NAKON više stotina sati igranja dugog niza originala, spin-offova, remakeova i remastera na gotovo svim mogućim platformama, bilo bi sigurno reći da sam prilično velik fan Resident Evil franšize. Štoviše, za razliku od mnogih, jedan sam od rijetkih koji će pokušati obraniti omraženu šesticu dok ne pretjerano omiljenu peticu smatram jednim od zabavnijih nastavaka i odigrao sam ga više puta nego sam spreman priznati.
Stoga, drago mi je (kao fanu) i (kao novinaru) žao da ne mogu napisati apsolutno ništa pretjerano originalno i kontra općeprihvaćenog stava, ali da, istina je ono što se govori – Resident Evil Requiem jedan od najboljih nastavaka u franšizi. A budući da je u kratkom roku prodana u preko pet milijuna primjeraka, mogao bi biti i jedan od najprodavanijih.
Jak negativac i još jača igra
Deveti dio temeljnog serijala gotovo savršeno spaja horor početke s kasnijim nastavcima koji su više naginjali akciji. Međutim, ono što na papiru djeluje kao potpuno logična i lako izvediva ideja, u praksi je moglo otići u toliko različitih smjerova i svi bi bili podjednako pogrešni.
Primjerice, pokušaj da se u Village ubaci pogled iz trećeg lica, čime bi se dodatno približili kultnoj četvorci, bio je očajan i nepotreban potez koji je samo nagrdio inače fenomenalan nastavak. U ovom slučaju, ta je podjela odrađena besprijekorno.
Naime, Requiem je podijeljen između novopridošle Grace Ashcroft i RE veterana Leona S. Kennedyja koji je po dobrom starom običaju prepun očajno otrcanih doskočica zapakiranih u skuliranost goth srednjoškolca. Drugim riječima, Leon se vratio u velikom stilu i spektakularniji je nego ikad prije.
Uz njih tu su i novi negativci Zeno (koji neodoljivo podsjeća na Alberta Weskera) i Victor Gideon kojeg ću bez previše suzdržavanja svrstati među najjače negativce u serijalu.
Tražili ste RE priču? Dobit ćete RE priču
Da ne uđem na teren spoilera, radnja prati FBI-jevu analitičarku Grace Ashcroft koju tijekom istrage serije misterioznih ubojstava otima Victor Gideon i Leona S. Kennedyja koji se, loveći već spomenutog Gideona, nađe upleten u isti slučaj. Iako na površini djeluje kao klasična RE priča, valja spomenuti da je jedna od ponajboljih jer ne samo da budi nostalgiju već se ne trudi biti bolja od onoga što serijal predstavlja.
Priča je suluda i premda se djelomično slažem s kritičarima koji tvrde da intenzitet pada u posljednjoj trećini, budimo realni, uzmemo li tri najbolje igre serijala, bit će kristalno jasno da se u doslovno svakoj od njih događa identična stvar. Igra jednostavno postaje preapsurdna za svoje dobro i to je ono zbog čega mnogi od nas i vole ovaj serijal.
Započne kao skromno budžetirani indie horor, a završi rokanjem nekog gigantskog stvora svim raspoloživim, i u ovoj fazi do maksimuma poboljšanim naoružanjima. Requiem u tom pogledu ne samo da ne zaostaje već se drži svih zakonitosti serijala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Puno više od igranja na kartu nostalgije
I dok su akcijski dijelovi objektivno slabiji od horor dijelova, Requiem i taj dio odrađuje na razini. Naime, akcijski dijelovi pripadaju Kennedyju i primarno su iz trećeg lica dok horor dijelovi pripadaju Grace i iz prvog su lica. Perspektivu je uvijek moguće promijeniti, ali nakon što sam pokušao, možda je najbolje zadržati se na onome što su tvorci igre zamislili.
Bilo kako bilo, Grace je više nego solidan novi dodatak castingu, a klinika Rhodes Hill jedna je od možda i najboljih mapa u franšizi i činjenica jest da jednom kada se lokacija promijeni, horor dio igre nikada se ne vrati na tu razinu. Doduše, alternativa u kojoj se otvara nova regija u kojoj iznova rješavate jednak broj novih zagonetki djeluje kao daleko gora opcija. Stoga, posljednji dio igre fokus prebacuje na akciju i u slučaju Grace koja mora koristiti svoje stealth vještine kako bi zaobišla brojne neprijatelje.
Igra ima i nekoliko većih “boss fightova” čija kvaliteta varira od borbe do borbe, ali generalno je riječ o pamtljivim momentima koji serijal ne pomiču nužno u novim smjerovima već više igraju na kartu nostalgije. Je li to loše?
Ovisi o tome što očekujete jer potpuno je razumljivo da nekim igračima nostalgija nije nužno magnet, s obzirom na to da smo u posljednjih nekoliko godina dobili remakeove dvojke, trojke i četvorke. S druge strane, kao netko tko je odigrao i originale i remakeove, nisam osjetio zasićenje. Štoviše, Requiem zadovoljava onaj vrlo bitan parametar svakog pravog RE klasika – nakon što igru završite, imate poriv pokrenuti je ispočetka.
Nastavak koji se ne propušta
I za kraj, tehnički aspekti. Igru sam odigrao na PS5 Pro i radi se o jednom od najimpresivnijih naslova na toj platformi jer koristi drugu generaciju PSSR-a i vidljivo je. No, to su stvari koje vrlo rado prepuštam ekipi s Digital Foundryja koja je daleko potkovanija i rječitija što se ovih tema tiče.
Za ovu situaciju dovoljno je reći da igra izgleda predivno, a posebnu pohvalu treba uputiti ne samo glumcima koji su likovima posudili glasove već i autorima glazbe te ekipi zaduženoj za zvuk jer Resident Evil naslov nikada nije zvučao jezivije. Očekujem VR mod jer Requiem djeluje kao savršen kandidat da jezivost podigne na još višu razinu.
Resident Evil Requiem je jedan od ponajboljih nastavaka u franšizi. Išao bih toliko daleko da kažem da je u top 3, ali suzdržat ću se jer to će najbolje pokazati vrijeme. Teško mi je reći koliko je otvoren za nove igrače koji u priču ulaze u ovom trenutku, ali je neupitni “must have” za fanove serijala.
Ocjena: 10/10
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
