Nakon Titovog govora intervenisala je policija: Ivanda je priveden, a Tadiću zabranjeno da radi na filmu i televiziji
Više od 70.000 Zagrepčana, koji su potpisali peticiju za vraćanje zabrana spomenika, pozdravilo je povratak Jelačićevog kipa na glavni zagrebački trg na današnji datum, 18. ožujka 1990. Ovaj tekst Borisa Rašete o Branku Ivandi, in memoriam Express objavljen je nakon njegove smrti u novembru prošle godine.
Branko Ivanda bio je prvi koji je bana Jelačića vratio na Trg. Doduše, bilo je to privremeno, za potrebe snimanja serije ‘The Bombing Process’ (1978), ali svima koji su je tada vidjeli scena je ličila na vremeplov. Tada je Jelačić vratio Zagrepčane u prošlost, a prava verzija spomenika će ih čekati u bliskoj budućnosti, nakon prvih višestranačkih izbora… Branko Ivanda je iza sebe ostavio mnogo različitih djela. Izdan je poznate splitske kulturne obitelji. Ivandin pradjed je posjedovao veliki, luksuzni jedrenjak koji je trgovao sa Trstom i Venecijom, dok je brat njenog djeda služio kao kapetan motora na austrougarskom ratnom brodu.
Pobjegao je od rata i dvije i po godine skrivao se na tavanu splitskog HNK, izgledajući kao Fantom iz opere. U sledećoj generaciji njegov sin Nikša Kovač postaje intendant tog istog pozorišta. Deda Branko je glumac u predstavama Ivandina barba, Ivo Tijardovićistaknuti kompozitor i dirigent, kojeg je pokojni reditelj sa divljenjem opisao kao “pravog genija”.
Otac mu je bio profesor francuskog i hrvatskog, a tetka balerina splitskog HNK.
Ivanda je, logično, želeo da studira režiju, ali za života Branka Gavella nije bilo moguće upisati taj studij bez prethodnog diplomiranja na nekom od humanističkih smjerova.
Upisao je komparativnu književnost i filozofiju. Međutim, kako se prisjetio, “nakon Gavelline smrti, za nas, još neobrazovane budale, otvorila se Akademija. Primljen sam na Akademiju i bio sam prvi student koji je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji, a ujedno i debitirao, modernističkim filmom ‘Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata’. Tako je u filmu bila prva studentska moja diploma…”
Branko Ivanda
Snimljen 1968. godine, ‘Gravity’ je bio modernističko djelo naglašene kritičnosti. Daniel Rafaelic, istoričar filma, napomenuo je da je Ivanda u ‘Gravitaciji’ “pokazao sivilo socijalističkog društva i beznađe radnika u opštoj organizaciji”. Glumio je i u filmu Tito Strozzi, glumačka legenda HNK čija je popularnost bila jedinstvena, a s njim je debitirala još jedna legenda. Upravo kod Ivande, tj. Oni rade Šerbedžiju odigrao svoju prvu ulogu.
“Rade je bio sa mnom na Akademiji, glumio je, ja sam režirao. Rade je bio ogroman talenat. I nekako smo se zbližili u tim studentskim danima, ali je bio toliko talentovan da, kada sam dobio sredstva za prvi film, nije bilo dileme ko će dobiti ulogu”, rekao je novinaru Telegrama.
Od samog početka svoje karijere pokazao je izuzetnu širinu: bavio se svime, od filmske kritike do rada na televiziji, do režiranja dokumentarnih, igranih i TV filmova, ali vlast nije voljela gravitaciju, pa se sedamdesetih godina posvetio televiziji, za koju je snimio niz TV filmova i neizvjesna završnica, od kojih su najzapaženije ‘Rab7agne’ (“Rab7agne”) smrt Diplomski (1976).
Kada su 1971. izbili studentski nemiri, Ivanda i njegov kolega Zoran Tadić odlučili su, uprkos zabrani televizijskog snimanja, da snime događaje koje smatraju istorijskim, pa i prekretnicama. Tajno su osigurali dvije kamere – on im je dao jednu Prije Babaje sa Akademije, drugi Crown Haider iz filmskog studija – uz osiguranje filmske trake Angel Miladinovuz strogu diskreciju. Podijelili su se u dvije ekipe i snimili proteste iznutra. “Milicija nam je uvijek bila za petama”, prisjetio se on.
Nakon Titovog govora intervenisala je policija: Ivanda je priveden, a Tadiću zabranjeno da radi na filmu i televiziji. Sav snimljeni materijal je oduzet i prebačen u Zastava film u Beogradu, gde je montiran bez znanja autora – identitet tog “reditelja” nikada nije otkriven. Dokumentarac je potom završio u bunkeru, a Ivanda se okrenuo televizijskom poslu, a brojni filmski projekti su jedan za drugim odbijani.
