Engleski nogometaš skrivao je da je gay. Obitelj 35 godina nije znala gdje se nalazi

“MRZIO sam to”, kaže Tony Powell jednog proljetnog poslijepodneva u Los Angelesu, govoreći o svojoj prošlosti profesionalnog nogometaša koji je u tajnosti bio gay. Sedamdesetih je igrao za Bournemouth i Norwich, a danas, u 78. godini, živi u svijetu potpuno drugačijem od onog u kojem je bio suprug, otac dviju kćeri i najbolji igrač Norwicha 1979. godine.

Bivši branič godinama je živio u jednom motelu u Los Angelesu, prekinuvši veze s obitelji na više od tri desetljeća, a sada je njegova priča tema dokumentarnog filma, piše The Guardian, čiji tekst prenosimo u nastavku.

Powell nije čovjek sklon dramatiziranju i, nakon desetljeća prisilnog skrivanja onoga što jest, ne govori s puno pompe o boli koju je proživio. Ipak, u njegovu engleskom naglasku, koji je ostao netaknut nakon 45 godina u Americi, osjeća se trag patnje. “Samo sam želio biti ono što jesam, ali u to vrijeme nije bilo pametno to otkriti.”

Razgovoru za Guardian pridružio se Robbie Rogers, bivši američki reprezentativac koji je u sezoni 2012./2013. kratko igrao za Leeds i Stevenage. Rogers je 40 godina mlađi od Powella, ali kao gay muškarac i bivši profesionalni nogometaš razumije takvu patnju. Prije 13 godina Rogers je dao svoj prvi intervju nakon što je nekoliko tjedana ranije na društvenim mrežama objavio da je gay.

Rogers pogleda Powella i kaže: “Sve sam držao u potpunoj tajnosti. Užasno sam se bojao da će se saznati, da neću imati kontrolu nad situacijom i da će ljudi šaputati po svlačionici. Htio sam sam otkriti svoju intimu, prvo obitelji i ljudima koje volim, a ne da o tome čitam u vijestima.”

Tragična sudbina suigrača

Powell i Rogers pripadaju maloj skupini nogometaša koji su profesionalno igrali u Engleskoj i imali hrabrosti priznati da su homoseksualci. Prvi koji je to učinio bio je Justin Fashanu 1990. godine, jedan od Powellovih suigrača u Norwichu između 1978. i 1981. Powell, središnji branič, odigrao je 275 utakmica za Norwich, dok je Fashanu upisao 103 nastupa i postigao 40 golova. Kaže da je Fashanu bio “jako dobar nogometaš i stvarno drag dečko”.

Je li Powell tada znao da je Fashanu gay? “Jesam, ali nije htio o tome pričati. Mislio je da će mu karijera biti gotova ako prizna da je gay. Zato se bojao.” Je li mogao s njim nasamo razgovarati o tome? “Pričao sam s njim nekoliko puta. Bio je super dečko, stvarno prijateljski nastrojen i ugodan. Užasno je tužno kako je završio.”

Fashanu je 11 puta igrao za englesku U-21 reprezentaciju, ali su mu međunarodne ambicije narušile glasine koje su kružile. U kolovozu 1981., kada se Powell preselio u Ameriku, Fashanu je postao prvi crni nogometaš vrijedan milijun funti nakon što ga je Brian Clough doveo u Nottingham Forest. Odigrao je 32 ligaške utakmice za Forest, ali postigao je samo tri gola, a Clough ga je kritizirao, nazvavši ga “prokletim pe*erom.”

Igrao je za brojne klubove u Engleskoj, SAD-u, Kanadi i Škotskoj, no Fashanu se sramio svoje seksualnosti. U listopadu 1990. javno je istupio u tabloidu The Sun, a reakcije su ga uništile. Njegov brat John, član Wimbledona koji je osvojio FA kup 1988., nazvao ga je “izopćenikom.” Justin se nikada nije oporavio od zlostavljanja koje je pretrpio. Preminuo je u svibnju 1998.

Neočekivana veza u Hollywoodu

Rogers, kao drugi nogometaš koji je u Engleskoj javno istupio kao gay dok je još igrao, naglašava veze između Powella, Fashanua i sebe. Okrećući se Powellu, kaže: “Tony, ne znam jesam li ti ikad rekao, ali bio sam u Leedsu kad sam prvi put čuo za Justina. Na televiziji je, uz Justinovu sliku, stajalo pitanje: ‘Hoće li ikada više biti ijednog gay nogometaša?'”

“Drugi igrači i ja smo bili na ručku i počeli su govoriti stvari koje su me užasnule – na primjer, kako bi bilo odvratno tuširati se s gay muškarcem. To mi je bio znak da to nije svijet u kojem mogu biti svoj i istovremeno se natjecati.”

