Djelima je obilježio stari Rim. Ni danas se ne zna zašto je prognan

PUBLIJE Ovidije Nazon (lat. Publius Ovidius Naso) bio je jedan od najpoznatijih rimskih pjesnika, rođen 20.03. 43. pr. Kr. u Sulmoni, u imućnoj obitelji. Živio je u razdoblju prijelaza iz Republike u Carstvo, za vrijeme cara Augusta, kada Rim prolazi kroz duboke političke i društvene promjene. Iako je bio obrazovan za pravničku karijeru, Ovidije se vrlo rano okrenuo književnosti i postao dio pjesničkog kruga u Rimu.

Majstor ljubavne poezije

Ovidije je slavu stekao svojim elegantnim i duhovitim stihovima, ponajprije u djelima koja se bave ljubavlju i odnosima među ljudima. Njegove zbirke poput Amores i Ars Amatoria bile su iznimno popularne, ali i kontroverzne. U njima je ljubav prikazana razigrano, često ironično i bez moraliziranja, što nije bilo u skladu s Augustovom politikom promicanja tradicionalnih vrijednosti i obiteljskog života.

Upravo zbog toga Ovidije se često našao na tankom ledu između popularnosti i političke neprihvatljivosti.

Metamorfoze – djelo koje ga je nadživjelo

Njegovo najpoznatije djelo, Metamorfoze, monumentalni je ep koji okuplja više od 250 mitoloških priča povezanih temom preobrazbe. U tom djelu Ovidije pripovijeda o bogovima, junacima i ljudima koji se pretvaraju u biljke, životinje ili zvijezde.

Djelo je ostavilo golem utjecaj na europsku književnost i umjetnost – od srednjeg vijeka do renesanse i dalje. Mnogi poznati motivi iz mitologije danas su poznati upravo zahvaljujući Ovidijevoj interpretaciji.

Tajanstveno progonstvo na kraj svijeta

Godine 8. po. Kr. Ovidije je iznenada prognan iz Rima u Tomi (današnja Constanța u Rumunjskoj), na obali Crnog mora. Razlog nikada nije potpuno razjašnjen. Sam pjesnik govorio je o “carmen et error” – “pjesmi i pogrešci”.

Većina povjesničara smatra da je “pjesma” bila Ars Amatoria, dok je “pogreška” vjerojatno bila povezana s nekom dvorskom aferom ili politički osjetljivim događajem u Augustovu krugu. No, točan uzrok ostaje predmet rasprava.

U egzilu je Ovidije napisao tužnije i introspektivnije zbirke poput Tristia i Epistulae ex Ponto, u kojima moli za povratak u Rim. To mu nikada nije bilo dopušteno.

Nasljeđe koje traje stoljećima

Ovidije je umro oko 17. ili 18. godine po. Kr., daleko od Rima. Unatoč tragičnom kraju, njegovo djelo preživjelo je stoljeća i snažno utjecalo na književnost, slikarstvo i kulturu Zapada.

Njegova sposobnost da spoji mit, emociju i ironiju čini ga jednim od najčitanijih antičkih autora i danas. Ovidije nije bio samo pjesnik ljubavi – bio je kroničar ljudske prirode, slabosti i želja, čiji stihovi i dalje djeluju iznenađujuće suvremeno.