Nekoliko godina kasnije, 1978., dobio je ponudu koju nije mogao odbiti: na Televiziji Zagreb mu je ponuđeno da snimi “Proces bombardiranja”, mini-seriju o suđenju Josipu Brozu Titu 1928. godine, koja je iznjedrila legendu o hrabrom komunisti koji “ne priznaje građanski sud već samo pisao vlastitu odgovornost” kao što je povećao svoju pravnu Partiju, povećavajući svoju Krležu odgovornost. godine zatvora, u teškim kaznionicama, Lepoglava i Maribor. To je zapravo serijal o rađanju mita zvanog Tito.
Prave Šerbedžiju kao Tita u “suđenju bombašu”
“Kada je došlo, rekao bih naredba, a ne ponuda, nazvao me je direktor Radiotelevizije Zagreb, sada pokojni. Branko Puharić razgovarati. Rekao sam: “Čuj, ne možemo da snimamo o živom čoveku, to su uradili Staljinu, Hitleru, kako ćemo da snimamo o Brozu?” Moje uporno odbijanje da snimim film o živoj osobi je praćeno prijetnjom sigurnom zabranom mog daljeg rada. Režiser je rekao da ako neću, neću snimiti kadar na ovoj televiziji dok je on direktor. Pomisao da više neću raditi me je užasavala i pristala sam, ali pod uslovom da Rade i Fabijan Šovagovića uz pomoć Zorana Tadića, koji je još nosio teret 1971. Ne biste vjerovali, Rade je i tada bio pod sumnjom, ali je prošao.”
Rade Šerbedžija je 1971. godine podržao radnike proljeća, što je danas malo poznato. Međutim, televizija nije htela da opterećuje projekat neistomišljenicima. “Na moje inzistiranje prošao je i Tadić, kojem su se nakon toga otvorila vrata televizije. Nije bilo važno. Ipak, pristao sam i nisam požalio jer je to bio najveći produkcijski poduhvat Televizije Zagreb, a uz prvoklasnu organizaciju Sablića, Lustiga i Miki Stanisic Imao sam prilike kakve nisam imao nikad prije i nikad više u životu, što američki reditelji rijetko imaju. Po potrebi, obustavljan je saobraćaj u Ilici i Gundulićevoj ulici kod nekadašnje kafane Korzo, imao sam na raspolaganju stotine statista kostimiranih u tadašnje ruho, konje i stare automobile i mogao sam da ponavljam kadrove koliko sam hteo. Sjećam se kako mi je on scenograf i prijatelj Željko Senečić popio jedan od 50 parkirnih gvozdenih satova tog vremena. Imao sam sve što sam htio. Bilo je pravo zadovoljstvo snimiti taj film.” Serijal se može pogledati na Jutjubu. Rade Šerbedžija kao mladi Tito izgleda zaista sjajno.
Godine 1928. Tita je uhapsio i pretukao žandarm Anzulović, koji je u zapisniku naveo da je “Broz Josip loše raspoložen”. Tito će nakon rata priznati stranim biografima da je bombe zaista imao – nakon Radićevog ubistva smatrao je da je sazrelo vrijeme za revoluciju, pa mu je kao državniku bilo ispod časti priznati da je napravio takvu grešku. Već tada je priznao da je nosio “oštro nabijeni autokres” kako bi pružio otpor policiji, “a da sam imao samo jedan posto šanse, to bih uradio”, rekao je. Ali kad mu se prohte Veljko Bulajić Sedamdesetih godina, kada je rekao da sin žandara Anzulovića radi na Televiziji Zagreb, Tito mu je naredio da Anzulovićevo ime ne stavlja u konačnu verziju TV memoara, kako njegov sin ne bi imao problema. Od 1981. godine Ivanda predaje filmsku i televizijsku režiju na Akademiji za pozorište, film i televiziju, a od 1985. do 1990. bio je profesor na Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu. Nakon ‘Procesa bombardovanja’ snimio je brojne drame, ‘U logoru’ (1984.) i ‘Sestre’ (1992.) samo su neke od njih. Među igranim filmovima ističu se ‘Presudna presuda’ (1978), kriminalni ‘Zločin u školi’ (1982) i ‘Noć nakon smrti/Nokturno’ (1983), koji je iz TV filma prerastao u kinematografski film. Među njegovim kasnijim značajnijim filmovima su ‘Konjanik’ (2003), istorijska melodrama po romanu Ivana Aralice i biografski film ‘Lea i Darija’ (2011), o Lei Germandevojci-glumici tokom Drugog svetskog rata. Debitovala je sa Ivandom Zrinka Cvitešić.
Zrinka Cvitešić, Branko Ivanda, Linda Begonja i Judita Franković
Trideset godina nakon snimanja studentskih protesta, produkcijska kuća Factum pronašla je dio originalnog materijala, što je Ivandi omogućilo da dovrši film o studentskim događajima koji su obilježili ne samo sudionike već i političku povijest Hrvatske. Premijera je održana u Studentskom centru devedesetih godina.
U akciji Sandor Marai, Mađarski pisac Ivanda pronašao je misao koja je postala njegov životni kredo. U jednoj od ključnih scena lik postavlja pitanje o smislu ljudskog života, a odgovor je da je osoba ispunila svoju svrhu ako je ostvarila sopstvenu strast, bila ona kreativna ili romantična.
