Hrvatski sabor je danas, po hitnom postupku, usvojio Zakon o izgradnji Centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori, lokaciji koja je manje od tri kilometra udaljena od granice s Bosnom i Hercegovinom. Za zakon je glasalo 77 zastupnika, 21 je bio protiv, dok je 36 ostalo suzdržano.
Suština zakona je da se “zaključa” lokacija kroz prostorno-planske akte i utvrde uslovi za realizaciju zahvata u prostoru. Kao preferentna lokacija navodi se Čerkezovac, gdje se planira izgradnja nove građevine za skladištenje radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško, uz rekonstrukciju postojećih objekata za otpad nastao na teritoriji Hrvatske.
Zakon istovremeno otvara put procedurama procjene utjecaja na okoliš, a zatim i samoj gradnji, ukoliko se utvrdi da zahvat “nije štetan”. Hrvatska se pri tome poziva na međudržavni ugovor sa Slovenijom, prema kojem je dužna zbrinuti polovinu nisko i srednje radioaktivnog otpada iz NE Krško.
Šta je sporno za BiH
Za Bosnu i Hercegovinu problem nije samo u tome što Zagreb traži rješenje za vlastite obaveze, nego gdje ga traži i kako ga gura kroz institucije. Hitni postupak, osjetljiva lokacija i direktna blizina granice šalju poruku da se rizik prebacuje na periferiju, na prostor gdje posljedice, ako do njih dođe, ne staju na administrativnoj liniji.
U takvom kontekstu, reagovao je i Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, koji je nedavno uputio otvoreno pismo zastupnicima Hrvatskog sabora. Upozorio je da se ovim potezom projekt dovodi u završnicu na način koji smatra spornim i protivpravnim, te da se moraju uzeti u obzir posljedice po zdravlje ljudi, okoliš i ukupnu sigurnost, s obje strane granice. Naglasio je i da su potezi Hrvatske, po njegovoj ocjeni, suprotni načelima međunarodnog prava, evropskim standardima, kao i principima transparentnosti i dobrosusjedskih odnosa.
Šira slika
Trgovska gora nije samo tehničko pitanje skladišta i procedura. To je političko pitanje odnosa prema Bosni i Hercegovini i prema pograničnim zajednicama koje se ovakvim odlukama stavljaju u ulogu taoca. I zato, bez obzira na to kakav će biti ishod okolišnih studija i formalnih koraka, BiH mora tretirati ovu temu kao pitanje državnog interesa, a ne kao epizodu koja se rješava saopćenjima.
U ovoj priči je posebno važno insistirati na punoj prekograničnoj procjeni utjecaja, transparentnosti dokumentacije i obavezi konsultacija koje se ne svode na protokol. Jer kad je riječ o radioaktivnom otpadu, “na papiru” i “u praksi” nisu isto, a cijenu svake greške najčešće plaćaju oni koji su najbliže granici.
