljanja i pogled na stvari. Zato se danas vidi i rezultat. Puno je tu mladih igrača gladnih uspjeha i vjerujem da ova reprezentacija može ostati na okupu desetak godina.
Ako Jakupoviću već nije bio suđen dres reprezentacije Bosne i Hercegovine, nada se da će ga jednog dana nositi njegov supertalentovani rođak Malik.
– Pravi momak. Upoznao sam njega i cijelu porodicu prošle godine. Žive u Detroitu, jako su dobri ljudi. Mi smo, zapravo, rod – treće koljeno. Malik je već sa 16 godina potpisao seniorski ugovor s Philadelphijom i vjerujem da je pred njim blistava budućnost. Novi Džeko? Dijamant je samo jedan, ali sigurno može mnogo donijeti našoj reprezentaciji ako se odluči za nju.
PONOSAN NA KARIJERU
Grasshoppers, Lokomotiv, Aris, Hull, Leicester, Everton… lista klubova za koje je Jakupović nastupao zaista je impresivna.
– Ljudi me često pitaju ima li žala za nečim. Uvijek je moglo bolje, ali i gore. Ponosan sam na sve što sam uradio i u kakvim sam ligama igrao. Možda bih neke stvari danas uradio drugačije i možda bi karijera bila još bolja, ali to su privatne stvari. Oni najbliži znaju na šta mislim.
U mladim danima bio je posebno nadomak velikih transfera.
– Bilo je poziva iz Engleske i Bundeslige, pogotovo nakon nastupa u Ligi prvaka. Ali uz sreću, u fudbalu je jako važno imati i prave ljude oko sebe, prije svega agente. Treba ti neko ko će te kao mladog igrača usmjeriti na pravi način. Imao sam i ja dobrog agenta, ali imam osjećaj da je u to vrijeme više razmišljao o zaradi nego o tome šta je za mene dugoročno najbolje. Ipak, sada je glupo o tome govoriti nakon toliko godina.
Na kraju razgovora Jakupović se s posebnim emocijama osvrnuo na svoj rodni kraj.
– Nisam bio u Bosni već nekoliko godina. Bilo je raznih okolnosti, sada sam i u Americi, ali uvijek se srce otvori kada idem dole. Onaj osjećaj kada uđeš u našu državu i vidiš tablu “Kozarac”, to se ne može opisati. Tamo još imam mnogo porodice. Ako Bog da, planiram sljedeće ljeto doći s porodicom i pokazati djeci odakle su im korijeni. Najmlađi sin još nikada nije bio tamo – zaključio je na kraju razgovora Eldin Jakupović.
Preuzeto sa: reprezentacija.ba