Je li Rogers išta rekao suigračima? “Šutio sam. Iako sam imao nekoliko bliskih prijatelja u Ujedinjenom Kraljevstvu, u nogometu nisam imao nikoga s kime bih podijelio tu tajnu. Bio sam prilično usamljen.” Je li Powell osjećao istu samoću u Norwichu? “Ponekad da”, kaže. “Osjećao sam se kao da nemam s kim razgovarati. Bilo je teško.”

Rogers kaže da je u Leedsu “čitao o Justinu. Bio je nevjerojatno inspirativan, ali i istinski tragičan. Nisam želio završiti kao on. Želio sam imati ispunjen život u kojem ne živim u tajnosti. Tony, on je igrao s tobom, a nas dvojica smo živjeli dva bloka jedan od drugoga. Tako nas trojica imamo tu jednu stvarno zanimljivu vezu.”

Nakon što je Rogers objavio da je gay, osjećajući se ponosno i voljeno od strane svoje obitelji, vratio se u SAD i zaigrao za LA Galaxy. Većinu dana prolazio je pored motela Holloway na Bulevaru Santa Monica u West Hollywoodu – ne sluteći da je u tom trošnom motelu živio još jedan gay nogometaš.

Rogers je sada pomogao producirati dirljiv i važan dugometražni dokumentarac o Powellu – Posljednji gost motela Holloway.

Novi život i prekid veza

Powell je krenuo drugačijim putem od Rogersa, fizički i emocionalno. Otputovao je u SAD početkom 1980-ih kako bi nastavio karijeru. U novoj zemlji je objavio da je gay, ali je napustio obitelj u Engleskoj i prekinuo veze s njima, tako da 35 godina nisu znali gdje je. Donio je tu drastičnu odluku jer je bio uvjeren da će ga obitelj odbaciti ako saznaju istinu o njegovoj seksualnosti.

“Dolazak u SAD bio je na mnogo načina oslobađajući”, kaže. Ipak, i dalje je skrivao svoju seksualnost dok je igrao za San Jose Earthquakes i Seattle Sounders. “To se jednostavno nije prihvaćalo. Nisi mogao biti profesionalni nogometaš i biti gay.” Kako se danas osjeća zbog te sumorne stvarnosti? “Tužno je što netko ne može biti svoj.”

Na pitanje zašto je završio u West Hollywoodu, odgovara: “Zato što je to gay četvrt. Ljudi dolaze u West Hollywood jer se tu osjećaju sigurno. Sele se iz mjesta gdje su ih zlostavljali na mjesto gdje mogu živjeti slobodno.”

Powell je proveo 25 godina u motelu Holloway, prvo kao upravitelj, a zatim kao posljednji stanar prije nego što je zatvoren i prošlog rujna prenamijenjen u privremeni smještaj za beskućnike. “Nedostaje mi”, kaže Powell sjetno. “Bilo je to zabavno mjesto.”

Kako je nastao dokumentarac

Ramiel Petros, mladi filmaš koji je s Nickom Freemanom režirao dokumentarac, ispričao je kako su upoznali Powella: “Kad sam se tek doselio ovamo, često sam šetao i kad god bih prošao pored motela, uvijek bih vidio tog stranca na balkonu zgrade koja se činila napuštenom. Sjedio bi tamo po 12 sati na dan, s čašom vina u ruci i laptopom ispred sebe.”

“Uvijek je izgledao ozbiljno i mrzovoljno, pa bih pomislio: ‘Možda piše roman ili se bori s gradom da spasi ovaj prekrasan gotički motel.’ Ali on je samo gledao Arsenal ili tražio rezultat Norwicha.”

Petros i Rogers se nasmiju, no Powell ostaje bezizražajan. Redatelj nastavlja ozbiljnije: “Nick i ja smo razmišljali o novom projektu i rekao sam: ‘Ovaj čovjek izgleda zanimljivo. Zašto ne bismo porazgovarali s njim?’ Pa smo mu doviknuli s ulice: ‘Hej, tko ste vi?’ Nakon nekog vremena je odgovorio: ‘Bio sam profesionalni nogometaš kad sam bio mlađi. Provjerite.’ Mi smo pomislili: ‘Dobro, ludi starče, i ja sam igrao nogomet.'”

“Onda smo na internetu potražili Tonyja Powella i, da, bio je nogometaš. Pronašli smo fotografije i, vau, evo ga, čovjek s prekrasnom dugom kosom. U početku je to trebao biti kratki film, portret upravitelja motela koji vodi napuštenu zgradu dok ga izbacuju, a onda je postalo nešto drugo. Tony nije odmah rekao ‘Ja sam gay’, ali u West Hollywoodu smo, pa sam nekako znao.”

Rogers je bio jedan od producenata kojima su se Petros i Freeman obratili. “Ne poznajem nijednog drugog gay nogometaša”, kaže Rogers, “pa je dio moje motivacije bila želja da upoznam Tonyja i povežem se s nekim tko me može razumjeti.”

