Takozvani historijski sporazum između Sjedinjenih Američkih Država i Islamske Republike Iran, sklopljen u sjeni tankera u plamenu i oborenih dronova, nije trijumf diplomatije, već obostrano priznanje poraza. To nije mirovni sporazum, već primirje na bojnom polju gdje su obje strane ostale bez municije za pobjedu, ali sa dovoljno baruta da raznesu cijelu regiju.
Dominantni narativi, servirani za domaću upotrebu u Washingtonu i Teheranu, govore o “pobjedi”. Za jedne, to je dokaz da je politika “maksimalnog pritiska” urodila plodom; za druge, to je kapitulacija “Velikog Sotone” pred ‘Osovinom otpora’. Realnost, kao i uvijek, leži u brutalnoj sredini – u zoni sumraka gdje se pobjeda ne razlikuje od poraza. Ovaj sporazum ne zatvara poglavlje sukoba; on otvara Pandorinu kutiju nove, opasnije regionalne dinamike.
Zašto je sporazum Pirova pobjeda za obje strane
Za strateške vojne analitičare i realiste u vanjskoj politici, koji na svijet ne gledaju kroz ideološke naočale već kroz hladnu prizmu moći i interesa, ovaj sporazum je udžbenički primjer obostrane strateške nemoći. On ne predstavlja rješenje, već kodifikaciju pat-pozicije.
Američka iluzija moći
Sjedinjene Države su u ovaj sukob ušle s maksimalističkim ciljevima koji su se graničili s fantazijom: promjena režima u Teheranu, potpuna demontaža nuklearnog i balističkog programa, te kapitulacija iranskog regionalnog utjecaja od Bejruta do Sane. Desetljeća sankcija, prijetnji Petom i Šestom flotom, i tajnih operacija nisu slomile kičmu Islamske Republike.
Umjesto toga, Washington je naučio bolnu lekciju o granicama svoje moći. Vojna sila koja može sravniti države sa zemljom pokazala se nesposobnom da nametne svoju volju naciji koja je spremna da trpi i uzvrati asimetrično.
Sporazum je, stoga, tiho priznanje neuspjeha. SAD su odustale od promjene režima i prihvatile realnost da je Iran regionalna sila s kojom se mora pregovarati, a ne entitet koji se može uništiti. Ovo “primirje” omogućava Washingtonu da preusmjeri resurse prema Kini i Rusiji, ali cijena je srozavanje reputacije kao neprikosnovenog hegemona Bliskog istoka. Svaki saveznik, od Rijada do Tel Aviva, sada zna da američke garancije imaju rok trajanja i da se mogu istopiti pred tvrdoglavim otporom.
Iranska pobjeda s okusom pepela
S druge strane, Teheran slavi. I ima zašto. Režim je preživio. Dokazao je da može zatvoriti Hormuški tjesnac kad god poželi, efektivno držeći globalnu ekonomiju kao taoca. Uspio je baciti zaljevske monarhije na koljena, uništavajući im turističke sezone napadima dronova i sijući paniku među stranim investitorima u Dubaiju i Abu Dhabiju. Iran je ovim sporazumom de facto priznat kao arbitar u Perzijskom zaljevu; on sada diktira dinamiku, odlučuje čiji tankeri mogu ploviti, a čiji ne. To je nesumnjiva taktička pobjeda.
Ali po koju cijenu? Iranska ekonomija je osakaćena. Infrastruktura je ruinirana. Stanovništvo je gurnuto u dodatno siromaštvo. Vojna mašinerija, iako sposobna za spektakularne asimetrične udare, iscrpljena je i tehnološki zaostala. Iran je “pobijedio” dokazavši da može izdržati nevjerovatan bol i nanijeti bol drugima. Ali to je kapacitet koji si ne može priuštiti da ponovo demonstrira u skorije vrijeme. Ova “pobjeda” je zapravo opstanak po cijenu nacionalnog razvoja. Sporazum im daje dah, ali ih ostavlja u strateškom kavezu iz kojeg ne mogu pobjeći.
