Od kada je prije petnaest godina preselio na ahiret sarajevski hafiz i dugogodišnji imam Careve džamije, Halid Hadžimulić, o njemu je napisano nekoliko knjiga, što dovoljno govori u kakvoj se ličnosti radi.
„Vrteći derviši“
Međutim, jedna knjiga o njemu objavljena je za njegovog života. Radi se o knjizi „Zlatni bejt“ autora Nedžada Latića. Kako sam autor tvrdi knjigu je u rukopisu pročitao hafiz i osobno inicirao njeno štampanje. Knjiga je doživjela nekoliko izdanja i slovila je kao bestseler. Možda je to prva knjiga sufijskog žanra objavljena nakon romana „Ilhamijin put u smrt“ od Rešada Kadića. Iako slavni roman Meše Selimovića nosi naslov „Derviš i smrt“ on se ne može svrstati u ovaj žanr. Osim prelijepog opisa mevlevijske tekije na Benbaši (Isabegova zavija), koju su srušili komunisti, malo šta je u romanu sufijsko. Pošto je sama tema vlasti nešto čega se sufije klone i preziru, Selimović je radnju svog romana smjestio u ambijent tekije, te uzeo likove derviša i šejhova. To je dalo Selimovićevom romanu efekat crno-bijele tehnike i kontrasta kojim je genijalno osvijetlio svu pokuđenost i zloćudnost vlasti.
No, za razliku od sufijskih životopisa, kakav je upravo Latić odabrao da priredi u ovoj knjizi, „Vrteći derviši“ Mehmeda Ondera, u kojem se Mevlana raduje smrti, Selimović smrt opisuje nihilističkim ispraznim i crnim stanjem duše, nešto nalik katranu.
Iako je Latić kroz svoja publicistička djela postao poznat po svom lahkom pripovjedačkom stilu, kakvim se pokazuje i u „Zlatnom bejtu“, on uopće nije pokazao ambiciju da životopis jednog mesnevihana napiše kao književno djelo. Naprotiv, on se trudio da vrlo običnom naracijom, bez ikakvih stilskih ukrasa, opiše čovjeka koji je u svojoj biografiji objedinio tri najčasnije titule (imam, hafiz i mesnevihan) koje se mogu nači pri jednom alimu. Dodamo li tome činjenicu da je hafiz Hadžimulić bio poliglota, poznavao je tri orijentalna i tri evropska jezika, time se upotpunjvaju njegove reference koje ga čine posebnim u dugoj kalvakadi bosanskih alima.
Opisujući hafiza u kućnom amijentu, živio je u kući svojih predaka staroj tri stoljeća, tako da je arhitektonski tipična bosanska kuća iz turskog vakta, dok drži dersove iz Mesnevije svojim učenicima, njih desetak, Latić se utapa u njegovo lice i manirom vrsnog portretiste crta njegove karakterne osobine – smirenost, skromnost, plemenitost, stid – iz kojih isijava duhovna aura i lebdi mu iznad glave poput tadža.
Bistri gejziri duhovnosti
Hafiz Hadžimulić nije prakticirao derviški protokol, nije nosio hrku i turban, bio je naprosto slobodan, spontan i intiman u ophođenju sa svojim učenicima.
Sve duhovne ličnosti prati karma i misterij, s obzirom da se vjeruje da imaju dodira sa duhovnim svijetom, nedokučivim za obične ljude, ali u ovom životopisu hafiza Hadžimulića čitalac neće imati takvih dilema. Možda je to i najveća vrijednost ovog sufijskog štiva, jer su derviši skloni pretjerivanju u svojim bajkovitim hikjajama o duhovnim čudesima svojih šejhova.
Sama činjenica da je hafiz Hadžimulić zamolio Latića da priredi Onderov životopis hazreti Mevlane, govori da je i on bio svjestan poplave“bajkovitih“ biografija sufijskih klasika, pa i Mevlane, što je dosta zbunjivalo kako same derviše tako i obične ljude u razmjevanju sufizma.
Zaista se knjiga „Vrteći derviši“ smatra najvjerodostojnim životopisom hazreti Mevlane. Latić čak nije stao na tome već je Mevlanin životopis dopunio kraćim crticama o njegovoj akrebi/familiji, tako da čitalac dobije uvid u kompletan njegov život.
Latić ne krije da se desetak godina družio sa hafizom Hadžimulićem, tokom kojeg perioda je preslušao dersove šest tomova Mesnevije, te da mu je hafiz poklonio osobni prijevod sa persijskog jezika „Divana“ Hafiza Širazija, kojeg on smatra kraljem lirike. Stoga je za pretpostaviti da je uočio Onderov opis neupsjelog pokušaja portretiranja Mevlana od strane jednog slikara. Naprosto, što bi slikar naslikao na papiru nekakav (uz)dah bi poput nečujnog vjetra obrisao sav murećef tako da bi bijelina hartije ostajala netaknuta.
Život hafiza Hadžimulića nimalo nije bio ugodan. Naprotiv, starijeg mu brata ubio je njemački oficir, a i on je trebao biti obješen na Marin-dvoru u grupi od trideset sarajevskih mladića koje je ustaški krvnik Maks Luburić dao pogubiti kao odmazdu za saradnju sa partizanima. U još dva slučaja hafiz je izbjegao smrt.
Tako je nakon smrti roditelja ostao sam. Družio se sa djelima Širazija i Mevlane koje je prevodio. Zapravo, hafiza je sa islamskim klasicima sufizma upoznao hadži Mujaga Merhemić. On je u svoj kući na Bistriku za samo uži krug odanih prijatelja prevodio i držao dersove iz kitaba na turskom i persijskom jeziku.
Zato je spoj životopisa hazreti Mevlane i hafiza Hadžimulića u jednu knjigu inteligentna ideja. Radi se o silsili i duhovnoj vezi sa bistirim izvorima islamske duhovnosti sa kojih su se napajali sarajevski ašici u vrijeme komunsitičke proihibicije i zabrane rada derviških redova i tekija.
Zato će nakon čitanja ove knjige mnogim ašicima ostati ah da pročita životopise duhovnih bosanskih velikana poput šejha Husein-babe Zukića iz Vukeljića, šejha Abdurahmana Sirri-babe sa Oglavka, šejha Mustafe Ejubovića Juje iz Mostara itd, kojih, nažalost, nema.
Savremeni trend sufizma u postkomunističkoj eri potpuno koincidra se općim trendom vjerskih zajednice koje su religiju zamjenili sa politikom i to u najbrutalnijem i najbalnijem obliku konzumiranja vlasti, kakvom ju je Selimović opisao u svom romanu „Derviš i smrt“. Sektaški i kulturološki upliv i utjeca iz islamskog svijeta, posebno Saudijske Ararbije kroz vehabizam i Turske kroz sufizam, toliko zatomljuje duhovni narativ i bosanskog islama da ga je lišio svakog marifeta i spoznaje, čemu su bosanski derviši stremili stoljećima. I to je što je od narativa i aška ostalo u ilahijama i kasidma toliko se estradizira, pa tako i banalizira, da ga je lišilo svakog lezeta i užitka.
U takvom halu Bosanskih Muslimana užitak čitanja životopisa hafiza Hadžimulića („Zlatni bejt“) i žiovotopisa Mevlane („Vrteći deviši“) je još veći.
(TBT, N.N.)
The post HU, MEVLAN, HU: „Kad umrem pitat će se ljudi ko je bio hafiz Hadžimulić“. I pitaju se? appeared first on The Bosnia Times.
Preuzeto sa: thebosniatimes.ba