Ponovni susret s obitelji

Film postaje još dirljiviji kada se Powell, uz pomoć redatelja, ponovno susreće sa svoje dvije sestre i bratom u Engleskoj. Te emotivne scene snimljene su kamerom, no Powellove kćeri, koje je njegov nestanak duboko povrijedio, razumljivo su odlučile da se ne snimaju. “Bilo je dobro”, kaže Powell o pomirenju s kćerima. “Prihvatile su me i naša međusobna ljubav je i dalje bila tu, unatoč svemu što su prošle.”

Sada razgovaraju online, a kćeri su ga posjetile u San Diegu. Kao što dokumentarac pokazuje, ponovno povezivanje s njegovim sestrama, Denise i Jane, bilo je još lakše. “Poprilično me iznenadilo koliko smo se brzo ponovno povezali”, kaže Powell, “i bilo je posebno vidjeti ih, jer kad ste toliko dugo odvojeni, ne znate ni jesu li uopće žive.”

Jesu li detaljno razgovarali o razlozima njegova nestanka? “Nismo baš. Što je bilo, bilo je.” Slušajući tu razmjenu, Rogers dodaje: “Jedna od najvažnijih stvari u vezi s ovim dokumentarcem, osim što je prekrasan film, jest to što Tony sada ima pravi odnos sa svojim kćerima i sestrama. Jako smo ponosni na to.”

Petros se okreće Powellu i postavlja jednostavno pitanje: “Tony, jesi li ponosan na film?” “Apsolutno”, odgovara Powell.

Sjećanja na karijeru i ljubav

Gledajući stare snimke emisije “Match of the Day” s Powellom, Rogers kaže: “Bio sam zaista impresioniran njegovom tehnikom i obrambenom igrom, oštrim startovima. U modernom nogometu češće viđamo igrače koji su i tehnički potkovani i sjajni u obrani. On je to imao, a gledajući njegove intervjue, djelovao je tako staloženo, kao rođeni vođa.”

Bivši suigrači iz Norwicha, poput Micka McGuirea, u dokumentarcu hvale Powella kao “Gospodina Pouzdanog” – koji je bio “čvrst kao stijena” te posjedovao “hrabrost i predanost.” Sjećaju ga se i kao “nježnog” izvan terena.

Ta nježnost došla je do izražaja godinama kasnije kada je izgubio Davida Castra, ljubav svog života, za kojeg Powell kaže da je bio “vrlo poseban dečko.” David je obolio od HIV-a koji se razvio u AIDS, a Powell se brinuo o njemu kod kuće, ne dopuštajući da umre u hospiciju.

Rogers kaže: “Igrao sam s dečkima koji se uvijek brinu za sve oko sebe. Takav sam dojam stekao i o Tonyju, gledajući ga u Norwichu i slušajući kako priča o Justinu Fashanuu. Zato je bilo jako emotivno slušati njegovu ljubavnu priču s Davidom i kako se brinuo o njemu.”

David je očito bio sjajan plesač, no bezizražajni Powell kaže: “U nogometu sam imao lijevu i desnu nogu. U plesu sam imao dvije lijeve.”

Ali njegova empatija značila je da je pomogao Eriki, transrodnoj ženi koja mu je bila pomoćnica upravitelja u motelu, da prihvati sebe. Powell kaže da je, prije Ericine tranzicije, “mislila da ću joj okrenuti leđa kao i svi ostali. Ali mi smo jako dobri prijatelji i rekao sam joj da je ona i dalje osoba s kojom volim provoditi vrijeme. Imala je hrabrosti biti svoja.”

Budućnost za gay nogometaše?

Čini se gotovo nemogućim da se prvi gay nogometaš uskoro pojavi u Premier ligi. Rogers kaže: “Toliko volim nogomet da se budim rano ujutro kako bih gledao Arsenal, ali moj suprug Greg i ja godinama se pitamo: ‘Kad će se još netko autati?'”

“Jedan od glavnih razloga mog javnog istupa bila je želja da pokušam promijeniti nogomet kako bi mladi gay sportaši mogli biti ono što jesu. Ali godinama slušam od raznih ljudi – svi se previše boje. Razumijem to i ne kažem da je itko kukavica. Ali pomalo me rastužuje što se drugi nogometaši nisu usudili na taj korak.”

Ima li Powell ikakvu nadu da će se u engleskom nogometu u idućih nekoliko godina pojaviti gay igrač? “Ne baš. Preteško je istupiti i biti prihvaćen, pogotovo u Premier ligi. Zapravo se ništa nije promijenilo. To je i dalje homofobna liga.”

“Volio bih da sam ja bio prvi koji je otvoreno priznao da je gay i nastavio igrati, ali ne znam kako bi me liga i suigrači prihvatili. Mislim da to nije moguće. Ali možemo se samo nadati da će se stvari u budućnosti promijeniti za gay igrače.”

Film Posljednji gost motela Holloway prikazuje se u londonskom Nacionalnom filmskom teatru (NFT) u sklopu filmskog festivala BFI Flare 22. i 24. ožujka.