Dakle, “Hormuško rukovanje” je stisak ruke dvojice iscrpljenih boksera u dvanaestoj rundi, koji se dogovaraju za neriješen ishod jer nijedan nema snage za nokaut. To je opasan zastoj koji samo odgađa neizbježno, jer temeljni uzroci sukoba – iranske ambicije i američko-izraelska želja za regionalnom dominacijom – ostaju netaknuti.
Kako je sporazum zapalio utrku u naoružanju u Zaljevu
Za aktere u odbrambenoj industriji i pronicljive investitore, najvažnija posljedica ovog sporazuma nije u Washingtonu ili Teheranu, već u Rijadu, Abu Dhabiju i Dohi. Tumačiti ovaj događaj isključivo kao “poraz” za Zaljevske zemlje je strateški nepismeno. Sporazum je pucanj iz startnog pištolja koji označava kraj ere potpune ovisnosti o američkim sigurnosnim garancijama i početak mahnite utrke za strateškom autonomijom.
Desetljećima su zaljevske monarhije gradile svoju nacionalnu sigurnost na jednoj pretpostavci: američki vojni kišobran će ih zaštititi od Irana. Plaćali su ovu zaštitu petrodolarima, kupovinom američkog oružja i ustupcima u vanjskoj politici. Ovaj sporazum, sklopljen preko njihovih glava, za njih je ultimativna izdaja. Signal je jasan: Washington više nije pouzdan zaštitnik. Posljedice su epohalne i stvaraju ogroman rizik, ali i basnoslovne prilike.
Strateška diversifikacija naoružanja
Zaljevske države će sada pokrenuti cunami investicija u vlastite odbrambene kapacitete, onoliko koliko im trenutni fragilni financijski kapacitetu dozvole. Više neće biti pasivni kupci američkih sistema, već će agresivno razvijati vlastitu industriju dronova, balističkih raketa, sistema za cyber ratovanje i protuzračnu odbranu. Abu Dabi i Rijad su čak neposredno pred eskalaciju zadnjih sukoba već bili odlučili da krenu u tom pravcu. Nedavni rat im je otklonio i zadnju dilemu u tom smislu. Ovo označava fundamentalnu promjenu svjesti – od kupovine sigurnosti prema proizvodnji sigurnosti. Za globalnu odbrambenu industriju, ovo može prerasti u zlatnu groznicu.
Novi sigurnosni paktovi
Suočene s nepouzdanim SAD-om, ove države će aktivno tražiti nove partnere. To znači produbljivanje veza s Kinom, ne samo ekonomskih već i vojno-tehnoloških. To znači pragmatične dogovore s Rusijom. To čak znači i tiho, ali funkcionalno, jačanje sigurnosne saradnje s Izraelom, jer obje strane sada dijele egzistencijalni strah od američkog povlačenja i iranskog jačanja. Regionalna sigurnosna arhitektura, do jučer fokusirana na SAD, sada se fragmentira u multipolarnu mrežu transakcijskih saveza.
Reevaluacija nacionalnih interesa
Bez američkog kišobrana, zaljevske države su prisiljene da same vode svoju vanjsku politiku. Vidjet ćemo agresivnije poteze, direktne pregovore s Iranom bez skupih posrednika sa Potomaca, ali i veći rizik od pogrešnih procjena koje mogu dovesti do otvorenog sukoba. Model “rent-a-superpower” je mrtav. Na scenu stupa brutalni bliskoistočni realizam gdje svaka država mora sama osigurati svoj opstanak.
Ovaj trenutak nije njihov poraz. To je njihova strateška emancipacija, nametnuta izvana, koja će fundamentalno preoblikovati regiju i stvoriti tržište za sigurnost i tehnologiju vrijednu stotine milijardi dolara.
Evropa i Kina gurnute u stranu u novoj eri G2 na Bliskom istoku
Za Brisel i Peking ovaj sporazum je otrežnjujuća lekcija o vlastitoj irelevantnosti. Evropska unija je godinama pokušavala igrati ulogu posrednika, insistirajući na multilateralnoj diplomatiji, pravnim okvirima poput JCPOA i ekonomskim poticajima. Ovaj sporazum, sklopljen kroz direktnu vojnu eskalaciju i bilateralno cjenkanje, ismijao je cijeli evropski pristup.
