Još od studentskih dana bio sam svjestan neophodnosti bunta na ulici u sistemu koji nije napravljen za čovjeka, građanina, odnosno za jednakost prava i obaveza svakog od nas. Od protesta za matični broj do posljednjih na kojima sam bio, onih ispred OHR-a protiv aparthejda, nikada nisam čuo toliko poruka nekome ko protestuje da mu protesti moraju biti mirni kao u slučaju protesta učenika i studenata zbog tramvajske nesreće.
Ti protesti su počeli tužno i spontano, dan poslije tragedije u kojoj smo ostali bez umjetnika Erdoana Morankića, u kojoj je učenici Elli Jovanović trajno oštećeno zdravlje i u kojoj je povrijeđeno još nekoliko ljudi. Dan poslije imali smo prozivke i povike da su protesti politički izmanipulisani, kao da nije dovoljna smrt jednog i stradanje drugog mladog insana.
Vrlo sinhronizovano i u nekoliko paralelnih tokova djelovalo se na stvaranju narativa i percepcije kako su ovi protesti “nečiji” protiv “nekog”, a nisu bunt mladih ugroženih na putu kući, ka školi ili jednostavno izlasku. A kada je javni prostor opterećen takvim narativom, onda su taj isti prostor zatrovali i opteretili “pozivima” da se izbjegne nasilje.
Sistem koji provodi sve oblike nasilja prepao se nasilja žrtve, djece Sarajeva, djece Bosne i Hercegovine. U tom procesu zastrašivanja, koji po svemu pripada političkom terorizmu, MUP Kantona Sarajevo prvi je uzeo učešće, te kroz različite kanale komunikacija pustio priču kako su među mladima sumnjive osobe. A onda je iscenirano hapšenje po svoj prilici onih koje je MUP ubacio kod Vječne vatre, kod kojih je nađena baklja, neka palica i mislim francuski ključ. Nikada nakon tog dana protesta javnost nije informisana ko su ljudi kod kojih je pronađeno to sve, otkud na datom mjestu i u dato vrijeme.
Pritom, iz MUP-a su putem podobnih direktora sarajevskih škola poslali poruku roditeljima da ne puštaju djecu na ulice. Niko potom nije objasnio šta je bila prijetnja i kako je otklonjena. Jer, protesti nisu stali, ali su poruke o navodnom nasilju prestale pristizati. Jedino nasilje tokom protesta počinila je ministrica obrazovanja Naida Hota-Muminović, koja je direktorima naredila da zaključavaju škole, a djeci se prijetilo da će biti izbacivana iz škole. I niko je nije pozvao na odgovornost za ugrožavanje djece.
U cijeloj priči i trovanju javnog prostora neminovno je ulogu imala i OSA, odnosno njen direktor Almir Džuvo, koji je preko svojih pipaka u sistemu i van njega također širio strah od eskalacije protesta.
A kolege novinari, koji zdušno brane pravo demonstranata u Iranu da se bore za svoja prava, objeručke su prihvatili i jedva dočekali da šire strah i paniku od naše djece, u našem gradu i našoj državi.
Kako ono Šekspir zapisa “Nešto je truhlo u državi Danskoj”, ali bi bosanska inačica glasila “sve je truhlo u državi bosanskoj”. Jer, sistem koji je ubio jedno, trajno unesrećio drugo dijete, brani se optužbama za nasilje djece koja se bore za pravo na život i sigurnost.
I onda muk, nakon što je ostavku dao Uk. Nestalo je prijetnji, nestalo optužbi, škole su otključane, studenti dobrodošli i pod zaštitom policije. I tu dolazimo do jednog drugog pitanja. Uz priču o mogućim nasilnim protestima plasirano je i pitanje koje se nadvija nad svakim buntom – “koja stranka stoji iza svega”. Ali, nakon ostavke Uka i očiglednog sukoba unutar vladajuće elite u tronošcu SDP-NiP-NS, skoro niko više ne pita jesu li protesti ispolitizirani. Odjedared je ministar u paloj vladi Adnan Šteta postao dostupan javnosti da objasni ko je prvi dao ostavku, da ode u Gras i naredi direktoru da podnese i on ostavku, da priča kako je bilo kad je vladala SDA i propagandiše kako je sada puno bolje kada je vladao on. Koga briga Adnane, kada je sistem pod vodstvom SDA ubijao ljude u ovom gradu rušili smo taj sistem, autor ovih redova bio je među onima koji su ga rušili, sada ubija sistem koji vodiš ti Adnane Šteta, dakle sada rušimo vas.
