U Ustavu Bosne i Hercegovine stvar je napisana hladno i kratko: Predsjedništvo imaju tri člana, a dvojica dolaze iz Federacije, jedan iz reda Bošnjaka i jedan iz reda Hrvata, dok se treći bira iz Republike Srpske. To je pravilo koje, htjeli mi to priznati ili ne, građanina prvo “smješta” u etničku i teritorijalnu ladicu, pa tek onda tretira kao politički subjekt.
Zato je politički i simbolički važna vijest da je Demokratska fronta odlučila kandidirati Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda na Općim izborima 2026. DF je, naravno, mogao kandidirati i Bošnjaka iz Federacije. Ali Srbina iz Federacije nije mogao, jer to ustavna konstrukcija ne dopušta. I tu počinje srž problema: država koja se u preambuli i u temeljnim vrijednostima poziva na demokratiju, u ključnom izbornom mehanizmu ostavlja građaninu izbor koji često nije politički, nego identitetski i administrativan.
Kovačevićev slučaj dodatno ogoljava tu kontradikciju. On je pred Evropskim sudom za ljudska prava tražio širi građanski okvir političkih prava, ali je Veliko vijeće u konačnici poništilo raniju presudu i zaključilo, između ostalog, da ne ispunjava uslove “žrtve” povrede, uz ocjene o zloupotrebi prava na predstavku. U političkom smislu, to je ostavilo prostor da se cijela tema ponovo svede na staru balkansku disciplinsku mjeru: ko si “po redu”, gdje živiš i ko te “ima pravo” predstavljati.
I baš tu leži razlog zašto je jedna kandidatura, realno gledano još uvijek rana u izbornom kalendaru, proizvela toliku buku. Reakcije su došle iz dva pravca. Prvi je dio hrvatske javnosti i politike u Hercegovini, gdje se već godinama vodi kampanja o “legitimnom predstavljanju” i gdje se svaka kandidatura izvan stranačkog okvira HDZ-a dočekuje kao prijetnja, a ne kao demokratska činjenica. Drugi je dio bošnjačke javnosti, koji automatski strahuje da će svaki potez koji “iritira” Čovića i Zagreb značiti dodatnu blokadu Federacije i države.
To je psihologija taoca, a ne građanina. I opasno je normalizirati je. Jer država ne može funkcionisati ako se unaprijed pristaje na ucjenu nervozom. Nije zdravo ni za Bošnjake, ni za Hrvate, ni za Srbe, ni za “ostale”, da se svaka politička utakmica tumači kao etničko prebrojavanje, a ne kao takmičenje programa, integriteta i vizije BiH.
Ustavna činjenica je jednostavna: kriterij “Hrvat iz Federacije” u formalnom smislu zadovoljava ono što piše u članu V. Ako neko osporava Kovačeviću “hrvatstvo”, to više govori o političkoj kulturi osporavatelja nego o njemu. Ako neko u Sarajevu na ovu kandidaturu reaguje strahom da će “antagonizirati Hrvate”, treba reći otvoreno: Hrvati u BiH nisu monolit, niti su privatno vlasništvo jedne stranke. Uostalom, svaki put kada pristajemo na taj stereotip, mi sami sužavamo prostor bosanskohercegovačkog patriotizma, koji mora biti uključiv ako misli preživjeti.
Najvažnije pitanje koje ova kandidatura otvara nije “hoće li Kovačević pobijediti”, niti “hoće li biti novi Komšić”. To su dnevne kalkulacije. Pravo pitanje glasi: jesmo li spremni da konačno tretiramo Predsjedništvo kao instituciju države, a ne kao etnički plijen. U praksi, godinama gledamo kako se Ustav koristi kao štit za blokade i kao izgovor za tuđe utjecaje. A Bosna i Hercegovina može opstati samo kao zemlja u kojoj suverenitet i građanska jednakost nisu prijetnja narodima, nego njihov najbolji osigurač.
Kandidatura Slavena Kovačevića, sviđalo se to nekome ili ne, podsjeća na jednu istinu: ovaj sistem proizvodi stalnu napetost između građanina i “etikete”. I dok se političke elite hrane tom napetošću, država gubi vrijeme, investicije, povjerenje i elementarnu funkcionalnost.
Patriotski odgovor na ovu priču ne znači navijanje ni za DF ni protiv bilo koga. Patriotski odgovor znači insistirati na Bosni i Hercegovini kao zajedničkoj državi svih njenih ljudi, bez tutorstva susjeda i bez unutrašnjeg monopola nad identitetima. To je jedina politika koja dugoročno štiti i građanina i narode. Sve ostalo je, u najboljem slučaju, kratkoročna taktika. A u najgorem, recept za to da nas opet uvjere kako su blokada i ucjena “normalno stanje”.