Pokazalo se da “meka moć” Brisela nema pretjeranu težinu kada se suoči sa “tvrdom moći” dronova i sankcija. Evropa je ostala posmatrač, suočena s ogromnim ekonomskim gubicima zbog nestabilnosti u Zaljevu i s potencijalnom novom migrantskom krizom na svojim granicama ako sukob ponovo bukne. Njena uloga se svela na izdavanje saopćenja i nuđenje finansijske pomoći za saniranje štete koju su napravili drugi. EU je ostala fabrika ispraznih saopćenja i deklaracija, kao što je to već odavno postala na Zapadnom Balkanu.
Kineska propuštena prilika
Kina je imala ambiciju da se pozicionira kao novi, stabilizirajući faktor na Bliskom istoku, koristeći svoju ekonomsku moć kroz inicijativu “Pojas i put”, ali i pokušaju da svojom medijatorskom ulogom normalizira bilateralne odnose između Rijada i Teherana. Međutim, kada je kriza dosegla tačku ključanja, Peking se povukao. Pokazalo se da ekonomska državna vještina nije zamjena za sposobnost projiciranja vojne moći. SAD, sa svojom “srozanom reputacijom”, i dalje su jedina sila koja može nametnuti (ili ispregovarati) sigurnosni poredak u regiji. Kina je propustila priliku da pokaže da je spremna preuzeti odgovornost globalne sile. Umjesto toga, ostala je u sjeni, potvrđujući da je još uvijek prvenstveno ekonomska, a ne geopolitička supersila. Jer, za ovo drugo, bila je potrebna silovita projekcija vojne mašinerije koju Peking još uvijek nema u regiji.
Nova arhitektura neizvjesnosti i nepovjerenja
Sporazum SAD-a i Irana nije donio mir. Donio je samo tišinu na groblju starih iluzija – iluzije o američkoj svemoći, iluzije o evropskoj relevantnosti, i iluzije zaljevskih monarhija da sigurnost mogu kupiti, ali i iluziju da će se Iran sasuti poput stakla, jer se pogrešno vjerovalo da je to neki oblik bliskoistočne Venecuele. Ono što je stvoreno nije temelj za stabilnost, već nova arhitektura naizvjesnosti.
SAD ostaju ključni igrač, ali kao ranjeni lav čiji se autoritet sve manje uzima zdravo za gotovo. Odnosi s Izraelom se polako narušavaju, jer američka duboka država sve otvorenije preispituje cijenu bezuvjetne podrške Tel Avivu.
Iran je preživio da bi se borio još jedan dan, ali kao iscrpljeni pobjednik koji sada mora upravljati unutrašnjim kolapsom.
Zaljevske države su gurnute u opasnu samoću i ‘perzijski’ gnjev, osuđene na masivno naoružavanje u regiji koja je već bure baruta.
Izrael je strateški izoliraniji nego ikad, ekonomski oslabljen, reputacijski poražen, te svjestan da će svoje buduće bitke protiv Irana možda morati voditi sam.
Evropa potvrdila svoju irelevantnost, a Kina propustila da uskoči u voz koji ju je trebao pozicionirati jače u regiji.
Ovo primirje je krhko. Sukob tinja i samo je pitanje vremena kada će nove iskre zapaliti požar. Vjerovatno ćemo uskoro svjedočiti novim eskalacijama, bilo u Gazi, na Zapadnoj obali, u južnom Libanu ili kroz proksi sukobe u Siriji i Iraku. Jer ovaj sporazum nije riješio nijedan fundamentalni problem. On ih je samo zamrznuo, ostavljajući ih da trunu ispod površine. Hormuško “rukovanje” nije kraj historije, već uvod u novo poglavlje, možda i krvavije.
(Stav.ba)
Preuzeto sa: istraga.ba