Jer, niko u masi omladine ne preuzima posao Tužilaštvu, koje opet pod političkim nasiljem radi u interesu tog lošeg sistema koje ubija. I zamalo su ubili vozača koji je vozio tramvaj s ozbiljnom manom.
Ali, kako to da nakon pada Vlade KS niko više nije pitao za stranačku opterećenost protesta?
Jednostavno, oni koji su lovili nepostojeće vještice obukli su svoja Haloween odijela i ukazali se na protestima. Od tog trenutka protesti uistinu jesu pod političkom kontrolom – pod kontrolom Trojkine FGR.
I to uopće nije skriveno, jasno je vidljivo, jer na protestima se pojavi glumac, nulti FGR i priča da sistem treba mijenjati, ali ne politike, jer “znamo ko će doći poslije ovih”. Naravno da glumac misli na SDA, jer on je Trojkina FGR.
Na skupu, onom posljednjem, uočena je i nepoznata žena sa transparentom “vraćam konju glavu, kada vi vratite pare”, koja tu noć pošalje poruku svima koji je prema navodima komentarišu da uz iftar “jedu g***a”.
Ende!
Tu su protesti čisti kao sunce, kao mladost koja ih je povela, završeni. Možda ne u fizičkom obliku, možda će biti još neki skup, ali tu je kraj priče o mogućem pozitivnom ishodu.
Jer, uz pomenutog glumca i ženu koja poručuje da nosi tuđu glavu, dozvolu da na protestima uzme veće učešće dobio je i Muriz Memić. Otac Dženana Memića, žrtve sistema koja također nije dobila pravdu, ali otac koji je kalkulisao prozivajući mafijom jedne, a hvaleći druge. Hvaleći one koji su imali moć da mu pomognu na putu pravde, a samo su ga zamajavali.
I na kraju je došao on. A znao sam da je došao čim sam u prijenosu N1 čuo riječ “plenum”. Nisam morao vidjeti sliku, znao sam da je tu negdje na protestima profesor Asim Mujkić, jedan od onih koji su proteste 2014. godine obesmislili do ništavnog rezultata.
I onda mi se on, Asim Mujkić, ukazao u nedjeljnom dnevniku režimske FTV, a dan prije je bio na protestima protiv režima. Nisam iznenađen očekivanim, jer Mujkić je govorio baš u skladu s onim što sam od njega očekivao.
Tako Mujkić u komentaru za FTV izražava nadu da će protesti mladih otvoriti prostor da se “otvore slobodni prostori da se prekomponuju već tri decenije ustoličene hijerarhije ubilačkog sistema”.
Ko ne razumije, “tri decenije” je sintagma kojom se kod ljudi budi bijes spram SDA, a onda to Mujkić poduplava pronalazeći uzrok našoj nesreći u “nacionalizmu”. Opet dakle budi nostalgiju za protestom prema SDA, iako na njegovu nesreću SDA nije vlast.
S druge strane, kakav je to nacionalizam profesore, ako nam u vlasti u KS već nekih sedam, osam godina obitavaju liberali iz Naše stranke i socijaldemokrate iz SDP. Jesu li to nacionalističke stranke ili ste samo navikli odašiljati poruke spram onih prošlih, pa nemate drugi način.
Nema dakle sumnje da je postojeći sistem infiltrirao svoje profesionalne demonstrante u dječiji bunt za goli opstanak. Nije prvi put, zar ne!
Bio sam na protestima 2014. i nisam tada vidio puno medija koji brane sistem protiv djece koja su palila zgrade sistema. Bio sam na protestima predzadnjeg dana decembra 2018. u Banjaluci i svjedočio ozbiljnoj tuči policije koja je branila sistem i onih koji su mirno tražili pravdu. Tada su sarajevski mediji apsolutno bili na jednoj strani, na strani onih koji traže pravdu. Zašto su oklijevali da stanu uz mlade Sarajeva, oni trebaju pojasniti! Za nasilje dakle nije potrebno puno, kao što nije potrebno ni dvoje. Nekada je nasilje plod bijesa obespravljenih, a nekada plod straha onih koji upravljaju sistemom.
Protesti mladih u Sarajevu neće biti ni nasilni, ni uspješni. Nažalost, previše su kontaminirani i opterećeni u startu.
Ali, na kraju jedno sam siguran, da smo 2023. pred OHR-om umjesto poruka intelektualaca odaslali nasilje i spram Schmidta i spram ovih koji su nametnuti da nad nama vladaju, ko zna kakvu bi danas priču pričali… Vjerujem da bi neke tragedije izbjegli!
(NAP)
Preuzeto sa: istraga.ba
